*

četvrtak, 28.11.2019.







Molim, pogledati od početka do kraja. :)









A ovo obavezno pogledati od početka do kraja.







Ne možeš vjerovati.....












Dragi dnevniče;
crtica dana;
danas, nakon dosta dana,
Svakako puno više no što bih željela,
otvorio se trenutak mogućnosti
da odem do groblja.
Za one koji ne znaju,
stalno sam na groblju, nastojim se odšetati svakodnevno,
svakodnevni razgovori sa mužem drže me
u stanju alertnosti
pripravnosti
visoke učinkovitosti
neustrašivosti
i koncentriranosti na život
i sve te hrpe detalja koje mi valja obaviti
da svijet bude kakav je

Nebo je bilo plavo,
bilo je pola četiri,
par oblačića bilo je bijelo,
odlažem sve,
ostavljam telefoniranja za nakon
i žurim u auto,
pet minuta vožnje do krematorija,
izađem,
protegnem se,
zaokružim očima:
pola neba plavo,
još ni naznaka sumraka nema,
pola neba sivo mucasto magličasto,
mislim si,
okej,
ako se zamrači,
to nije pao mrak,
to je samo sivi oblak.

Za 46 sekundi na pola puta sam i zaokružim pogledom još jednom;
od sive mase, odvojio se jedan posebni dugački,
i krenuo pokrivati ovo neobično plavetnilo.

U tom trenu odlučim sve ignorirati,
i objašnjavam mužu koji su mi sljedovi akcija, koji su planovi,
koja su očekivanja,
hodam, hodam, marširam.

Na pet (5) koraka do groba,
tk
tk tk
TKTK TK
KŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠ

Kao da je netko otvorio tuš,
dok sam dokoraknula do groba, bila sam sasvim mokra.
Kao da sam upala u bazen.
Umjetno krzno na kapuljači dodatno se napilo vode,
i curilo mi ekstra po licu,
torba je bila sasvim smočena odmah,
uspjela sam stati i unatoč kiši izreči očenaš,
mislim si, jebem ti kišetinu,
neš ti mene spriječiti da se makar na mikron ne zaustavim na grobu.

Nesigurna da potrčim nekamo (kamo!?) u zaklon,
ili prema autu, ili da ne potrčim uopće,
išla sam najžurnijim korakom kroz suludu količinu vode u zraku,
jakna se sva natopila,
prošli tjedan sam je okrenula u mašini, i bila je ista takva.

Na pola puta,
na samo pola puta do auta,
uz onu instalaciju vječne vatre,
kiša je stala.
Sasvim.
Mislim si, ovo je ludo, LUDO.
Padala je tri minute sve skupa,
dovoljno da sam mokra kao ronioc,
I sad, da se ne vraćam natrag do groba takva,
- papirnata vrećica sa dušicama se podrapala od mokrine -
idem zapaliti svjećice tu na hrpu sa ostalima,


I doslovno, propali svi (preostali) planovi u vodu.
Morala sam se ići presvući.



<< Arhiva >>