Moj dragi mužić uvijek je bio 'strujko'.
Elektronika se kvarila uz njega.
Ne uvijek,
ali da, primjetno prečesto.
Neki dan,
cik zore,
upalila radijatore,
ali, brate, sporo to, a ja se ledim.
I došlepam još i električni radijatorčić,
stalno ga vozam po prostorijama,
jer se brzo ugrije.
Uštekam ga,
on se zgrije, i napravi jedno smiješno zvučno 'puFfffff'.
I krepa.
Jučer,
Djevojče plače, uhvatila je tuga za tatom,
zaista dugo plače....
i kad se stišalo,
odem dolje vješati veš.
Vratim se:
'znaš kaj je sad bilo?'
'ja ti onako, još uznemirena, jako uzdahnem,
a printer, isključen, naravno,
upali se, nešto odvrti, odvergla,
i ugasi se.'
Neko vrlo, vrlo rano jutro,
uznemirena poslom koji nikako nije išao po planu,
a valja imati na umu da stalno zazivam duhovnu braću i muža za pomoć,
(da ne idem u detalje toga),
dakle ljuto i zabrinuto ne spavam nego se žderem u krevetu,
kadli,
'KRŠŠŠŠ'
ustajem i tražim izvor čudne buke
u susjednoj sobi, dnevnom boravku,
svi papiri sa gornje police
srušili su mi se na radni stol.
Sami od sebe,
bez nekog posebnog razloga.....iz mirovanja....
Odmah mi je bilo jasno da moram STATI sa grintanjem.
Sa R. sam u radionici.
Zove me Djevojče,
panika i frka,
mračno nedjeljno popodne,
vani crno ko za smak svijeta:
'Mamaaaa,
netko je dva puta kucao.'
slijedi uvjeravanje sa moje strane da nije,
da je to buka od susjeda,
da se čulo izvana i slično....
Djevojče ne odustaje
'dva puta je kucalo,
čulo se iz kuhinje,
kao šakom po stolu'.
Malo je umirim,
upalila je tv,
navinula muziku i to....
Mi u radionici nastavljamo razgovor o duhovima,
smrti,
javljanjima i td...
Orbovima koje je on, kao POTPUNI nevjernik u bilo što duhovno,
na svoje oči viđao uz vlastito novorođeno dijete i tak.....
Kadli,
Kuc, kuc!
Dva put na vrata radionice.
I još se vrata polako otvore.
Naizgled, nikoga iza. :))
I još puno, puno, puno, osjeta bliskosti,
prisustnosti,
srčane čakre koja se otvori.
Post je objavljen 22.11.2018. u 17:54 sati.