Konobarica s tastature
ponedjeljak, 22.07.2024.
Kad bi služili, i svrhu imali
Dobit ćemo automobile koji voze sami. Naziv će opravdati do srži. Bit će automobilini. Sebi dovoljni. Hoće li nama biti dovoljni? Kada ćemo stati sa ovim napretkom koji nas gura unatrag?
Jer, pravi onako iskonski napredak za osobu bilo bi društvo u kojem pojednici neće, nakon što podrignu nakon sedmog piva u kafiću, otići nešto obaviti, a da nakon tog njihova posla svijet ostane kraći za šest života.
Kupujem danas neke knjige preko weba jedne izdavačke kuće i na zadnjem me koraku uredno ispitaju sve one generalije, iako piše kad im novac sjedne oni šalju paket. Nakon nekih pola sata stiže obavijest od dostavljačke službe da mi sutra već knjige stižu. Sve je ultra ekspeditivno. No dok popunjavam svoje generalije upitam se - da li je uistinu tom izdavaču bitan moj broj telefona? Moja mail adresa? Kad već uplaćujem iznos preko računa i nudim svoju kućnu adresu. Kad je već tako da šalju knjige po vidljivosti uplate...Pročitam doduše što će im ti podatci. I sve je uredno u tekstu. Neće oni to zlorabiti. I vjerujem. No, pomalo me plaši koliko ta ekspeditivnost, toliko i izlaganje svima, uvijek i svagdje...
Kažu, vojni će rok od sljedeće godine biti obavezan. Dobro je to koliko i nije. Jer realno, nedajbože da nam sad grune slična agresija kao devedesetih, pokorilo bi nas u roku odmah. Dečki koji su tada ustali u obranu prošli su obuku bivše vojske i imali nekog, makar onog minimalnog vojnog iskustva. Danas, ti su dečki mahom izraubani i nerijetko razočarani pedeset - šezdesetogodišnjaci. Ovi mlađi dečki nemaju iskustva, a mislim da ne bi imali ni pretjeranog zanosa hvatati se oružja i bojovati za domovinu. Nije dobro kad se uvodi obavezni vojni rok jer - nešto se iza toga uvijek kuha.
Znate što ja mislim? Mislim da bi nam svima trebalo uvesti određeno obavezno vrijeme služenja zemlji. Ne zemlji u smislu države ili domovine, već zemlji iz koje rastu plodovi. Pa da lijepo svi mi u određenom dobu odslužimo mjesec - dva godišnje po oranicama, poljima, baštama, voćnjacima, vinogradima... Koje bi to svrhovito služenje zemlji bilo! Odmak od kolotečine, briga, neusklađenih obitelji, isfrustriranih susjeda, klimavih prijateljstava, nadrkanih šefova... Divotica.
Predlažem zato dvomjesečno bienalno služenje zemlji u životnom vijeku između 45 i 60 godine života. Svake druge godine provedeš u finoj fizikaliji dva mjeseca. Nakon toga odeš mjesec dana na godišnji i naredne dvije godine radiš ko urica na poslu, a cvrkućeš i skakućeš ko vrapčić privatno.
Ko je za, neka digne ruku.
Ko je protiv, neka šuti zauvijek.
Suzdržavat se nećemo.
