Svaki dan....

...je iznova
buđenje u muku
stanje koje je sad takvo
i neće se nikad vratiti na staro
moramo sve nanovo
iako ne želimo.

Razgovor s njim
pokušaj da se osjeti povezanost
ponekad jako uspješno
ponekad jako neuspješno i zato strašno
često razgovaranje s njim na glas
često izgovaranje na glas nečega njemu,
što mi taj čas padne na pamet
(kako bi i normalno razgovarali s nekim tko je uz vas)
ali u bedastoj situaciji,
npr. hodajuć sama cestom a među drugim ljudima.

Znam da neki to smatraju wishfull thinkingom
komunikaciju sa onima u drugoj frekvenciji
samozavaravanjem i tako
ali ja u to vjerovah i do sadašnje situacije,
pa je ovo naravno test za mene
ajmo sad u praksu što si stalno trubila drugima.
To jako, jako, jako olakšava i umiruje.
Nekima to nije drago čuti,
nekima je to suludo, ali, eto,
što ćeš nego ucviljenoj udovici tolerirati ludorije.

Prije koju nedjelju,
cijela obitelj je ručala kod staraca,
kad mi je stalno počela uskakati u glavu rečenica
'sve ih pozdravi, reci im da sam tu s vama'
Mislim si, 'e neću, reći će da sam luda'
'Neću'.
Više puta se javila rečenica,
ja više puta mislim 'e, ne može'.
Nisam čak niti pred svojima ziher kako na to gledaju,
a katolici možda to smatraju ipak nekakvom nepoželjnom praksom.
Vjerojatno.
No tako jedemo,
neki mogu,
neki se sile,
već sam zaboravila na to nagovaranje,
kadli opet,
'reci im!!!'
No, dobro. :
'Možda ćete misliti da sam luda,
ali Vedran JE sad ovdje,
i Vedran vas sve pozdravlja'.


Neki se osmjehnu,
buraz pogne glavu
al Nataša uzvikne
:'znala sam! :))) znala sam!!'
'I ja sam jučer pričala s njim,
....i rekla sam mu
(referirajući se na životne okolnosti, ne samo bolest, nije sad bitno).
'sad ćeš se konačno odmoriti'.
I neku vrećicu je ostavila mužu na kvaki od vrata,
a onda im je poslije sinulo
da je baš tako Vedran običavao staviti stvari.

Ukratko,
jasno mi je da razni ljudi imaju razne koncepcije
o 'životu poslije života'
ja se držim ideje
da je bio prisiljen ostaviti tijelo koje više nije moglo raditi
i sada je u svijetu duha,
koji je i onako potka za materiju.


Ne trudim se tumačiti sve to u detalj,
koristiti se postojećim sustavima,
točno rastumačiti situaciju,
navodim se osjećajima, točnije osjetima.

Osjećam da je najbitnije
držati vlastiti kanal čistim.
Kao i uvijek.
Samo, užasan žal što je on to sve morao proći
što sam ja to sve morala proći
što je to zadaća naše obitelji koju smo morali proći
i samosažaljenje
i nedostajanje
i patnja
i mučnina
i briga
i nož u grlu
i svaka božja sitnica koja je tu,
i koja pripada njemu koliko i meni
i prvo je treba obraditi,
propustiti kroz sustav,
a izlječenje rane ne sluti da je ikada na vidiku,
sve to zauzima prvo mjesto.
A možda je baš to ono što čisti kanal.

Za sada, činim samo minimalno koliko mogu
da ne povratim od užasa.