6:09

utorak, 27.11.2018.

15:33

nedjelja, 25.11.2018.

Otkrivenje 10,1

I vidjeh drugoga jednog, snažnog anđela:
silazio s neba ogrnut oblakom,
na glavi mu duga, lice mu kao sunce, a noge kao ognjeno stupovlje;

u ruci drži otvorenu knjižicu.
I zakorači desnom nogom na more,
lijevom na zemlju
pa povika iza glasa kao kad lav riče.
I kad povika, oglasi se sedam gromova tutnjavom.

A kad se oglasi sedam gromova, htjedoh pisati,
ali začujem glas s neba: "Zapečati to što prozbori sedam gromova! Toga ne piši!"

I onaj anđeo što ga vidjeh gdje stoji na moru i zemlji,
podiže k nebu desnicu
i zakle se Živim u vijeke vjekova,
koji stvori nebo i sve što je na njemu,
zemlju i sve što je na njoj,
more i sve što je u njemu: "Neće više biti vremena!

Nego - u dane kad se oglasi sedmi anđeo, čim zatrubi,
dovršit će se otajstvo Božje kao što on to navijesti slugama svojim prorocima."

I glas što ga začuh s neba opet prozbori sa mnom:
"Idi, uzmi otvorenu knjigu iz ruke anđela što stoji na moru i na zemlji!
Pristupim k anđelu i zamolim ga da mi dade knjižicu.
A on će mi: "Uzmi je i progutaj!
Zagorčit će ti utrobu, ali će ti u ustima biti slatka kao med."

Uzeh knjižicu iz ruke anđelove i progutah je.
I bijaše mi u ustima kao med slatka, ali kad je progutah, zagorči mi utrobu.

I rečeno mi je: "Treba da ponovno prorokuješ proti pucima i narodima i kraljevima mnogim!"

znaci

četvrtak, 22.11.2018.

Moj dragi mužić uvijek je bio 'strujko'.
Elektronika se kvarila uz njega.
Ne uvijek,
ali da, primjetno prečesto.

Neki dan,
cik zore,
upalila radijatore,
ali, brate, sporo to, a ja se ledim.
I došlepam još i električni radijatorčić,
stalno ga vozam po prostorijama,
jer se brzo ugrije.
Uštekam ga,
on se zgrije, i napravi jedno smiješno zvučno 'puFfffff'.
I krepa.


Jučer,
Djevojče plače, uhvatila je tuga za tatom,
zaista dugo plače....
i kad se stišalo,
odem dolje vješati veš.
Vratim se:
'znaš kaj je sad bilo?'
'ja ti onako, još uznemirena, jako uzdahnem,
a printer, isključen, naravno,
upali se, nešto odvrti, odvergla,
i ugasi se.'


Neko vrlo, vrlo rano jutro,
uznemirena poslom koji nikako nije išao po planu,
a valja imati na umu da stalno zazivam duhovnu braću i muža za pomoć,
(da ne idem u detalje toga),
dakle ljuto i zabrinuto ne spavam nego se žderem u krevetu,
kadli,
'KRŠŠŠŠ'
ustajem i tražim izvor čudne buke
u susjednoj sobi, dnevnom boravku,
svi papiri sa gornje police
srušili su mi se na radni stol.
Sami od sebe,
bez nekog posebnog razloga.....iz mirovanja....
Odmah mi je bilo jasno da moram STATI sa grintanjem.


Sa R. sam u radionici.
Zove me Djevojče,
panika i frka,
mračno nedjeljno popodne,
vani crno ko za smak svijeta:
'Mamaaaa,
netko je dva puta kucao.'
slijedi uvjeravanje sa moje strane da nije,
da je to buka od susjeda,
da se čulo izvana i slično....
Djevojče ne odustaje
'dva puta je kucalo,
čulo se iz kuhinje,
kao šakom po stolu'.
Malo je umirim,
upalila je tv,
navinula muziku i to....
Mi u radionici nastavljamo razgovor o duhovima,
smrti,
javljanjima i td...
Orbovima koje je on, kao POTPUNI nevjernik u bilo što duhovno,
na svoje oči viđao uz vlastito novorođeno dijete i tak.....
Kadli,
Kuc, kuc!
Dva put na vrata radionice.
I još se vrata polako otvore.

Naizgled, nikoga iza. :))


I još puno, puno, puno, osjeta bliskosti,
prisustnosti,
srčane čakre koja se otvori.

7:45

Jutarnje buđenje i ustajanje u mračnu i hladnu kuću
(Djevojče još spi)
(da, mi nemamo neku suvremenu peć koja ti upali grijanje sat prije ustajanja,
probudi te, skuha kavu i pruži novine u ruke)
sve te nijemo gleda kako si jučer ostavio
samo ti daješ smisao svemu
pa ak te baš briga za smisao
onda to nekak ne sluti na dobro
onda izmišljaš smisao svakom predmetu
onda se sjetiš da nije dijete niš krivo,
a fasovat će od tvoga besmisla ako nastaviš
i postoje stupnjevi rušenja svijeta
i nakon što smo jedan značajan doživjeli
ne treba još i svijesno ići k novom.
I onda
napravim kavu
dok se komp diže.


Bilježim si njegove drage rečenice,
dosjetke,
načine kako je što govorio,
da si mogu pročitati ponovo,
i da mi je drago i lijepo.
I tako sam se jučer sjetila
kako je za nešto govorio tako-i-tako,
ali nisam odmah zapisala,
bila sam preumorna ustati po bilježnicu.......
I u krevetu se više nisam mogla toga dosjetiti
(ni sada više ne znam o čemu je bila riječ)
i panika od zaborava
da se više možda nikad ni neću,
-e to je najopasnije stanje za mene,
tu ja koketiram sa prelaženjem granice,
strah od zaborava moj je strašni neprijatelj-
to me je posjelo
umjesto da spavam
panično sam ponavljala ono sve čega se sjećam...........







29.9.18.
Dok je ležao u bolnici,
u ta dva tjedna,
bio se oporavio u jednom trenu toliko
(iz budne nesvijesti i zatrovanosti u svijest i čisto stanje)
da su ga pustili doma.
na jedan dan, jednu noć.
(Ali to je druga priča, ta noć, to je nešto posebno).
I u pripremi tog puštanja,
od nedjelje do srijede,
počeli su mu davati jesti.
ITo je bio strahoviti napredak,
i ja sam, naravno, bila oduševljena
misleći da je najgore izbjegnuto.

Ja stižem,
on sjedi i jede!!!
Tri dana prije je ležao otvorenih očiju i bez treptanja gledao u strop,
a sad sjedi i jede!!!
'Pa dobro, od čega je ta juha,
mislim, sa čime je , što je unutra?'
(vidim vodicu i male komadiće mrkve)
Pomirljivo, kao da mu je zadnje na pameti
to kojim se tričarijama ja okupiram,
širokog osmjeha mi kaže
'To je juha
sa komadićima beskraja!'..............

Samo da maknem onaj prošli f****** post

ponedjeljak, 19.11.2018.

Svima njima u ideji njega nema.
Ali kad si bio s nekim pod istim krovom
I kad ti je taj bio najbliži od najbližeg
Onda ti je to malo drugačije.

Nemam pojma jel se to može preživjeti.

Danas šaljem....

petak, 16.11.2018.

....
na neke adrese,
nekim dalekim prijateljima i poznanicima,
obavijest da je Vedran umro.........................
Nisam nigdje u gradu mogla pronaći neke decentne karte
da njih koristim,
neke umjetničke fotografije,
možda sam tražila na krivim mjestima
sve same
'skrena sućut', 'sretan rođendan ' i 'bravo za bebu'.
A u Verbumu razni citati na hrvatskom....

Dala sam onda napraviti razglednice
od ove moje fotke

pa sad iznova uranjanje u bolnu tematiku,
evociranje svega.
Pretapanje svega u riječi.


Ovih dana nastojim završiti poslove
koji se zbog objektivnih
a onda subjektivnih razloga
nisu mogli završiti ljetos/ove jeseni.
I naravno,
osoba koja mi najviše treba za pomoć
me NAJVIŠE zajebava,
neuhvatljiva je,
čekanja je bilo previše
i danas presijecam gordijski čvor.
Posudit ću novce i biti zadužena do smrti, kakve su mi perspektive.
LUDA
sam od svega.
L U D A L U D A LUDA.


Nešto intenzivno sanjam danima.
Noćima, mislim.
I noćas sam dobar san sanjala,
bogato ugodnim zbivanjima,
ne mogu se uopće sjetiti ,
osim pozitivnog ozračja i puno nečega
i znanja da je bilo komunikacije.



Dijete se diglo nadrkano.
Uvijek je tako ujutro.
Kaj ja tu mogu kad je društvo i kulturološko nasljeđe
tjeraju u osnovnu školu.
ja bih joj dala da kopa doma u vrtu i sadi salatu.
I krumpire.


Ukratko,
bljuva mi se od vlastitog života.


Osjećam se stalno ko u nekoj prisilnoj izolaciji.
Ljudi su u snu, neprizvani svijesti , budnom gledanju, razmišljanju i osjećanju.
Sve mora biti obilježeno
naslovima koje određuje sustav,
svaki naslov nosi svoj set onog što podrazumijeva
da se smije ili ne smije,
dapače, da se mora,
gotovo ništa (sasvim malen ako ikakav broj) ljudi ne uviđa
da je ko tramvaj na šini
- isključivo vozi zadanu rutu.
Čak i oni za koje sam mislila da su proškiljili,
meni su u stvari nedostupni.

sanjala sam jednom prije,
da je moja grupa ljudi, prijatelja,
onih na istom stupnju školovanja,
morala otići dalje bez mene.
ja sam, naime, na nekom testu,
pokazala nesamopouzdanje,
nisam se usudila sjesti u prvi red i preuzeti odgovornost.
Tu je za mene pala stvar u vodu.
Oni su morali dalje bez mene,
a ja sam morala nastaviti sama dalje,
među ljudima koji mi nisu bili ni poznati, ni slični, ni istog razreda.

Imam set stvari koje trebam napraviti da je mom djetetu lakše kad umrem,
za taj set, popis,
trebat će mi možda desetljeće.
To 'da moje dijete nema problema'
je jedini motivator da se bavim tim stvarima,
inače bih bila najsklonija sve poslati u kurac.
Sve zidarije, dokumente, grobove i nasljedstva,
firme i slične.


Bez toga,
sasvim bih digla ruke.
Ništa tu me ne zanima više.
Od ovosvjetskih stvari, zbivanja.
Bijedno je.
Bijedno.


Eto, čekam devet da počnem telefonirati uokolo.

U snu...

četvrtak, 15.11.2018.

...živimo.
Razgovaramo,
ljubimo se,
telefonski se čujemo,
iako je svijest o tome da je umro prisutna,
potpuno smo živi.



Negdje u Egiptu,
ljubili smo se u mraku neke piramide,
morali smo se brzo brzo razdvojiti jer je netko stizao
Sve je bilo toliko lako i veselo
Poslije u hotelu,
nosila sam crnu haljinu i imala neki šešir,
Padala je kiša,
topla,
i ja sam bosa hodala po dubokim lokvama tople vode na nekoj terasi.
Živa ugoda.... i smijem se na telefon, pričam s njim,
Pa ti si još u piramidi?
A ja sam ti sama tu, a Valentinovo je....
A on mi kaže kako moramo skicirati ovo gdje smo sad,
obitelj očekuje opise od nas kasnije.......

U zadnjim danima...

srijeda, 14.11.2018.

......
sanjala sam ovaj san:

Bila je to solidna , velika, ciglena zgrada.
Onakva velika gradska kuća,
masivni zidovi,
kvalitetno izgrađena.
Bili smo svi unutra,
nas troje.
Odjednom,
svi zidovi su se raspucali.
jednostavno, a i jezivo.
Svi zidovi,
od tla do krova dobili su svuda pukotine.
Kuća se je urušila.
Sjećam se sreće da smo svi troje preživjeli.
Ali, Djevojče i ja morale smo izaći iz toga.
Samo ona i ja iskoračile smo iz hrpe cigli na ulicu.
Znalo se da ako hoćemo preživjeti,
moramo izaći van, ostaviti srušenu kuću.







I naletim jučer na ovu rečenicu:
'Kad te netko voli,
može se srušiti kuća,
ali ti ćeš ipak i dalje imati dom.'
Phil Bosmans

*******

utorak, 13.11.2018.

Ne mogu dovoljno naglasiti
poruku koju smrt donosi
kada se zastor raspara na dvoje
kada se pred očima sve ovosvjetsko raspline,
tada ostaju jedino odnosi koje smo imali s drugima.
Jedino što smo pružali drugima,
i kako smo primali od drugih.
Zato se inkarniramo po ljudima,
među ljude.



EDIT, jutarnji:

just wait and see!
(htjeli ne htjeli)

Na sve...

...se moram siliti.
Sve je izgubilo smisao.
Razumom znam da moram biti tu za dijete
ne smijem se pustiti i dozvoliti da se stvar okrene
da ona postane prisiljena biti roditelj meni
Razumom znam da imamo krov nad glavom
ali nam je kuća puno prevelika
dok kroz cijelu kuću prođem 's metlom'
već je na drugom kraju opet paučina.
U svim smislovima.
Teško mi je sve obuhvatiti,
gubim konce iz ruku
Razumom znam da mora biti čisto,
treba imati kruha i mlijeka
režije plaćene
treba biti obavljeno PUNO PUNO toga i toga
ali kad se sve to napravi, riješi, i zbude
onda me tresne taj jedan besmisao toga
osjetim jednu liniju nevolje
koja vreba na mene iz pozadine.
Sve mogu razumom razložiti,
ali osjet,unutrašnjost ima svoj život
svoj riječnik
svoje slike
svoje postulate
svoj tempo događanja i rješavanja.

Kao da je rukom iz La linee
odnesen moj muž,
njegova bolest
sve njegovo
i sad je to prisilno tako
a vi se nosite s tim,
tko vas j.

U potpunosti sam izgubila ...

ponedjeljak, 12.11.2018.

...osjećaj za hranu.
Sada, tjednima nakon,
pomalo mogu jesti,
ali kao da se ne sjećam ničeg hranjivog ili jestivog
što bi znala skuhati,
ničeg čijeg bi se okusa sjećala,
a kamoli zaželjela....
Naravno, simbolika skroz.
Onda, kad je Dijete gladno,
ipak nešto kuham,
onako kao automat,
bez znanja ili mogućnosti osjetiti to.
Pa najradije kažem mami
'dolazimo ti sutra'
nemam volje
živaca
mogućnosti
ne znam ništa o hranjenju
hranjivosti
poznajem samo preživljavanje
najlakše mogu podnjeti goli kruh.

Dijete mi kaže na to:
'Ma ja ti potpuno drugačije gledam na to.......
shvatila sam da moram biti spremna na sve,
i zato želim čim prije
što više toga naučiti kuhati.'.
I zaista,
zovem je s posla neku večer,
ona kaže
'morat ćeš jesti,
skuhala sam ti ono kaj si ti meni jučer kuhala,
pa ćemo večerati kad se vratiš.'

A i sada,
pizza se peče
koju je ona složila,
dok ja bezvoljno gledam u komp
i prežvakavam stvari koje me muče.

Kada god se približavam.....

....njegovom grobu,
uvijek me to podsjeti na dolazak u bolnicu
u onim trenucima u kojima nije bio pri svijesti
(Nisu svi bili takvi,
U nekima smo se ljubili i grlili,
Slušali D. Diklića 'Moja draga' s radija,
planirali kako ćemo privesti poslove kraju).
One dane kada nije reagirao
Ili mogao reagirati
To je baš kao sada,
Priđem mu slijeva
jer je uvijek okrenut na tu stranu glavom,
U bolnici bih privukla stolac
Dok uz grob čučnem,
Primim ga rukom i razgovaramo.
Kako je tada u nesvijesti slušao netjelesnim uhom,
Tako i sada sluša na isti način.

Nisam znala...

nedjelja, 11.11.2018.

...da će mi toliko značiti davati mise zadušnice za muža.
Nisam im prije pridavala nikakvu posebnu pažnju,
točnije nikakvu uopće.
Sada,
kada to ne bi izazivalo sumnju da sam luda,
ili da nešto nije u redu,
najradije bih davala tj posvetila
svaki dan misu za njega.
U prošlom mjesecu bilo ih je četiri,
jedna odmah po obredima,
jednu je Nono dao u domu,
jedna se je dogodila ne znam više kako
(ne sjećam se tko je to organizirao?)
a jedna je bila točno na punih mjesec dana.

Dođem
i u dolasku me skrhava pomisao da je to misa za mog muža,
nema ga nigdje na planeti Zemaljskoj
ali onda me takav neki spokoj obuzima,
željela bih u stvari neke ceremonije za njega vršiti,
duhovnog karaktera,
ne moraju to katoličke mise biti
ali ne da ih ja doma smišljam i izvodim,
to je lijepo i okej, ali želim onaj utjecaj energije, molitve
koju daje grupa
usmjerena u jedan cilj, na jednu ideju.
Čini mi se da mu to koristi.

Najnedavnija zadušnica je bila u 7 ujutro,
termini su bili zauzeti drugačije,
i to je bilo posebno, posebno, lijepo.
Potpuna tišina,
dvije časne
moj stari koji se mimikrirao daleko naprijed
i uopće ga nisam skužila

(on je jako, jako potresen svime,
strašno mi ga je žao, i teško ga je gledati
kaže mama da svaku večer plače ko ljuta godina za Vedranom
tko bi rekao da je upravo on
četiri godine odbijao razgovarati samnom
jer sam se vezala uz rastavljenog muškarca s djecom....)

doduše toliko sam glasno ridala i bila izvan sebe
da nije čudo da nisam ništa vidjela.

Onda me časna malo potješila,
pa je došlo preostalih sedam,
moja sestra i dva čovjeka,
na veliku tihu crkvu.

Pet svećenika,
i časoslov.

Nema boljeg.


'Ne znate li?
Hram ste Božji
i Duh Božji prebiva u vama.'
Korinćanima, 3,16

Svaki dan....

subota, 10.11.2018.

...je iznova
buđenje u muku
stanje koje je sad takvo
i neće se nikad vratiti na staro
moramo sve nanovo
iako ne želimo.

Razgovor s njim
pokušaj da se osjeti povezanost
ponekad jako uspješno
ponekad jako neuspješno i zato strašno
često razgovaranje s njim na glas
često izgovaranje na glas nečega njemu,
što mi taj čas padne na pamet
(kako bi i normalno razgovarali s nekim tko je uz vas)
ali u bedastoj situaciji,
npr. hodajuć sama cestom a među drugim ljudima.

Znam da neki to smatraju wishfull thinkingom
komunikaciju sa onima u drugoj frekvenciji
samozavaravanjem i tako
ali ja u to vjerovah i do sadašnje situacije,
pa je ovo naravno test za mene
ajmo sad u praksu što si stalno trubila drugima.
To jako, jako, jako olakšava i umiruje.
Nekima to nije drago čuti,
nekima je to suludo, ali, eto,
što ćeš nego ucviljenoj udovici tolerirati ludorije.

Prije koju nedjelju,
cijela obitelj je ručala kod staraca,
kad mi je stalno počela uskakati u glavu rečenica
'sve ih pozdravi, reci im da sam tu s vama'
Mislim si, 'e neću, reći će da sam luda'
'Neću'.
Više puta se javila rečenica,
ja više puta mislim 'e, ne može'.
Nisam čak niti pred svojima ziher kako na to gledaju,
a katolici možda to smatraju ipak nekakvom nepoželjnom praksom.
Vjerojatno.
No tako jedemo,
neki mogu,
neki se sile,
već sam zaboravila na to nagovaranje,
kadli opet,
'reci im!!!'
No, dobro. :
'Možda ćete misliti da sam luda,
ali Vedran JE sad ovdje,
i Vedran vas sve pozdravlja'.


Neki se osmjehnu,
buraz pogne glavu
al Nataša uzvikne
:'znala sam! :))) znala sam!!'
'I ja sam jučer pričala s njim,
....i rekla sam mu
(referirajući se na životne okolnosti, ne samo bolest, nije sad bitno).
'sad ćeš se konačno odmoriti'.
I neku vrećicu je ostavila mužu na kvaki od vrata,
a onda im je poslije sinulo
da je baš tako Vedran običavao staviti stvari.

Ukratko,
jasno mi je da razni ljudi imaju razne koncepcije
o 'životu poslije života'
ja se držim ideje
da je bio prisiljen ostaviti tijelo koje više nije moglo raditi
i sada je u svijetu duha,
koji je i onako potka za materiju.


Ne trudim se tumačiti sve to u detalj,
koristiti se postojećim sustavima,
točno rastumačiti situaciju,
navodim se osjećajima, točnije osjetima.

Osjećam da je najbitnije
držati vlastiti kanal čistim.
Kao i uvijek.
Samo, užasan žal što je on to sve morao proći
što sam ja to sve morala proći
što je to zadaća naše obitelji koju smo morali proći
i samosažaljenje
i nedostajanje
i patnja
i mučnina
i briga
i nož u grlu
i svaka božja sitnica koja je tu,
i koja pripada njemu koliko i meni
i prvo je treba obraditi,
propustiti kroz sustav,
a izlječenje rane ne sluti da je ikada na vidiku,
sve to zauzima prvo mjesto.
A možda je baš to ono što čisti kanal.

Za sada, činim samo minimalno koliko mogu
da ne povratim od užasa.

9.11.

petak, 09.11.2018.

Danas je točno mjesec dana.
(U stvari,
prošlog utorka bilo je puna četiri tjedna.)
Nema opisa toj užasnoj praznini.
O, moj divni voljeni mužiću.