Konobarica s tastature
ponedjeljak, 19.02.2024.
Tea, monolog I
-Nije me tukao. Ali mi je radio sve ostalo. Ubijao me riječima. Postupcima. Mislim da je najveća greška u svemu bila što sam mu od početka dozvoljavala da se tako ponaša. Ispočetka, zaljubljeno derle, mislila sam da se on na taj način brine za mene. Da mu ničeg važnijeg od mene na svijetu nema. Žalosno je što sam to nastavila vjerovati narednih dvadeset i sedam godna. Ubijao me riječima. Mene, kojoj je komunikacija struka. Nije mi dopuštao da se viđam ni sa kime tko ne bi bio iz našeg zajedničkog kruga prijatelja, aktivnosti, hobiji, interesi, mogla sam sve zaboraviti. Jednom je kolegica iz firme priredila djevojačku u kleti u Zagorju. Trebale smo prenoćiti tamo. Otišla sam na tu feštu, on se pojavio u ponoć s prijateljem. Vratila sam se s njima u Zagreb. Više ni ne znam koji je izgovor imao da su njih dvojica tamo osvanuli. Nije on mene ni na što silio, jednostavno je imao moć da me uvjeri da je sve ono što on kaže ispravno, a ono što ja radim ili bi htjela raditi nije. Ma ja ne znam kako ja to sve nisam vidjela. Ali dobro i to, nego s godinama je postajalo sve gore.
Vezano uz bilo što, uvijek sam ja preuzimala inicijativu. Majstori, škola, dječje aktivnosti, kućni poslovi, sve je bilo na meni. On je išao na posao, malo nešto na vježbe nakon što ga je uklještilo u leđima, vozio djecu po treninzima i non stop kvocao kako ne valja ništa. Ej, znači bila sam voditeljica marketinga u Esplanadi. On - službenik u komunalnom poduzeću. Ali njegov je posao uvijek bio bolji i važniji od moga. Vječno umoran. Došao bi kući, pojeo i zalego na kauč. Lupkao po mobitelu ili zurio u laptop. Žarulja bi pregorila, nije bio u stanju promijeniti je po tjedan dana. Na kraju bi ja popizdila i promijenila i onda bi znao prisrati da je preslaba ili prejaka. Počela sam razmišljati o rastavi još prije sedam, osam godina.
A kad sam stvarno odlučila da ću otići, djeca su već krenula svojim putem. Petra je nakon studija ostala u Rijeci s dečkom. Našla posao, sredila se. Marko, s njim pak nikakvih nikada problema. Za to dijete nisam ni znala hvalabogu da ga imam. Taj čega god bi se uhvatio, još od kad je bio klinac, sve je uvijek i završavao i sve mu je išlo od ruke. Imala sam 43 godine kada su me njih dvoje posjeli na kauč i razgovarali samnom. Bilo je kao kad sam ja njima držala bukvice, samo su sad uloge bile izmijenjnene. Ja sam psihički počela propadat. Sve sam se manje smijala, sve više bila u bedu. Ovaj je i dalje nastojao imati kontrolu nada mnom. Kako su se djeca rasula, mi smo ostali sami. Bila mi je živa muka doći doma, slušati ga, gledati. Znam da je skužio, udaljavala sam se od njega, šihte su mi postajale sve duže, iako bi on navraćao u hotel, provjeravao i dalje. Meni više nije bilo važno. Znala sam da samo moram smisliti dobar način da sve okončam. I dok sam ja bila u fazi smišljanja, ko kec na deset, slučajno sam preko frendice saznala tko je ljubavnik frendice od neke njene poznanice. Moj savršeni-ja sam uvijek u pravu- znam bolje od tebe–ma nemaš ti pojma-odjebi sa tim pametovanjima- muž. Nimalo savršen kakvim se volio prikazivati. Vjeruj, laknulo mi je. Bilo mi je drago. Konačno će me ostaviti na miru. Našao je drugu žrtvu. Tako sam mislila. Tužno je reći, al ja sam bila presretna kad sam se stvarno uvjerila da ta žena u njegovom životu postoji.
...
