Konobarica s tastature
ponedjeljak, 17.03.2025.
Čuvaj
Čuvaj ta rana zimska poslijepodneva
i miris oguljene naranče u
sad već predvečerje
Čuvaj očev osmjeh dok ti pruža dvije kriške
u koje zagrizaš
pa te zubi na tren
od hladnoće sočnog mesa
zabole.
Čuvaj one mirise jutra
kava, kalodont, blagi losion, lak za kosu
Čuvaj pogled sa balkona na hrast,
zelenu draču i onaj sivi zid susjedov.
Čuvaj zvuk udarca lopte o beton obližnjeg igrališta
i viku strastvenih igrača dok se za nju otimaju.
Čuvaj stisak njene ruke dok te vodi preko ceste
čvrst je, boli te malena šakica, ali
tako je sigurnije.
Čuvaj.
Kad jednom stisne studen,
kad zatamni nebo,
kad oblak more u olovo stavi,
kad ti na prsa muka sjedne
Da imaš.
petak, 14.03.2025.
10 tisuća koraka
Pisala sam ovdje o knjizi Danijele Crljen, Strah od kupine. Nevjerojatna knjiga briljantne stilistike.
Nedavno je Danijela izdala drugu knjigu, 10 tisuća koraka. Iskreno, ostala sam jako iznenađena. Ne zato što poput nekih književnih promotora mislim da je žena eto, napisala najbolju svoju knjigu kod prvijenca, već zato što je Danijelin stil i jednostavnost kojima nam pokazuje mnoge strane ovog današnjeg svijeta i našeg društva, a da se pri tome svi čitajući dobro moramo zamisliti - naprosto oduševljava. Čitala sam knjigu dugo i polako uživajući u njoj nemilice, kao da uživam u kutiji Griotta.
Ovdje ću, kao i prvi put pustiti nekim odlomcima da sami progovore o njenoj fantastičnoj drugoj knjizi.
"Mora da je gadno kada ti daju posao kojemu nisi dorastao, a onda ti nema druge nego da navučeš bahati oklop pa se malo šepuriš pred ljudima na nekoj konferenciji. Lako ćeš ih prepoznati. Čak i ti mila, koja dana nisi bila zaposlena prokljuvila bi ih na prvu. iza smrknutih obrva i hinjene strogoće ne krije se ništa drugo nego osnovna računalna pismenost, površno vladanje terminima struke i sposobnost da se proguta vlastito Ja u svrhu pripadanja kolektivnom Mi."
"Trebalo mi je par takvih poziva da shvatim da nema on meni nešto za reći nego da me zove ne bih li mu sažela ono što je sam trebao pročitati. Neki Pravilnik, neku Uredbu, neku Odluku. On ne treba čitati jer mu ja sve sažmem, ja sam njegov marker u narančastoj boji. On je pametniji od mene, jer sam ja savjesnija od njega. Ja sam njegova legenda na kraju teksta, rečenica u tekstu podcrtana debelim flomasterom. Odnedavno mu odgovaram ovisno o raspoloženju. Jednom sam mu prilikom odogovorila tek kratkim "Jesam" i umuknula. Par sekundi dok nije pao neki kompliment, neka šala, nešto smiješno što je čuo jutrospa se eto, baš mene sjetio..."
"Dotući će nas ova sveznalačka pamet na recepcijama državnih firmi, bako moja fina. Ne trebaju nama ni požari ni potresi, dovoljno će biti naše neznanje. Propadosmo. "
I za kraj, rečenica nad kojom sam zastala, pa zasuzila.
"Ništa nismo ako nismo dosljedni u poštenju."
Dakako cijela knjiga nije samo o radnim navikama i stanju u poslovima i strukama, ali eto meni se nekako ovo zalijepilo za tastaturu večeras.
Čitajte Danijelu. Izvrsna je.
