Ludilo brale

(ima i benevolentnog psovanja, pa...oprez.)












Where is my master the rebel prince?
Who will shut all of these windows
It's these windows all around me
It's these windows who are telling me
To rid my dirty mind of all of it's preciousness
Where is my master the rebel prince?
Bet breaking everything trying to get to me
In this two-bit hotel
Just to me before this windowsill
Does rid my dirty mind of all of it's preciousness
Oh, I can see him now
Though it's so far away
Amongst the roving crowd
Going the other way
Confounded anger burning with love for me
Ou est mon maitre le prince rebelle?
Qui va fermer toutes ces fenetres
Ce sont ces fenetres autour de moi
Ce sont ces fenetres qui m'appellent
Qui m'appellent
Marigold, Marigold, Marigold
I'm leaving the Roosevelt hotel
Marigold, Marigold, Marigold
I'm leaving the room we knew so well
Marigold, Marigold, Marigold
Marigold, Marigold, Marigold
Marigold, Marigold, Marigold
Marigold, Marigold, Marigold
Marigold, Marigold, Marigold








Let’s meet in a respectable dive
On the somewhat safe street
And have a beer
We’ve both kept our eyes on the ball
We know the lyrics to them all
These songs of fear
And baby I love you
And I do not want to lose you
But I’m not able to put my cards on the table
And if you only knew of the hand that I’m holding
You would be blushing
And I am so far from bluffing
In this respectable dive
I know that we never play cards or write postcards
When we’re both in the same town
But still I remember some notes on the kitchen counter
Back from work I’ve found
And baby I love you
And I do not want to lose you
But I’m not able to put my cards on the table
And if you only knew of the hand I was holding
You would be blushing
And I am so far from bluffing
In this respectable dive
Baby I love you
And I do not want to lose you
Baby I love you
And I do not want to lose you
Baby I love you








Won't you walk me through the tiergarten?
Won't you walk me through it all, darling?
Doesn't matter if it is raining
Won't you walk me through it all?
Even if the sun, it is blazing
Even if the snow, it is raging
All the elements we must conquer
To get to the other side of town
I have suffered shipwreck against your dark brown eyes
I have run aground against your broken down smiles
Believe me when I tell you I have no place to go
But to go where the wild flowers grow and the stone gardens bloom
(And the stone gardens bloom...)
Won't you walk me through the tiergarten?
Won't you walk me through it all, darling?
Doesn't matter if it is raining
We'll get to the other side of town.













--------------------------------------------------------------------------

Ludilo.
Dok ovo pišem,
imam slušalice i trešteći slušam Rufusa
sve u nastojanju
da prikrijem upornu bušilicu koja jednom u minuti na najbližem zidu buši rupu
(i tako već barem sat vremena)
naime
majstor stavlja tiple na stiroporne ploče
na vanjskom zidu kuće
jer izrada fasade je u punom jeku.

Voda je sva postavljena
i zidovi koji su čerečeni neki tjedan da se u njih stave cijevi za vodu
od jučer su službeno završeni,
tako da sam dobila zeleno svjetlo
i donju kupaonu preliminarno očistila
a sad slijedi temeljitije čišćenje
sad slijedi molba vodovodu i njihovo postavljanje brojila u šaht
za što si daju slobodu izvedbe
unutar četiri mjeseca hahahaaaa
mogu misliti
dobro da nisu iskreni pa kažu unutar četiri godine...

Struja:
molbu sam dala 3.7.
za novo brojilo
još mi se nitko od tamo nije javio,
narafski sto put sam ih zvala
i svaki puta se zahtjev nije maknuo od čovjeka koji ga treba pokrenuti u postupak
i uvijek
'gospođo, evo, sutra ću'
i električari (broj dva) su u međuvremenu postavili sve žice po kući i fasadi,
uključujući i kućicu za brojila
i obećali su potaknuti elektru na suradnju,
ali ni to ne izgleda bogznašto obećavajuće
no dok je to sve u tijeku
električar (broj jedan)
je neke stvari razmjestio,
a onda neke stvari zaboravio napraviti
i sad ih tjednima razvlači
pa , eto, stvari teku sasvim, sasvim normalno.

Dobro.
I jedan zid je zatvoren jučer-danas
tako da je kuća dolje kod ulaza puna prašine, mokrine i prljavine
razgaženih kartona
i sve smrdi i to
sve je prljavo i hladno, no eto,
od sutra navodno smijem pomalati taj zid,
počistiti to sve,
a odlučila sam se onda i jedan stari stol koji dolje stoji pofarbati u nešto sumanuto
tek toliko da imam osjećaj kontrole nad čime
izbor boja i to.

Auto me žešče kuri,
i to toliko da sam danas proglasila kapitulaciju
i išla pješice na posao
što samo po sebi nije ništa posebno
osim što bih morala donjeti neke 'stvari' s posla doma,
a to mi se po tramvajima stvarno ne da, neda?,
....uglavnom
jučer ujutro nisu
(nakon što sam 650 kn dala prošli tjedan za nekakav poklopac, kapu, razvodnu kapu? ne sjećam se više, i kablove)
radili brisači, ni grijanje u autu, ni grijanje stražneg stakla
onda kad sam stigla na parking na poslu proradilo je grijanje u autu,
nakon posla opet ništa nije radilo
pa sam po žešćoj kiši preko pol grada vozila bez brisača
što je katastrofalno voženje naslijepo,
i bilo je jako zeznuto,
onda sam došla u svoj kvart,
automehaničar me nije mogao odmah primiti
nego za dva sata
a ja sam jako, jako željela do groblja,
jučer je bio smrtni dan mojoj dragoj svekrvi koja me je jako voljela
i rekoh, jebeš sve, ak vozim na slijepo do sim,
mogu i do groblja,
Bog pomaže hrabrima,
ia tako sam opet po kiši
polunaslijepo došla do groblja,
popalila lampaše,
divila se sama sebi kak sam lijepo cvijeće donjela/presadila/uopće našla za grob
i to dobro obavila dva dana prije
sve sama sa sobom
kao uostalom i sve drugo uopće
ko da sam jebeni Pale Paleković
sjela u auto
i sve je proradilo.
Svi brisači, sva grijanja, sve.
Došlo mi je da iscipelarim taj jebeni auto i pljunem na njega.
(trebam li reći da jednom tjedno nekog boga mijenjam na njemu,
majstor mi je već rekao da mu je dosta tog auta,
a onda mi se ispričavao :-S
doslovno je rekao da ga 'taj auto zajebava' )

Danas sam mu rekla F+* of, ja idem tramvajem.
Autu, ne majstoru.

Eto, da ne bi ispalo da pišem samo kad pizdim i kad sam ljuta,
sad sam jako dobro raspoložena, ako ćemo gledati kakva mogu biti.


Bušilica i dalje nemilice buši.



--------------------------------------------------------------------------------------------





You've got my lost brother's soul
My dear mother's eyes
A brown horse's mane
And my uncle's name
You walked me down 14th Street
For the doctor to meet after thoughts of the grave
In the home of the brave and of the weak
But why'd you have to break all my heart
Couldn't you have saved a little bit of it?
Why'd you have to break all my heart?
Couldn't you have saved a minor part?
I could have clipped and saved and planted in the garden
Damn you guess I'll have to get a new one
I'd love to sit and watch you drink
With the reins to the world, gripping a smoke
Vaguely missing link
Don't ever change you hungry little bashful hound
I got the sheep, poor little Bo Peep
Has lost and filed for grounds
But why'd you have to break all my heart
I could have ripped apart and thrown into the river
Wonder if there's hearts that will deliver
Don't ever change, don't ever worry
Because I'm coming back home tomorrow
To 14th Street where I won't hurry
And where I'll learn how to save, not just borrow
And they'll be rainbows and we will finally know










So you want a song
So you want a song
A song just for you
There are many melodies to choose from but there’s only one of you
So I’m gonna fly in the sky so high in the wind
And I’m gonna try really, really try so hard not to give in
And find the song of you
So I’m gonna run and hide my head in the sand
And I’m gonna think really, really think so hard to try and understand
And find the song of you
The song of you
So you want a song
So you want a song
A song just for you
There are many lyrics to choose from but there’s only one of you
So I’m gonna fly in the sky so high in the wind
And I’m gonna try really, really, really try so hard not to give in
And find the song of you
So I’m gonna run and hide my head in the sand
And I’m gonna think really, really, really think so hard to try and understand
And find the song of you
The song of you
So you want a song
So you want a song
A song just for you

loving it

štogod

Ako bih trebala jednom riječju ,
dobro, u dvije riječi, opisati ovaj svijet,
bilo bi to
Svijet Otpora.

Frustracija do daske,
apsolutno sve,
od stvari do situacija,
sve je otpor, na otpor, na otpor,
nemogućnost na nemogućnost,
trenje na trenje,
materija, na materiju,
misao na misao.

18:20

8:28

Bože, koja magla vani...........

11:22

Pozdrav, tko god da naiđe.
ide mali update,
nisam pisala cijeli tjedan, valjda,
čini mi se jako dugo.


Radovi napreduju.
Nešto od električarskih radova se napravilo.
Nešto se nije dovršilo.
Sve će se to jednom dovršiti i zaokružiti u gotovu cjelinu.
Majstor ovaj, majstor onaj.
Isto vrijedi i za vodu.
Vodovodno završavanje slijedi
nakon što se elektra zgotovi,
čisto da postoji neki red,
iako se može pokazati i da će stvari teći drugačije.
ne znam, nisam ja gospodar stvari koje teku. :D
Onda fasada.
Radi se. Radi se, radi se.
Pun je vrt stiropornih piljevina.
Ekološki pomor.
Nemam pojma kako to planiraju očistiti.
No.
Vidjet ćemo.

Jučer je posao dugo trajao.
Preuzele smo kolegica i ja jedan organizacioni dio posla na sebe,
pa je to živi smijeh, koliko se stvari stalno preorganiziravaju,
iz sata u sat, ne valja se nizašta vezati.
Sve može i ne mora.



Pokušavam ustoličiti praksu meditacije.
Za sada sam dobila ove poduke:
1.moram naučiti i samu sebe staviti u svoj raspored
2.kad nekoga sazoveš, nije pristojno kasniti
3.svaka akcija nije za svakoga,
pa se akcija mora personalizirati,
kako će se personalizirati, jasno, ne može doći kao ideja izvana.
Ne može se upotrijebiti tuđa ideja.


Sanjala sam da Vedran i ja živimo na Sjevernom Polu.
Smrznut krajolik,
statičan, ali živ do punine i prekrasan.
Rijetki su tamo stanovali,
svaka eventualno pojavljujuća persona se sa skepsom gledala,
ili je smatrana u stvari nepostojećom....
Koliko god nastojala nešto fotografirati,
nisam uspjevala,
fotoaparat je ludovao, micao se i krivio,
ali fotku nije mogao napraviti.
Živjeli smo u kući
koja je imala prostorije
ispod zemlje.
Ne znam jesmo li se skrivali, ili smo bili ispod zbog hladnoće.
Ako bi bila u nekom drugom društvu,
sa nekim drugim ljudima,
to nije bilo tamo,
nego negdje na putu.

Sanjala sam anđele.
To u stvari nisam sanjala.
Zvala sam ih.
Obasjalo me zdesna , pa onda sve, plavo svjetlo,
lovili smo se,
nikako da se sretnemo zapravo,
Malo su oni bili brži, malo ja.
Imali su srebrna krila (no pun intended, ne volim Srebrna Krila)
blješteća, skoro pa bijela, ali srebrna, prekrasna krila,
kao metalna,
kao štit,
filigranska,
lijepe rubove,
krila.......


M, da.


Sad čekam akciju na tavanu,
šogor čisti dimnjak,
ja tražim dječju odjeću za frendove.
I onda kuham,
i onda tako.
OBOŽAVAM ne ići na posao.

U osvajanju visina

20:19

17:04

10:57

(nastavak od jučer)
Jer, naime,
pitanje glasi
može li se uopće stvari koje NE ŽELIMO činiti
obaviti ispravno,
obaviti u modusu 'potpuno ja ili ništa'.
Ono što ne želim činiti, činim redovito zato
što razumijem da je neke stvari potrebno činiti jer su korisne.
I onda, kad pomislim na njihovu korisnost,
korisnost stvari koje ne želim činiti,
želim ih činiti.
Neželja sa starta preokrene se u želju nakon razmišljanja.
Iako u biću ostaje onaj osjećaj činjenja iz koristi,
a u umu idaja koju valja njegovati,
samoj sebi opravdavam sebe.





Te stvari
koje činim iako ne želim
idu od sitnijih
(vječiti otpor prema kuhanju, npr)
do najkrupnijih
(zadržati ili ne sadašnji primarni posao).

Da li je već priznavanje, akceptiranje ideje da to-i-to nije više cjeloviti izraz mene,
i onda obavljanje istoga radi-toga-i-toga, ipak ono što bi trebalo činiti:
djelovati autentično?

Ma ne znam.

Uvijek iste spike, kad bolje pogledam.
A kaj ima kod vas?













EDIT:
nije da ne znam.
Sve je laž, samozavaravanje, samoopravdavanje, osim istine. :))
No guts, no glory.






Bonus:

22:00

Već danima me opsjeda misao
da je sada vrijeme da pokušam skupiti forcu
snagu
energiju
koncentraciju
pažnju,
i živjeti tako da je svaki moj potez,
svako djelo,
svaki korak,
svaka riječ prema svakom čovjeku
u svakoj interakciji
svakog trena, sata,
svakog dana,
potpuno svjesno odabrana,
promišljena,
sasvim cjeloviti izričaj mene same,
autentičan i svrhovit,
i da nikakvu drugu interakciju niti ma i jednu riječ ne puštam iz sebe
ukoliko nije sasvim svjesno odabrana, sasvim istinita ja.

Onda se uhvatim , nakon pola dana nesvjesnog , impulsivnog življenja,
i sama se sebi smijem na tako nadobudnu pomisao.
Onda zaozbiljno,pomislim, ne, osjetim, da bi bilo vrijedno pokušati.
'Tko zna kako je to u stvari'.
'Kako li je biti budan i prisutan u svakoj svojoj riječi i misli?'
I onda me opet život zgrabi, sažvače i ispljune u neki kasniji trenutak.
I tako već danima.

Ovo je jedan izraz svjesnog trenutka.
Valjda se mora doživjeti svaki separatno, svaki iznova, svaki s početkom i krajem,
a tek sa odmakom daju sliku nekog niza , neke povezanosti,
nekog ja koje je jedino isto, jedina konstanta u svim događajima, svakoj akciji, svakoj riječ.

Idem sad svjesno piti,
pohati kruh za dijete,
i slaviti što mi je
KONAČNO POČEO VIKEND.

Pjesma lamantina

Zadarski monstrumi ...

.... i relativiziranje težine zločina nenazivanjem popa popom, a boba bobom.

Kad hrvatskog naroda primjećujem jednu opću crtu,
a ta je upravo nevjerojatno usmjeravanje pažnje na više ili manje periferne stvari
koje ih drže podalje od prodiranja u srž problema, kada se takav pojavi.
Svjesno ignoriranje onoga što je stvarni problem u cijeloj priči.
Ono što mene izrazito zabrinjava kod ovog slučaja
grupnog, cjelogodišnjeg, sistematskog mučenja, silovanja, premlaćivanja i zastrašivanja djevojke,
jest isključiva usmjerenost javnosti na greške u sudskom postupku.

Nemojte me krivo shvatiti; apsolutno je pogrešno pustiti te neljude na slobodu,
da se od doma brane i žive život kao da se ništa nije dogodilo.
Kao da tu ne postoji jedna ONA, čiji život je zauvijek izmjenjen, oštećen.


(Postoji i dobra šansa , naravno, da se sve rastegne i na koncu zataška,
kao i npr. prošloljetni zločin mladića iz sela gdje ljetujem ,
koji je pogazio i usmrtio - čini mi se - dvije djevojke,
otkada šeta slobodan,
a ovo ljeto mu tata, lokalni moćnik, već kupuje novi motor,
dakle zadržao je i vozačku dozvolu............)

Ne mogu shvatiti kako novine i članci nisu preplavljeni ispravnim nazivanjem toga djela,
a to je upravo 'monstruozni čin'.
Sve kao ono 'vršnjačko nasilje', 'zločin'....prelake su to riječi.
Ne samo da ne ukazuju na težinu slučaja
godinu dana života neke djevojke u strahu od sedmorice muškaraca,
koji je bešćutno i planski, smišljeno, svjesno, nakon prespavane noći,
opetovano siluju i premlaćuju, (dakle nisu ljudi nego POREMEĆENI MONSTRUMI)
nego i prokazuju korijen samog problema i licemjernost društva u kojem živimo.

Lanac je slab onoliko koliko je slaba njegova najslabija karika,
a država je zaostala koliko je zaostala njezina najzoastalija zabit.
Patrijarhat u dotičnoj zabiti caruje ,
a da je to tako,
pokazuju upravo svi navedeni djelovi ovoga zločina.
Naime, patrijarhat kao društvo podrazumijeva
nadmoć muške osobe nad ženskom.
Muškarac ima vrijednost, a žena manju, i to ako i onoliko
koliku postavi neki muškarac.
U tisuću i jednoj finesi u svakodnevnom životu,
koja se vrlo lako, tamo gdje nema morala,
pretvara iz finese u brutalno nasilje,
često vrlo slabo prikriveno.

Činjenica da je to trajalo godinu dana,
i da je djevojka prijavila slučaj psihologu
JER SE JE JAKO BOJALA RODITELJA,
mene stavlja u apsolutnu nevjericu.

Pa kakvi su to odnosi u obitelji
u kojoj se žensko dijete ne može požaliti roditeljima
jer ih se boji,
podrazumijeva se da krivica pada na nju !!?? :-O

'Sama si je kriva.
Naravno da nisu oni.
Vjerojatno ih je izazivala.
Gle, ona je žensko, a oni su muški, imaju potrebe.
Ona je njemu bivša cura, tko zna što je tu sve bilo, što mu je napravila, kad ju je premlatio.
Možda si je našla drugoga. (...)'


Baš me interesira hoće li se Zadar dići na noge
i stati u obranu svoje sugrađanke?
Neće, naravno.
Hoće li ljudi izaći i pljuvati na ulici za ovim gadovima, kad se usude kročiti na cestu?
Hoće li ih uslužiti u lokalnom dućanu, u kafiću,
ili će ih ignorirati, odbiti uslužiti ili slično, jer te osobe zaista i nisu osobe, i ne zaslužuje se tretirati ih kao osobe?
Neće.
Jer je to samo jedna cura, i nikom ništa.
U malom mjestu, mora da je pakleno živjeti sa stigmom silovane ženske osobe.
Čak i ona sama vjeruje u ono što su je odgojem naučili,
a to je da ne vrijedi puno, a naročito da ne vrijedi koliko vrijedi muška osoba.
Ona vjeruje da je također i dijelom , ako ne i većim dijelom, kriva za to što joj se dogodilo.
Da to nije točno, da je mislila da vrijedi, da ne zaslužuje takvu bestijalnost,
da je imala podršku u obitelji i društvu u kojem živi,
prije bi se usudila učiniti prijavu.

Čekajte.


Uopće , pomisao da se ONA (žrtva) NIJE USUDILA godinu dana učiniti prijavu
pokazuje pravi problem društva.
Njezin abnormalno visoki prag tolerancije na užas
samo prokazuje svjetonazor koji je živ oko nje i u njoj,
u nama svima.................. o jadna li nam majka.







......................................................................................................................



Neki dan moje dijete je bilo zašlatano od strane razrednog prijatelja.
Dječaci šlataju djevojčice , hvataju ih za spolne organe,
one podcikuju, mora da im se zapravo to sviđa?
To je tako normalno, i nas su šlatali, dečki oduvijek šlataju cure.

Kaj vi velite na to?

Moje dijete je odgojeno u duhu koji kaže
'Nema da te tko pipne, ukoliko to ti ne želiš.
Gotovo, nema kompromisa.'

Ona kaže ovo:
'on me je zašlatao, ogavni jedan majmun,
kaj on mene ima dirati dolje,
FUUUUUJJJ!!!,
tako sam ga ispljuskala i izlupala po glavi,
znam da ga je boljelo, ali jako mi je drago.
Bio je totalno iznenađen i uvrijeđen,
valjda on misli da me smije pipati zato kaj je muško.
Onda je počinjao sat, pa sam mu rekla da još nismo gotovi,
da ću mu poslije sata još nešto reći.
Dakle, poslije sam mu najozbiljnije i potpuno mirno rekla:
'zašlataš li me ponovo,
slomit ću ti ruku i smjesta te idem prijaviti.'

Ne vidim nikakvog drugog načina za podizanje djevojčica,
i obrane od neželjenog seksa,
na koncu i neplaniranih trudnoća,
osim podizanjem samopouzdanja djevojčicama.
Osvješćivanja da one same odlučuju što će im se dogoditi,
mogu ili ne moraju prihvatiti što im se nudi,
smiju koristiti silu ako procjene da je potrebno,
moraju inzistirati na podršci institucija i pravdi.....
Neizmjerno je bitno razvijati potpuno ravnopravni odnos u obitelji između članova svih spolova i godina.
Namjerno pišem o djevojčicama, malenim curicama, dapače,
jer to je jedina ispravna dob za takav pristup.
Poslije bi moglo biti prekasno.

Toliko je problema u obiteljima,
(na žalost i u meni najbližim, pa zaista ne mogu pisati o tom)
upravo zato što se djevojčice ne tretira kao punopravne osobe
čije opažanje svijeta, čije ideje, čije želje
jednako vrijede koliko i dječačke, ili majčine, ili očeve................
Za curice se uvijek govori koliko su sposobnije od braće,
koliko ranije sazrijevaju,
koliko su osviješćenije prema potrebama obitelji i
kolika su pomoć u kućanstvu.
Za dječake čujem samo da oni ne moraju ovo ili ono jer su ipak muški,
mora im se sve sto puta reći jer ih nije briga ni za što,
oni su tako zaigrani,
ne pada im na pamet biti samostalnima,
ako netko drugi može obaviti što umjesto njih.
Ukratko, pušta im se sve, jer su muškarci.
Zabrinuta sam u kojoj mjeri čujem takve izjave.

Govori se o ravnopravnosti,
ali svijet oko nas to konstantno opovrgava.






.........................................................................................................................................................


JEDAN OD ČLANAKA




Zanimljivi video o opažanjima transrodne osobe svijeta i žensko-muških odnosa
(aha, priznajte, i to 'žensko-muških' vam je zazvučalo čudno, kad se u stvari kaže muško-ženskih,..
.............jelte, zna se zašto, to su te finese o kojima govorim....).
On je naime dio života proveo kao muškarac, pa promijenio spol i sad živi kao žena.
Time uočava drastičnu promjenu u odnosu muškaraca prema njemu.
Ponižavajuću. Onakvu kakvu nije mogao ni zamisliti dok je bio muškarac u muškom svijetu.
Na žalost, video je na engleskom,
što će reducirati broj publike,
ali tu ne mogu puno učiniti.

20:25

19:38

10:15

najbolja verzija 20:51

'...........I look from the wings at the play you are staging
While my guitar gently weeps
As I’m sitting here, doing nothing but aging
Still my guitar gently weeps.....................'
.

17:49

11:11
11:22
11:33
11:44
11:55

danas.
Došlo mi je da se smijem :)))

i onda popodne
15:15
16:16
17:17

23:09

23:13

OBAVEZNO ŠTIVO 11:07