Jutarnji solilokvij

28 kolovoz 2019

Jasno, sad mi predstoji razdoblje turbo osjetljivosti na riječ, pokret. Hormonski disbalans. Mekana sam ko putar. Treba mi konstantno tetošenje, maženje, razumijevanje i podrška. A teško ćeš to dobiti od svakoga.
Moji najbliži uglavnom negiraju moju zdravstvenu situaciju.
Pa hodam, ne. Živa sam, mlada.
Opsjednuti su svi sobom. Kako se ne bih našla u situaciji da se takmičim s njihovim povijestima bolesti i objašnjavam, zatvaram se u svoju sobu i ližem rane, sama.
Dvije prijateljice totalno kuže.
Jedna čak nudi smještaj kod sebe, da se naspavam, isplačem, da mi kuha i plače i smije se sa mnom.
On je stalno tu. Nespretan, nezgrapan, s muškom zbunjenom željom i nježnošću slona u zlatarni. Al ne da se otjerati.
Tijelo se brzo i čudesno oporavlja samo.
Psiha je ta, koja traži još puno ljekovitih obloga.
Razumijevanje mog stanja bez riječi. Bliskost.
Razmišljam što me sve dovelo do ovoga.
Težinu sam uvijek primala trbuhom.
Sada, kad me u dubini zapeče i oko pupka osjetim podrhtavanje, budem svjesna da ne mogu sada nikome biti podrška niti pomagati.
Tko će me takvu trpjeti?
Može li mlada veza preživjeti takvu moju isključivu okrenutost sebi?
Samo prijateljstvo to može izdržati.
Možda se iz te preosjetljivosti krenem mijenjati.
Pa ostanem trajno preosjetljiva na sebe.
Pa se sjetim da se volim zapravo i još silno trebam.

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.