*

I tako se vraćam večeras s posla.
Tamo kod traume, taman smo autima skrenuli nadesno, iz školskog dvorišta izjuri mlada maca i ravno pod kotače auta ispred mene.
Bili smo u srednjoj traci.
Kako je dojurila, tako je srećom i spasonosnim instinktom nekako izbjegla biti zgažena,
pa se jednakom brzinom vratila otkud je i dojurila - sve se zbilo u tri-četiri sekunde.

I sad, auto ispred prikoči,
vidim da osoba pokušava pogledom u retrovizor dokučiti jel mačka ostala na cesti ležati....
Ja ga slijeva zaobiđem, i frajer spušta staklo
(spustila bih i ja da to ne podrazumijeva dohvaćanje ručice preko svih stvari na suvozačkom mjestu i napornu rabotu vrćenja).
Pita vidno potresen
jesam li vidjela?,
gdje je mačka?,
jel ju zgazio?,
Vidim da se sav spresenečio,
i neponovljiv osmjeh olakšanja i sreće kad smo se konačno sporazumjeli gestama da je sve ok, da je nije pogazio, e pa ta njegova iskrena briga i sreća što je zvjerčica dobro, to je razlog da pišem ovaj post.
Kao sto mi je SAEov jutarnji post (Jutarnje Prikaze, Poezis) popravio jutro,
ova sasvim neočekivana brižnost pronađena na licu stranca mi je popravila večer.
Odnosno,
bolje reći uljepšala večer.
Jer, vikend je počeo.

:))


Onda sam još srela Pupavca
(znam da nije Pupavac, al je to baš zgodno)
kako trči kvartom sa walkmanom u uhima.
Kod nas sami političari i poznati likovi. :))

*

Iz knjige 'Prelazak čarobnjaka' Taishe Abelar

*

Bajanje
Faladžinica
Stravarka
Još je linkova nadesno na toj stranici.




***********************************






Zapisi i hamajlije - Ahmed Bosnić




**********************************




Cygnus wikipedia

*

Ne, nije to moja mala privatna apokalipsa.
To je moja velika privatna apokalipsa.
Najtočnije,
to je moja svakodnevna mora,
u koju se svako jutro iznova probudim.
Ukopčam se u sada,
a onda se svega prisjetim,
i splete se čvor u prsima za taj dan.
Noću, rasplićem ga.
Svaku večer,
svaku Božju večer,
legnem i želim napraviti vježbe opuštanja.
One su glavna stvar za osjetiti čakre,
za preći korak preko praga.
Za svjesnu okrepu.
E, ali, neće moj um,
njemu je dosta.
Opustim se,
i čim um shvati da nisam u uspravnom položaju,
smjesta se ugasi.
Briga ga, neće biti tu.
* sve, on odlazi.


N, da.
Treći u nizu dvodnevnih posjeta u bolnicu je u tijeku.
Dođemo autom na autobusnu stanicu.
I inače to je punkt rastanka.
To mjesto je praktično,
ja blebećem do tud,
jer nema se više što reći,
tek učiniti,
on je već fokusom sedam cvjetnih gredica unaprijed,
strah, pitanja, skupljanje strpljenja,
uzme torbu,
poljubimo se,
ajde, ajde, zovi me stalno,
ajde,
poljubimo se,
on prebaci stvari preko ramena i krene,
ja sjednem u auto,
gledam u retrovizor.
Ljudi gledaju naš rastanak,
mene kako gledam kako zamiče za ugao,
njega kako odlazi.
Nekad se on okrene kod ugla
pa gleda da ja odem.
Doći će bus pa će ti trubiti,
odi,odi, makni se sa stanice,
nazvat ću te.
Danas se nije okretao.
Danas je fokus bio i osmu gredicu dalje,
ne znam što je točno danas različito.

*************************************

Sanjala sam noćas
da u korito potoka stavljam
veliko kamenje koje sam šareno ukrasila,
a vadim cementne grude koje je neko nemarom ubacio.
Uljepšavam potok.


Također ,sanjala sam da na lijevom stopalu
imam madeže poslagane u oblik nekog zviježđa.
(Bilo mi je poznato,
pa sam ujutro pogledala
i vidjela da je to Cygnus,Labud.)
Pokazivala sam to nekima,
a svi su komentirali da nije na stopalu samo zviježđe,
nego imam i cijelu Mliječnu Stazu.
Nikako nisam vidjela što i oni,
ali su svi bili sigurni da je tu i cijela Mliječna Staza.


***********************************************


Sada, dok dijete spava iza ručka,
(ne, nije to čudno,
škola je počela)
izguglala sam svakakve zanimljivosti o zviježđu Labud.

*

Sanjala sam noćas kobru.
(Točnije u sedam ujutro :D)
U snu sam puštala majstore kroz stan u (inače nepostojeće) dvorište.
Bavila sam se razmišljanjima kako natjerati majstore da se izuju kad će se iz vrta vraćati natrag, (nedavno se, u stvarnom životu, jedan majstor odbio izuti, i pregazio je cijelu kuću uzduž i poprek, pa sam bila prisiljena u danu punom gužve još i cijeli pod prebrisati)
kadli sam spazila gigantsku kobru kako već nabrušeno 'stoji' u zrak.
Palucala je jezikom, zibala se i gledala nas očekujući naš potez,
bila je baš strašna!
Da smo krenuli prema njoj (stajala je uz ulaz u stan) skočila bi.
Pobjegli smo, a onda je bilo vrijeme za kavu - muž me probudio.
:))

*

*

Život se na neki način skinuo do gola.
Ogolio, ogulio do kosti.
Dijete je jučer đipalo ko ludo po krevetu
iz protesta što je vruće i ne može zaspati,
a ja sam drska i pišem post,
pa sam joj rekla da bude kuš. (Ne tim riječima.)
(Kad je V. u bolnici, onda spava samnom.
I kad se boji duhova, man in black i slično...
I neku noć je čorila samnom,
pa je toliko nakeljeno na mene ležala
da sam u okretanju tresnula svojom glavom o njenu,
doslovno mi je zazvonilo :)) ona nije ni mrdnula:)) )
I zato je sinoćnji post jako rastresen.
A i sad se žurim jer moram pristaviti juhu
i napraviti voćnu salatu.
Ukratko,
samo obavljam,
veš suđe veš suđe,
pa obavljam,
pa opet veš suđe .....
Posla (privatnog) je nenormalno puno odjednom.
Ko da je ukleto, (a možda je to i blagoslovljeno?),
pa je baš sad navalilo.
Ne dopuštam si razmatranje emocija.
Nema koristi od toga,
i onako svako strašenje i razlaganje vodi u još strašenja,
a ja moram dati samo hrabrost van. :D
Željezna je to disciplina.
Osim toga,
ja sam živi Pale sam na svijetu.
nema toga tko zna sve što mi 'leži na srcu'.
Ni izbliza.
Niti samosažaljenje ne furam,
Nekako sam si sama puna sebe, ko majka Knežopoljka.
Uopće ne znam tko je majka Knežopoljka,
al čini mi se da je ona bila neka 'taf' ženska.
Ili ova, ta je isto takva:

Ajde, tko zna tko je majka Knežopoljka nek me izvjesti,
da ne moram ja guglati.
Stvarno moram ići skuhati ručak sada.
****



Ove stvari su sad popularne kod mene:
Mentalist,
Midsomer murders,
G.B. Bake off,
ovo posljednje možda najviše.

A dijete bira glazbeni broj:

*

Neko jutro, možda prije dva tjedna,
dogodila mi se zanimljiva (meni) i možda zabrinjavajuća epizoda.
Probudila sam se prevaljena preko muža.
(Što je kao da se odmaraš ležeći preko gromade).
Taj čas, a i nekoliko sekundi koje su uslijedile,
(svakako dovoljno za osjećaj nelagode),
nisam znala tko sam.
Ne samo to, nego nisam znala ni tko je taj čovjek preko kojeg sam se prevalila,
niti zašto skupa ležimo,
niti išta što bi dalo bilo kakvu informaciju o meni ili njemu.

Poslije mi se vratilo sve,
da sam ja - ja, on - on, te detalji života.

(Bilo bi zanimljivo vidjeti što bi se dogodilo dalje da je stanje ostalo takvo.
Naravno, ako me ne bi zatvorili na neki odjel.....
Kakav bi bio život da ga gledam bez 'podloge', bez tumačenja unaprijed koje već postoji za sve u mojoj ili svačijoj glavi.)


(Zato kažem da mi treba ginko. :)) )

A osim toga,
događa mi se da vozim
i odjednom nemam pojma kamo vozim,
niti ne poznajem cestu oko sebe
(što je suludo,
jer se stalno krećem istim rutama,
i nema nikakvog smisla da ne poznajem nor. Gračansku cestu)....


Sve boljke su simbolične,
pa tako treba i ovu promatrati.
Život kojeg poznajem već odavno je izgubio oblik.
Struktura mu je drugačija.
Kad bih bila Sheldon,
mogla bih reći da je netko odnio kauč
sa mojim omiljenim i nezamjenjivim mjestom.