...da će mi toliko značiti davati mise zadušnice za muža.
Nisam im prije pridavala nikakvu posebnu pažnju,
točnije nikakvu uopće.
Sada,
kada to ne bi izazivalo sumnju da sam luda,
ili da nešto nije u redu,
najradije bih davala tj posvetila
svaki dan misu za njega.
U prošlom mjesecu bilo ih je četiri,
jedna odmah po obredima,
jednu je Nono dao u domu,
jedna se je dogodila ne znam više kako
(ne sjećam se tko je to organizirao?)
a jedna je bila točno na punih mjesec dana.
Dođem
i u dolasku me skrhava pomisao da je to misa za mog muža,
nema ga nigdje na planeti Zemaljskoj
ali onda me takav neki spokoj obuzima,
željela bih u stvari neke ceremonije za njega vršiti,
duhovnog karaktera,
ne moraju to katoličke mise biti
ali ne da ih ja doma smišljam i izvodim,
to je lijepo i okej, ali želim onaj utjecaj energije, molitve
koju daje grupa
usmjerena u jedan cilj, na jednu ideju.
Čini mi se da mu to koristi.
Najnedavnija zadušnica je bila u 7 ujutro,
termini su bili zauzeti drugačije,
i to je bilo posebno, posebno, lijepo.
Potpuna tišina,
dvije časne
moj stari koji se mimikrirao daleko naprijed
i uopće ga nisam skužila
(on je jako, jako potresen svime,
strašno mi ga je žao, i teško ga je gledati
kaže mama da svaku večer plače ko ljuta godina za Vedranom
tko bi rekao da je upravo on
četiri godine odbijao razgovarati samnom
jer sam se vezala uz rastavljenog muškarca s djecom....)
doduše toliko sam glasno ridala i bila izvan sebe
da nije čudo da nisam ništa vidjela.
Onda me časna malo potješila,
pa je došlo preostalih sedam,
moja sestra i dva čovjeka,
na veliku tihu crkvu.
Pet svećenika,
i časoslov.
Nema boljeg.
'Ne znate li?
Hram ste Božji
i Duh Božji prebiva u vama.'
Korinćanima, 3,16
Post je objavljen 11.11.2018. u 18:24 sati.