Konobarica s tastature
četvrtak, 22.02.2024.
Tea, monolog II
...
-Dočekala sam ga jedno veče sva seksi sređena sa čašom vina u ruci. Ispale su mu oči. Jadničak je pomislio da sam se sredila za seks koji se ne prorijedio, nego nestao. Da sam ga, mošmislit, poželila. Krenuo je prema meni. Bio me je gladan, vidjela sam. Poslala sam ga pod tuš uz obećanje da ga čekam kad se vrati. I jesam. Čekala sam ga. I kad se gol golcat, još polumokar pojavio predamnom onako sređenom, pitala sam ga što mu je na umu. Vjeruj, bilo je očito. Vodoravnije mu kita nije mogla stajat. –
-Nisi normalna.- prasnula je Branka i odvalila od smijeha
-Pa kad je. Uglavnom, kreno je prema meni i prije nego što je išta izustio rekla sam: Sad spusti taj svoj jadni kurac i pokupi se iz mog života. Zauvijek. Nije mogao vjerovat. MOLIM!?- prolomilo se dnevnim boravkom. Samo djelić sekunde sam osjetila strah. Al milisekundu. Opet je krenuo prema meni. Ja sam hladno uhvatila bocu rukom. U drugoj mi je još uvijek bila čaša s vinom. Da ti nije palo na pamet. Razbit ću ti glavu, trepnut neću. Dvadeset i sedam godina me maltretiraš. Sad odi tamo di ideš već mjesecima po porciju i da ti nije palo na pamet vratit se. Ej, da mi je netko rekao da će poslušat iz prve, ja bi mu rekla da je lud. Ja sam stvarno bila spremna na fizički obračun, vjeruj. Isplanirala sam ranije tog dana s čim ću ga i kako zatuć. Znaš kad mi je došlo, al do kraja. I stvarno mi više nije bilo važno. A ta scena. Ta moja, po prvi put u toliko godina, nadmoć. On gol predamnom, naravno da mu se miš smežurao u roku odmah, ja u ekstra seksi izdanju sa samopouzdanjem level beskonačno. Riječi. Najjebenije ustvari oružje. Ono čime sam kruh zarađivala, a on me tim maltretirao. Dobro, vjerojatno mi se u očima vidio i trag ludila. Ej, samo je rekao Okej. Okrenuo se i otišao iz sobe. Potom najdužih dvadeset minuta dok je spakovao kofer. I samo je produžio kroz ulazna vrata. Otišla sam za njim na hodnik i tamo na sigurnom povikala da mi vrati ključeve od stana. Spustio je kofer na pod, izvukao snop iz džepa i sa alke skinuo karticu od auta. Ostatak je zafijuknuo prema meni.. Nabijem i tebe i ključeve. Glupačo! Zaurlao je hodnikom. Posljednji pokušaj uspostave autoriteta, valjda. Ušla sam u stan, zakračunala vrata, naslonila se na njih i počela se trest. Nisam mogla vjerovat da je otišao. Onda sam se malo pribrala i potrčala prema balkonu da se uvjerim da je upalio auto i, ono, zaista otišao. Nakon toga sam poslala poruku šefu da imam temperaturu i da je moguće da se sutra neću pojaviti na poslu. Presvukla sam se u trenerku i dovršila bocu skoro do kraja. Osjećala sam se kraljevski.
Kako je ustvari to sve skupa tužno. Kreneš s nekim u život, planirate budućnost, dolaze djeca, ljubav u svemu, idila. Zauvijek. Dok nas smrt ne rastavi, ako ne i dulje. I onda negdje putem nešto se izokrene, planovi padnu u vodu, budućnost više nije bitna. Bitno je ustrajati u dokazivanju tko je u pravu, uniziti onog drugog partnera, dokazati da samo jedno ima pravo. Kao da veza između dvoje ljudi nije baš to. Između dvoje ljudi. –
Tea je znalački zavrtila čašu i otpila gutljaj. Zagledala se kroz prozor. Još ju je boljelo, pomislila je Branka. Ne što više nema partnera, boljelo je sve ono ružno što je bacilo tustu, mrku sjenu na dobro, a bilo je i dobroga kroz zajedničke godine.
