I tako se vraćam večeras s posla.
Tamo kod traume, taman smo autima skrenuli nadesno, iz školskog dvorišta izjuri mlada maca i ravno pod kotače auta ispred mene.
Bili smo u srednjoj traci.
Kako je dojurila, tako je srećom i spasonosnim instinktom nekako izbjegla biti zgažena,
pa se jednakom brzinom vratila otkud je i dojurila - sve se zbilo u tri-četiri sekunde.
I sad, auto ispred prikoči,
vidim da osoba pokušava pogledom u retrovizor dokučiti jel mačka ostala na cesti ležati....
Ja ga slijeva zaobiđem, i frajer spušta staklo
(spustila bih i ja da to ne podrazumijeva dohvaćanje ručice preko svih stvari na suvozačkom mjestu i napornu rabotu vrćenja).
Pita vidno potresen
jesam li vidjela?,
gdje je mačka?,
jel ju zgazio?,
Vidim da se sav spresenečio,
i neponovljiv osmjeh olakšanja i sreće kad smo se konačno sporazumjeli gestama da je sve ok, da je nije pogazio, e pa ta njegova iskrena briga i sreća što je zvjerčica dobro, to je razlog da pišem ovaj post.
Kao sto mi je SAEov jutarnji post (Jutarnje Prikaze, Poezis) popravio jutro,
ova sasvim neočekivana brižnost pronađena na licu stranca mi je popravila večer.
Odnosno,
bolje reći uljepšala večer.
Jer, vikend je počeo.
:))
Onda sam još srela Pupavca
(znam da nije Pupavac, al je to baš zgodno)
kako trči kvartom sa walkmanom u uhima.
Kod nas sami političari i poznati likovi. :))
Post je objavljen 26.01.2018. u 23:53 sati.