< srpanj, 2018 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Rujan 2019 (5)
Kolovoz 2019 (10)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (14)
Svibanj 2019 (11)
Travanj 2019 (15)
Ožujak 2019 (2)
Veljača 2019 (8)
Siječanj 2019 (4)
Prosinac 2018 (4)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (4)
Rujan 2018 (6)
Kolovoz 2018 (5)
Srpanj 2018 (6)
Lipanj 2018 (11)
Svibanj 2018 (10)
Travanj 2018 (10)
Ožujak 2018 (12)
Veljača 2018 (14)
Siječanj 2018 (9)
Prosinac 2017 (8)
Studeni 2017 (3)
Listopad 2017 (6)
Rujan 2017 (2)
Kolovoz 2017 (4)
Srpanj 2017 (4)
Lipanj 2017 (5)
Svibanj 2017 (6)
Travanj 2017 (9)
Ožujak 2017 (6)
Veljača 2017 (5)
Siječanj 2017 (7)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi
vidrinsmijeh@gmail.com

SarahBernardht
31.07.2018., utorak
Totalmente a mano



Ako ćemo potpuno iskreno, prste na sunce, za mene ljeto još nije ni počelo.

Unatoč žegama, vlažnim popodnevima prepunim omaglice, vrućim jutrima i presušenom rublju, najezdi komaraca, preumornim cvrčcima, mene -po svemu pravo ljetnu, ljeto još ove godine gotovo nije ni dotaklo.
To je neko pseudoljeto.
Ne, nije mi još pošteno raščupalo kosu, s miljem uštinulo za obraz, strastveno poljubilo u vrat, zaslinilo mi bradu, skinulo iz cipela, uprljalo koljena, pomaklo mi bokove u smjeru vruće kubanske salse, napalo me rojevima zvijezda koje se nedaju potopiti u nekom noćnom i sretnijem, južnom toplom moru.
Iako sam mu, razumije se, pripremila i ležaljku i suncobran, izvadila mu ponajbolje knjige iz moje biblioteke,
svaki dan svježe iscijeđenu limunadu, ne, zakazalo je u potpunosti, koje more, nije mi napunilo ni kadu, utrljalo mi ružmarin u zapešća, otpuhnulo mi mirišljave balone u oči, privezalo mi špagicu ispred vrata ne bi li pala, ne bi li se prosula, ne bih li se prestala doživljavati tako osobno i tako ozbiljno i napokon se nasmijala vlastitoj šeprtljavosti, skupa sa ljetom, skupa s njegovim velikim i vlažnim očima željnima pravoga života,
željnim novih kolovoških putovanja unutarnjom stranom mjeseca,
onako široko i onako pitomo, kako se razmiče samo ljetno nebo i zove na hrabre i lude snove.

-Tvoja je duša ranjena, ozbiljnim glasom i posebno smiješnim naglaskom ustvrdila je Olga, otpuhujući savršen kolut dima negdje u stranu, prema zgođušnom konobaru, ispijajući svoj rubinski crveni Chateau Fleur Cardinale od kojeg su joj usnice iz trena u tren postajale sve veće i senzualnije.
- Podsjećaš me na likove iz ruskih klasičnih romana, gradiš se snažnom i snažna si u toj svojoj ranjivosti, i tek ponekad se zavaraš da možeš, nije dovršila misao, a ja sam se već široko nasmiješila toj paradoksalnoj situaciji, u kojoj vam jedna prava mangup- Ruskinja govori kako je podsjećate na ruski patos.

Voljela bih da pijem, Olga.
O, kako bih voljela da pijem i da ločem i da se tako nekih dana uopće ne trijeznim.
Da hodam lunatično i omamljeno kroz ovaj život, da ne osjećam svu surovost života, koji me tako nekada neodoljivo podsjeća na film u kojem sam se nenadano našla,
bez nekog pristojnog honorara i sa sasvim pristojnim cammeo efektom,
filmski uradak u kojem moja sasvim privatna i intimna životna situacija, bude pretvorena u dramsku situaciju,
tako postajući pravom scenskom laži.
Kako sam to postala likom iz ruskih romana ? Je li me možda netko pitao želim li ja uopće to ?
Kako sam se zapravo snašla u toj ulozi i leži li mi to ? Jesam li to prava ja ?

Gledam Olgu kako pije.
Gledam ovog ženskog ruskog mangupa kako ispija tu dragocjenu tekućinu,
taj nektar božanski, to drevno piće bogova,
gledam je kako naginje već tako sedmu, osmu čašu, al tko još broji,
i oči joj se svjetle ko dvije žeravice u polumraku, kao vučici koja na dnevnoj razini otkriva prave životno važne spoznaje, a ja....
ja trijezna pored nje, tako prokleto trijezna, trijezna ko majka, trijezna ko majčina trijezna majka, stara tisuće godina slavenska duša, sa svojom pomaknutom karmom, osuđena na Kairosa kome sam pisala pjesme, kome sam posvetila život, kome sam dala sve,
u zamjenu za samo jedan i potpuni trenutak pronalaženja
bliskosti i sreće.

Ako ćemo potpuno iskreno Olga, za mene će ljeto otpočeti tek kada se vrati.
U tom trenu baš.
Baš.



- 00:13 - Komentari (13) - Isprintaj - #
26.07.2018., četvrtak
Kiša

Znaš kako?
Onako kao da sjedim pod lisnatom, toplom strehom. Vinova loza možda..srcolikih listova.
Oko mene pada kiša. Ne pada, nego pljušti. Gusta i ljetna i mirisna.
Sva je od srebra ta kiša, ne vidiš joj kapi
i kao u jednom komadu ona ispire svijet od sebičnosti i zlobe, od infantilnih snova, otrovnih, mladenačkih sanja. Ona napaja žednu zemlju i sama je plodnost. Velikih je očiju prozirnih, koje naslućuju besmrtnost. Pjeva i udara. Plava je već od udaraca i sve gušća ta kiša. Pada i pada. Prolom oblaka.
Miriši gusto i opojno, na zemlju i plodove i na nas i na pokisle životinje i na sve godine koje su prošle, na sve dlanove koje sam stavljala na lice, na bore i kožu svih mojih očekivanja.
Na ljeta zanosna i ljeta prozračna, na more, oceanske vjetrove, na kljun ptice u kojem je odnesen ključ izgubljena gnijezda. I ne prestaje u svojoj snazi ta kiša.Vrijedna je i moćna. Ona pada i ona gradi.
Gradi rijeku koja će jutrom oteći bez žaljenja i osvrtanja u kanalizacijski odvod.

Al do mene..do mene ovaj put neće doprijeti ni kap.
Pod lisnatom strehom tvojih poljubaca.
Tvojih pogleda i riječi.

***
Na Krki je jednom padala upravo takva kiša. Ljetna i gusta, mirisna. Ona je tada nadjačala rijeku, nadšumila slapove, penjala se visoko do najviših stabala, pa se onda sunovraćala divlje brzo i naglo, impulzivno i bez razmišljanja dolinom.
Imala je srebrne kose ta kiša. Sva mudra i važna. U svoj silini prirode, nisam znala da li da joj se divim ili da je se bojim, kako i inače spram prirode.
Imala sam tanku ljetnu haljinu i moje je skrivanje ispod tanašne tende, zbog vjetra koji je prskao, već unaprijed bilo osuđeno na neuspjeh.
Pored mene natisnuli su se ostali posjetioci.
Dječica su se posakrivala između nogu, ljudi su negodovali, jer do maloprije, ništa nije ukazivalo na takav nemio vremenski preokret.
A onda se pojavio on.
S ogromnim kišobranom.
Onako kraljevski me izveo iz parka.
Pazeći da me ne dotakne niti kap.

Postoje tako neki ljudi
Kraj kojih ne možete pokisnuti
Njihovi dlanovi vežu oblake
Oni vide da ste Sunce
Pa je jedino što morate
Zasjajiti
Jače






- 22:55 - Komentari (14) - Isprintaj - #
25.07.2018., srijeda
TERROIR



Sve to
kako je izgleda svemirskim teleskopom Keplerom
napokon pronađen
egzoplanet najsličniji Zemlji
pronađen jer tamo postoji odavno
zajedno sa svojim velikim količinama vode,
zamalo tri puta većom masom, privlačnijom temperaturom,
atmosferom, snažnom gravitacijom
i svojom prastarom zvijezdom
koja ga grije, osvjetljava i hrani,
planet na kojem godina traje duže
pa si duže mlad
a svega je 600 svjetlosnih godina daleko
što je razmjerno malo
sanjanoj blizini

sve to

donekle objašnjava način kako smo se pronašli
kako se neki pronalaze
kako si me namirisao svojim svemirskim teleskopom
kako sam te puteno prizvala i poslije ne puštala
iz svoje bolno naseljive
ćudljivo čeznutljive gravitacije
ko iz šuškave mirisne podsuknje
donjom trepavicom zacrtane putanje slutnji

I već sama slutnja
kako tamo negdje
svega 600 svjetlosnih godina daleko
što je razmjerno malo
sanjanoj blizini
postoje nezanemarive sličnosti
čini nas zaigranim istraživačima
trajno privučenima, nasukanima
znatiželjnim putnicima

Po riječima čuvenih enologa
samo prava vina obilježena su trajno svojim terroirom
pa baš kao što već iz prvog gutljaja možeš raspoznati
koliko je sunčevih osmjeha darivano mladoj lozi
koliko je puta spavala sama ili prolazila gustim češljem kroz kosu
tuširala se mjesečevom svjetlošću kroz širom otvoren prozor
spavala na svili okrenuta sjevorozapadu mokra od snova
tako već pri prvom poljupcu možeš naslutiti
da se i noćima hranila sasvim hladnom čokoladom od mente
baš kao što si ti jeo rum štangice čitajući krimiće
zamišljajući egzoplanet koji ćeš jednom pronaći
svega 600 svjetlosnih godina daleko
što je priznat ćeš
razmjerno blizu
sanjanoj blizini




- 08:00 - Komentari (9) - Isprintaj - #
16.07.2018., ponedjeljak
Čistog srebra zvuk

Danas sam putovala jednim dijelom Hrvatske.
Po selima i gradovima veseli ljudi, mlado, staro, djeca..i svi pjevaju, plešu, mašu mi uz cestu, nasmijani. Mogla bih tako putovati stalno Kafići pjevaju..a samo ljubav i veselje..i tako 31 dan.
Ovo danas je bila ležerna tekma, jer su nam ti srčani i složni dečki već ranije dali 31 dan ljepote, veselja i zajedništva. Probudili nas iz apatije, navukli nam osmijehe, naučili puno toga o slozi, upornosti, vjeri u nemoguće, o tome kako gorijeti za ono što želiš, a da pritom ne mrziš i ne zavidiš boljem. Ne željeti biti glavni, nego skromno raditi ono što najbolje znaš. Dozvoliti drugome da se istakne u onom u čemu je bolji.
I veseliti se iskreno i poput djeteta njegovom uspjehu.

Pa mi smješno dođe kad političar obuče kockice!
I tužno mi dođe, jer o gore navedenom blagog pojma nema.
Ne sprdajte se s kockicama!

Uopće ne pratim nogač, al do mene je dospio probuđeni ushit. Punih mjesec dana osjetila se ta fina arija veselja, zanosa...i fairplaya. Životnog fairplaya. Prokreativno kroz život.

Puno se ima naučiti od tog čistog srebra.




- 09:01 - Komentari (11) - Isprintaj - #
08.07.2018., nedjelja
Svojim poslom

I taj tvoj grad..čini se pustoš prava..
i tužna je ta rijeka bez tebe..i one stepenice..i šetnica..
i ne idem ti, jer ne vjerujem u groblja..

išla sam danas sasvim drugim poslom...svojim putem..

Predzadnji put sam tu bila dok si u bolnici primao infuziju.
- Ludo jedna, ajde na šetnicu pa doma!

A zadnji put..
tvoja je ploča gledala na polja..
- Ići ćeš na dva groba !
( tvoj smijeh)
- Neću ni na jedan! ( tvoja drčna mala)

I to kako me samo zapeklo u grlu duboko, kad sam vidjela neka mjesta..i to ovaj put s pristojne udaljenosti, iz autobusa..
znam čak gdje si živio ko dječak..
a znam i gdje ti je živjela ona hrabra baka..
- Nekad su žene i po triput ostajale bez muževa..trebalo je preživjeti. Ne misliš valjda da se opterećivala ljubavlju?

....
a u odrazu stakla moje mokro lice..jer to se, to što peče, diglo opasno do očiju, opet plima, opet drama..i znam, to će trajati..a neobjašnjivo je to, kak veli moja Vera, pa nisi mu rodila djecu pobogu, Sunčana..i čovjeka nema više, ono..zbilja ga nema..i moraš ga isključiti, znaš, za svoje dobro...
i kako da ja sad objasnim
mojoj osamdesetogodišnjoj,
da te za opće dobro,
isključujem svakodnevno
po nebrojeno mnogo puta,
da marljivo brišem tvoje riječi
sa svog čela,
baš kao i naše ožiljke na svojoj podlaktici,
da brišem ti oči useljene u mene,
lunule utisnute u moje pore,
da jašim na krijesti života,
da hučim ko školjka jer tu je nekad bilo more
( čekalo me i presušilo)
....da sve donedavno nisam mogla nijedan film pogledati, nijednu knjigu pročitati, da ne zapeče..

I taj tvoj grad..u koji ne zalazim..
al u kojem ću iduću srijedu upijati jazz..
taj tvoj grad..i sve te ceste što vode do njega..
i svi ti šumarci, proplanci, mostovi, uzvisine..svo to nebo, oblaci, zalasci..
sve to još uvijek..
stoji zbunjeno i bolno plače za tobom.

Ja se samo vozim u autobusu. Idem svojim poslom. Svojim putem. S nikim ne pričam.
( Ne podnosim plitke razgovore.
Ronim u moru koje je presušilo.)

Al stišćem nokte u meso jagodica.
Da im se ne pridružim.


https://youtu.be/88StUIDsvJs




- 21:18 - Komentari (24) - Isprintaj - #
01.07.2018., nedjelja
Draga moja zvijer

DRAGA MOJA ZVIJER

Srce moje
Srce drago
Srce
znojno snažno
predano,
divlje odano
očajno
vještice neukrotiva
Goropadnice
Mazna zvjerčice

poput vješta jahača
pritegnuti ular treba
pa i kada znam da ćeš ga zbaciti sa sebe

u trku
nehajno
i sjajno

Tijelo ti gipko milujem
Ljubim obraze
udišem ti
dah
kucam
nozdrvama
Jedva živa ostajem
al pokrivam se grivom tvojom
zvijezdo moja sjajna
vodiljo

Pripitomljujem te
Mir, mir
Ne plaši se
ništa strašno nije
ti ne možeš
s pola voljeti
Divljine




- 23:59 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.