ponedjeljak, 04.06.2018.

Cammeo

Skrše je takvi susreti.
Ispiju iz nje zadnji atom snage, zadnju kap krvi.
Jest, dijete joj je. Ali tamo mu nije mjesto.
Zna ona to, jer onda poslije danima leluja poput duha i lakša je od dima. Osjetljivija na svjetlo, čuje zvukove jasnije. Meškoljenje malih ptičjih guzičica u grmlju. Dodir otpalih latica s tlom.
Osjeti prisutnost upravo vjenčanih zvijezda, gore visoko, na onom noćnom indigo nebu.
Zvijezde se zvoncavo smiju njenom zbunjenom licu. Ona im plazi jezik. Pune su sebe.
Tada se povlači od ljudi, jer isuviše dobro čuje sve što pomisle. Nezgodno je to.
Tada kreću izmišljene bolesti. Ovaj madež je čudan, nije ga ranije imala. Ahilova tetiva je naotečena. Kao i trbuh.
Opskurno. Njen život tako teče, opskurno.
Bizarni događaji nekog pomaknutog redatelja.
Redatelja koji ne zna što bi točno s njom kao s glavnim likom, pa se sad već pomalo izmotava.
Kada prestane čuti i biti tako porculanski osjetljiva, onda pokušava pisati, smijati se i voljeti.
Maštati.
Biti će neka plava večer. Teći će Seina pored njenih nogu. Nečije će usne biti nabubrene višnje utopljene u rumu. Znat će da je to on..donedavno stranac..a sada onaj kojeg je čekala. Po osmijehu. Prepoznat će ga po osmijehu. Prštat će snagom baš poput onih zvijezda taj njegov osmijeh, zvijezda kojima je onda, u prošlom životu, plazila jezik. Karakterno sličit će vodopadu kraj čijeg je krila požudno pojela onaj sendvič, zahvaljujući s dragošću Bogu na životu.
Neće mu biti važno znati sve detalje. Jer čini će se kao da odnekud poznaje tu sjenu izlomljene vjetrenjače pod njenim okom.
Tako ona mašta. Da ozdravi. Da ga prizove u svoj život, jer sigurno je već traži.
Ni ne sluteći da ga ona, prije nego li zaspi, već odavno prima za ruku i stavlja je oko svoga struka.




22:14 | Komentari 18 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.