*

Molim, pogledati od početka do kraja. :)









A ovo obavezno pogledati od početka do kraja.







Ne možeš vjerovati.....












Dragi dnevniče;
crtica dana;
danas, nakon dosta dana,
Svakako puno više no što bih željela,
otvorio se trenutak mogućnosti
da odem do groblja.
Za one koji ne znaju,
stalno sam na groblju, nastojim se odšetati svakodnevno,
svakodnevni razgovori sa mužem drže me
u stanju alertnosti
pripravnosti
visoke učinkovitosti
neustrašivosti
i koncentriranosti na život
i sve te hrpe detalja koje mi valja obaviti
da svijet bude kakav je

Nebo je bilo plavo,
bilo je pola četiri,
par oblačića bilo je bijelo,
odlažem sve,
ostavljam telefoniranja za nakon
i žurim u auto,
pet minuta vožnje do krematorija,
izađem,
protegnem se,
zaokružim očima:
pola neba plavo,
još ni naznaka sumraka nema,
pola neba sivo mucasto magličasto,
mislim si,
okej,
ako se zamrači,
to nije pao mrak,
to je samo sivi oblak.

Za 46 sekundi na pola puta sam i zaokružim pogledom još jednom;
od sive mase, odvojio se jedan posebni dugački,
i krenuo pokrivati ovo neobično plavetnilo.

U tom trenu odlučim sve ignorirati,
i objašnjavam mužu koji su mi sljedovi akcija, koji su planovi,
koja su očekivanja,
hodam, hodam, marširam.

Na pet (5) koraka do groba,
tk
tk tk
TKTK TK
KŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠ

Kao da je netko otvorio tuš,
dok sam dokoraknula do groba, bila sam sasvim mokra.
Kao da sam upala u bazen.
Umjetno krzno na kapuljači dodatno se napilo vode,
i curilo mi ekstra po licu,
torba je bila sasvim smočena odmah,
uspjela sam stati i unatoč kiši izreči očenaš,
mislim si, jebem ti kišetinu,
neš ti mene spriječiti da se makar na mikron ne zaustavim na grobu.

Nesigurna da potrčim nekamo (kamo!?) u zaklon,
ili prema autu, ili da ne potrčim uopće,
išla sam najžurnijim korakom kroz suludu količinu vode u zraku,
jakna se sva natopila,
prošli tjedan sam je okrenula u mašini, i bila je ista takva.

Na pola puta,
na samo pola puta do auta,
uz onu instalaciju vječne vatre,
kiša je stala.
Sasvim.
Mislim si, ovo je ludo, LUDO.
Padala je tri minute sve skupa,
dovoljno da sam mokra kao ronioc,
I sad, da se ne vraćam natrag do groba takva,
- papirnata vrećica sa dušicama se podrapala od mokrine -
idem zapaliti svjećice tu na hrpu sa ostalima,


I doslovno, propali svi (preostali) planovi u vodu.
Morala sam se ići presvući.

*

*

...........e in faccia ai maligni e ai superbi il mio nome scintillera .............

*

dragi dnevniče,

Nekako kad se dogodi
Jedna od najgorih opcija u ponudi
Izgubiš učenja kojima su te šopali
Sustav ti se resetira sam od sebe
Sve postavke su na nuli
A budale oko tebe misle
Da kad prođe vrijeme
Možeš nastaviti gdje si stao, istim putem.
E pa to tako ne ide.
Nema istog puta.
Ima , doduše, puta.
Ali nije onaj kojim želiš, no nije ti dan nikakav izbor, nema alternative.
Nema stanja, koje kad dosegneš, sve postaje ponovo dobro.
Nema tog vremena koje treba pretrpiti
Pa da se jedno jutro probudiš
Izliječen tim vremenom koje, rekoše lažljivci, liječi sve.
I sad, ništa ti nije ostalo,
Ni srama
Ni želje
Ni interesa
Ni znanja
Ni žala zbog toga
Nula.
Ne znam kako su si to zamislili stvoritelji,
Hoće li doć netko izvana,
I udijeliti ti očišćenje od ove nevolje, pomirenje, društvo i ljubav
Mimo tvog nezahtijevanja
Nekakav Spasoje?
Ili i Spasoje treba pozivnicu i tvoje dopuštenje?
Taj se bude načekao.




.....................



Noćas sam kuhala,
Pa zračila stan.
Hladnoća je strujala kroz prozore
I bilo mi je neobjašnjivo svejedno
Jednostavno hladno, neugodno i nebitno.

Ipak, u tom mraku noći,
Jedna ptica je pjevala.
Teško je reći 'pjevala'.
Reći ću radije - govorila.
I dalje priča neumorno sama sa sobom
Dok ovo pišem.
Pravi ukras noći.

dragi dnevniče,

13:13
13:31
14:14


potpuno sam ispala iz štosa pisanja postova.
Toliko se bavim zidarijom, majstorima i autom
da mi se čini da ne postoji svijet izvan te problematike.
Danas mi je limar vratio u normalnu poziciju
branik kojeg je odvalio kamion čistoće,
dogovorena je cijena za popravak oguljeno/stamburanog dijela auta
ako se odlučim za to,
ovisi o procjeni štete, bumo vidjeli....
Auto je vozljiv,
pomalo štuca, ali to su mu stare boljke,
ali - mogu se voziti, sa više-manje recimo sigurnim ishodom
da ću stići tamo kamo krenem.... sort of.... valjda....
Također, električar broj jedan,
koji je jučer raskop'o žice
pa nije bilo tevea, interneta, ni telefona, onog zemaljskog,
je danas dobio pojačanje u vidu čovjeka iz HTa,
pa se opet možemo
zabavljati uz nevjerojatne minute emisije 'heavenly match' i sličnih stvari.
Tolika me sreća i zahvalnost drmaju, da to ne mogu izraziti zapravo.
Zaista, nije šala.
Za poluditi je koliko se nedovršenih stvari skupilo na jednu veliku pulsirajuću hrpu
i moj mozak samo što nije eksplodirao,
odnosno, bio bi eksplodirao
da nije hvalevrijedne prakse kolinara,
drugim riječima
prihvaćanja situacije i mirnog i zahvalnog prepuštanja onom što smo si karmom naplavili u život.
Na svaku dodatnu kompliciranu situaciju,
treba reći stvari poput 'kad je bal, nek je bal' ili
'zašto, o, zašto!? - Zato što.'
i slično.
Možemo reći i da je ovo jedan kreativni nered,
u kojem stvari kapaju na svoje mjesto
samo naizgled nasumce i pukom srećom.
Ipak živimo u Hrvatskoj.
Gdje ti majstor iz Elektre treba doći samo onda kad se njemu digne k za to,
a niti slučajno onda kada platiš 13000kuna za spajanje na mrežu. Jebiga,
sad bi se ti spajao kako hoćeš. E ne može to.
Situacija mora dozrijeti.
Zvijezde se moraju posložiti, i tako dalje.

Dobro. Nova tema.
U našoj obitelji
od smrti moga muža,
odnosi su , naravno, promijenjeni.
I tako, čiko Damir se neuobičajeno ponaša,
da sad ne pišem više o tome,
jučer je stigao,
ali se još nije javio.
To je sve što ću napisati,
a mislit ću si značajno više od toga.


Nova tema;
dijete je ozdravilo, hvala Kristu.
sasvim atipično za lokalitet na kojem obitavamo,
povratno me je zvala djetetova školska doktorica
da pita kako joj je , jel se bolest razriješila i to.
!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!
Nemoš vjerovat.

Nova tema;
dijete si je kupilo dugački kaput,
iščitavam pomake u stanju svijesti,
tj. odrasta.
Izgleda, osim što je prekrasna, jako zrelo.
Tako se i ponaša.
Smije puno toga, i puno toga može i samoiniocijativno radi,
a primjećuje mnoge diskrepancije između potreba njezinih šulkolega
i onoga što im roditelji dopuštaju
i kako ih tretiraju kao još male,
pa mi se stalno zahvaljuje.

To mi je cool,
ali više od toga,
ne vidim razlog da joj ne pustim što želi,
život je tako i tako zajeban kad to hoće,
pa čemu ga dodatno otežavati .

Za sada dosta
ovog posta.


Svakom dolazniku/prolazniku :-*

Danas naišla na sličnu sliku,
jako mi se svidjela......

*

*

*

*

....................Woo woo
Woo woo oo oo oo
Woo woo
Woo woo oo oo oo
Cherubim seraphim soon
Come sailing us home by the light of the moon

Oh I want to know when I can go
Back and get drunk with my friends
I want to know when I can go
Back and feel home again...............................

17:22

Pere me sentiment djetinjstva moga Djeteta koje više nije dijete.