nedjelja, 03.06.2018.

Rosa

- Ne sekiraj se, mama, rekao je.
Zastao je okružen pravosudnim policajcima, njeno plavokoso i plavooko čudovište, njen ljubljeni dječak, njeno dijete kojem je do maloprije koncentrirano pomazila svaki prstić, praveći se da ga sluša, da sluša njegove kombinacije o tome kog ona treba nazvati i što treba kome reći.
Tako se i on nekoć pravio vješto da je sluša.
- Ne sekiraj se, čuješ.
Zgusnulo se svo vrijeme u toj jednoj jedinoj rečenici, u to malo brige nakon jednosatne posjete zatvoru, u kojem njen jedinac guli kaznu evo već šesti mjesec zbog svoje nepromišljenosti, borbe sa sustavom, dobrohotnosti i dječje naivnosti, potrebe da spašava svijet.
- Pa ti si me učila da je sve moguće, razbija je ta rečenica iz njegovih usta, odjednom joj je pusto krilo i izgubljene su one noći bdjenja na njenom krevetu, povjeravanja, tjedni svađa i pričanja i nepričanja, u njegovim pokušajima da joj dokaže kako ona nije u pravu.
Ne želi ona više nimalo bit u pravu.
To je ionako jako krivo. I staro.
Želi umjesto sve mudrosti, samo malo sreće.

Sjetila se one fotke koju je pronašla u trudnoći.
Još nije niti znala da čeka dječaka, a fotkica je već bila zaljepljena u njenom lijepom kožnom rokovniku sa svilenom trakicom za označavanje stranica.
Plavo i loknasto muško dijete, kakvo je par mjeseci nakon toga i rodila.
Ne zna želja što je nemoguće.
Lice joj se zamaglilo od tog nevinog sjećanja, kao da ga je neko poprskao onim nastavkom misty za zalijevanje vrta. Orosilo. Uopće više i ne plače ko čovjek. Nema tu jecanja, ni gušenja, ni kapi, samo rosa. Skužila je da plače tek po pogledima ljudi u busu.
Kako je sve tada bilo nevino. Kako je tada grlila svijet. Kako su se svi puteljci razmicali i ruže se povijale. Imali su sve.
Netko joj je oteo njenog plavokosog iz čiste ljubomore. Netko nije mogao podnijeti njenu sreću. Bila je nekom trn u peti.


Znate onu zaljubljenost malih dječaka u svoje mame, kada im se ne daju više grliti i ljubiti, kada postaju muškarci.
A još su bebe. I nježnost im jako treba.
Tu ga je gubila.
Tu su počeli prvi izostanci, rizle ostavljene ispod radnog stola, prazne bilježnice.
Testiranja, negativni rezultati, promjene ponašanja.
Njena krutost i nesnalaženje u svemu.
Bože, pa oni se nisu nikada napili skupa!
Možda je tada s njim samo trebala prvi put smotati travu i smijati se do jutra.
Možda je na njenom primjeru trebao vidjeti kako ljudi od toga postaju gluplji.
Otupjeli. Ravnodušni.
Al ne, ona mu je tvrdo pokazivala jedini ispravni put. Uhodila, pretumbavala stvari, satima moralizirala.
A Plavokosi joj je samo buntovno htio dokazati da nije u pravu.
Da ona nije u pravu.

On je gradio karijeru, stalno na putu, Stockholm- Zagreb, emotivno nedostupan.
Kad bi mu se god obratila, uvijek je začula onaj zvuk zauzeto.
Živio je učahureno, na stjenovitom dnu samo svoga mora, a toliko sape nije mogla postići da bi mu se približila, potražila mu ranjivo mjesto, zaderala mu se na uho.
Ni dijete nije znalo kako bi mu se približilo.
Uvijek najbolje igračke, a nemogućnost igranja sa starim.
Nedostupan otac.
Kruta mama.

Pa se ona okrenula završavanju svog fakulteta i djetetu. Može se sve. Organizacija.
Dan danas je takva. Postoji vrijeme za sve.
Sad spavaj, sad čitaj, piši malo ali dobro.
Sad ljubuj, sada diši.
Poslije više nećeš imati vremena za to.
Njene su ruke oduvijek bile rasprostranjene.
Kao da ih ima više. I nogu također.
Podmetala mu ih je na svakom koraku.
Pa ga dočekivala svim silnim rukama da ne razbije nos na pretvrdoj zemlji.
Kako je postajao veći, ona bi umjesto njega završavala na zemlji.
Jebem ti klecava koljena, da ti jebem!

- Ne sekiraj se.
- Ne sekiram se.

Pa rosa.
Jer zbilja nije moralo ovako.





14:56 | Komentari 15 | Print | ^ | On/Off |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.