*

Neko jutro, možda prije dva tjedna,
dogodila mi se zanimljiva (meni) i možda zabrinjavajuća epizoda.
Probudila sam se prevaljena preko muža.
(Što je kao da se odmaraš ležeći preko gromade).
Taj čas, a i nekoliko sekundi koje su uslijedile,
(svakako dovoljno za osjećaj nelagode),
nisam znala tko sam.
Ne samo to, nego nisam znala ni tko je taj čovjek preko kojeg sam se prevalila,
niti zašto skupa ležimo,
niti išta što bi dalo bilo kakvu informaciju o meni ili njemu.

Poslije mi se vratilo sve,
da sam ja - ja, on - on, te detalji života.

(Bilo bi zanimljivo vidjeti što bi se dogodilo dalje da je stanje ostalo takvo.
Naravno, ako me ne bi zatvorili na neki odjel.....
Kakav bi bio život da ga gledam bez 'podloge', bez tumačenja unaprijed koje već postoji za sve u mojoj ili svačijoj glavi.)


(Zato kažem da mi treba ginko. :)) )

A osim toga,
događa mi se da vozim
i odjednom nemam pojma kamo vozim,
niti ne poznajem cestu oko sebe
(što je suludo,
jer se stalno krećem istim rutama,
i nema nikakvog smisla da ne poznajem nor. Gračansku cestu)....


Sve boljke su simbolične,
pa tako treba i ovu promatrati.
Život kojeg poznajem već odavno je izgubio oblik.
Struktura mu je drugačija.
Kad bih bila Sheldon,
mogla bih reći da je netko odnio kauč
sa mojim omiljenim i nezamjenjivim mjestom.