Konobarica s tastature
ponedjeljak, 15.07.2024.
Čudan svijet
Oko sebe gdje god pogleda čuda. Ne čudesa, u njima bi se uživalo. Pa ne, čak ni čuda. Nego puka čudnost.
Negdje, nekad putem postalo je normalno na posljednje ispraćaje dolaziti u kratkim hlačama. Jer, jbg vruće je, a tome tamo nekome kome/kojoj se došlo iskazati poštovanje posljednjim pozdravom, ionako je svejedno. Valjda.
Postalo je normalno ništa iza sebe ne očistiti, ostaviti čašu, šalicu, masni papir, tanjur opušak onako, bilo gdje. Nema veze, netko će. Nek se ispilo, pojelo, ispušilo...
Sasvim je u redu ne prignuti se i pomoći nekome kad mu iz punih ruku ispadne nešto na pod.
Kao i gomilati stvari bez reda na sve moguće police po zajedničkim prostorima. Netko će već i to riješiti.
Dobro je i poželjno ne poslušati starijeg kad ti nešto govori, već mu se keziti u facu, a ako se i posluša neminovno je drsko odgovoriti. Jer, šta matorci znaju.
Vrhunski je i profesionalno raditi neki posao, pa kad te laik nešto iz domene tog posla upita odbrusiti nemam pojma. Odlično dapače.
Kažu onda, nema više ko nekad.
Neeema ti više toga.
I istina je. Nema.
I ne treba biti kao nekad. Sačuvajbože.
Ali, neki faking minimum poštivanja, pristojnosti, higijene, nečega...
REDA.
Toga biti mora.
Inače odosmo svi da ne kažem gdje.
Reagiram uvijek. I sve više. Počinjem biti nadrkana baba. I tako me boli đon za tu klasifikaciju.
Dosta je brate tog javašluka!
Peace,
Nadrkana baba
