10:57

nedjelja, 20.10.2019.

(nastavak od jučer)
Jer, naime,
pitanje glasi
može li se uopće stvari koje NE ŽELIMO činiti
obaviti ispravno,
obaviti u modusu 'potpuno ja ili ništa'.
Ono što ne želim činiti, činim redovito zato
što razumijem da je neke stvari potrebno činiti jer su korisne.
I onda, kad pomislim na njihovu korisnost,
korisnost stvari koje ne želim činiti,
želim ih činiti.
Neželja sa starta preokrene se u želju nakon razmišljanja.
Iako u biću ostaje onaj osjećaj činjenja iz koristi,
a u umu idaja koju valja njegovati,
samoj sebi opravdavam sebe.





Te stvari
koje činim iako ne želim
idu od sitnijih
(vječiti otpor prema kuhanju, npr)
do najkrupnijih
(zadržati ili ne sadašnji primarni posao).

Da li je već priznavanje, akceptiranje ideje da to-i-to nije više cjeloviti izraz mene,
i onda obavljanje istoga radi-toga-i-toga, ipak ono što bi trebalo činiti:
djelovati autentično?

Ma ne znam.

Uvijek iste spike, kad bolje pogledam.
A kaj ima kod vas?













EDIT:
nije da ne znam.
Sve je laž, samozavaravanje, samoopravdavanje, osim istine. :))
No guts, no glory.






Bonus:


<< Arhiva >>