Pokaži mi pupak

11 kolovoz 2019





Svi četvero kod mene. Svak sa svojim ritmovima spavanja, hranjenja, igranja.
S mlađima se punim. Oni su čisti ko zvjezdice nebeske, neopterećeni, nježni i sve ono što mi sada treba. Vruć je ljetni dan, bježimo od prejakog sunca, al starijima treba moja žešća energija koje ja sada nemam.
Dođe mi da zaplačem, al onda se samo podsjetim što mom tijelu i mojoj duši sada treba.
I ne osjetim se zbog toga nimalo krivom.
Pa u mašti grabim na svom konju zelenim proplancima. Ili ronim morskim pejsažima, zagrcnuta od ljepote.
Ležim na podu sva umočena i pokapana vlastitim bojama.
Dobro je. Mijenjam se.
Nisam zadnjim atomima snage s njima bacila nogomet.
Moraju naučiti da je baka njihova prinčipessa.
Učim ih da mi rade sok od aronije i pospremaju dnevni za sobom.
Empatiji ih učim.
Pa spomenem bolnicu i bolove i ožiljak na pupku im pokažem.
Oni se smiju tome. Tako lako, dječački i s potpunom nevjericom.
Pa i ja prestanem na tren vjerovati da je to nešto ozbiljno.
Smijem se s njima. Dječački. Bez obrane.
I dan je vruć. I ljudi glume ili su grubi i zaboravni.
Djeca su samo zaigrana.
U toj zaigranosti, loši se dani zaboravljaju brzo.
Bez ikakvih posljedica.
Ožiljci se pokazuju kao dokaz izuzetne hrabrosti.
Temeljem koje nekad poslije, možeš bit i malo uplašen ili lijen.
Dok spavaju pored mene i dišu, trzaju se u snu svojim malim tijelima, ja im ljubim ruke.

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.