Marketing
Totalmente a mano
Ako ćemo potpuno iskreno, prste na sunce, za mene ljeto još nije ni počelo.
Unatoč žegama, vlažnim popodnevima prepunim omaglice, vrućim jutrima i presušenom rublju, najezdi komaraca, preumornim cvrčcima, mene -po svemu pravo ljetnu, ljeto još ove godine gotovo nije ni dotaklo.
To je neko pseudoljeto.
Ne, nije mi još pošteno raščupalo kosu, s miljem uštinulo za obraz, strastveno poljubilo u vrat, zaslinilo mi bradu, skinulo iz cipela, uprljalo koljena, pomaklo mi bokove u smjeru vruće kubanske salse, napalo me rojevima zvijezda koje se nedaju potopiti u nekom noćnom i sretnijem, južnom toplom moru.
Iako sam mu, razumije se, pripremila i ležaljku i suncobran, izvadila mu ponajbolje knjige iz moje biblioteke,
svaki dan svježe iscijeđenu limunadu, ne, zakazalo je u potpunosti, koje more, nije mi napunilo ni kadu, utrljalo mi ružmarin u zapešća, otpuhnulo mi mirišljave balone u oči, privezalo mi špagicu ispred vrata ne bi li pala, ne bi li se prosula, ne bih li se prestala doživljavati tako osobno i tako ozbiljno i napokon se nasmijala vlastitoj šeprtljavosti, skupa sa ljetom, skupa s njegovim velikim i vlažnim očima željnima pravoga života,
željnim novih kolovoških putovanja unutarnjom stranom mjeseca,
onako široko i onako pitomo, kako se razmiče samo ljetno nebo i zove na hrabre i lude snove.
-Tvoja je duša ranjena, ozbiljnim glasom i posebno smiješnim naglaskom ustvrdila je Olga, otpuhujući savršen kolut dima negdje u stranu, prema zgođušnom konobaru, ispijajući svoj rubinski crveni Chateau Fleur Cardinale od kojeg su joj usnice iz trena u tren postajale sve veće i senzualnije.
- Podsjećaš me na likove iz ruskih klasičnih romana, gradiš se snažnom i snažna si u toj svojoj ranjivosti, i tek ponekad se zavaraš da možeš, nije dovršila misao, a ja sam se već široko nasmiješila toj paradoksalnoj situaciji, u kojoj vam jedna prava mangup- Ruskinja govori kako je podsjećate na ruski patos.
Voljela bih da pijem, Olga.
O, kako bih voljela da pijem i da ločem i da se tako nekih dana uopće ne trijeznim.
Da hodam lunatično i omamljeno kroz ovaj život, da ne osjećam svu surovost života, koji me tako nekada neodoljivo podsjeća na film u kojem sam se nenadano našla,
bez nekog pristojnog honorara i sa sasvim pristojnim cammeo efektom,
filmski uradak u kojem moja sasvim privatna i intimna životna situacija, bude pretvorena u dramsku situaciju,
tako postajući pravom scenskom laži.
Kako sam to postala likom iz ruskih romana ? Je li me možda netko pitao želim li ja uopće to ?
Kako sam se zapravo snašla u toj ulozi i leži li mi to ? Jesam li to prava ja ?
Gledam Olgu kako pije.
Gledam ovog ženskog ruskog mangupa kako ispija tu dragocjenu tekućinu,
taj nektar božanski, to drevno piće bogova,
gledam je kako naginje već tako sedmu, osmu čašu, al tko još broji,
i oči joj se svjetle ko dvije žeravice u polumraku, kao vučici koja na dnevnoj razini otkriva prave životno važne spoznaje, a ja....
ja trijezna pored nje, tako prokleto trijezna, trijezna ko majka, trijezna ko majčina trijezna majka, stara tisuće godina slavenska duša, sa svojom pomaknutom karmom, osuđena na Kairosa kome sam pisala pjesme, kome sam posvetila život, kome sam dala sve,
u zamjenu za samo jedan i potpuni trenutak pronalaženja
bliskosti i sreće.
Ako ćemo potpuno iskreno Olga, za mene će ljeto otpočeti tek kada se vrati.
U tom trenu baš.
Baš.
Post je objavljen 31.07.2018. u 00:13 sati.