< ožujak, 2018 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Rujan 2021 (12)
Kolovoz 2021 (16)
Srpanj 2021 (7)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (2)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (6)
Siječanj 2021 (14)
Prosinac 2020 (22)
Studeni 2020 (10)
Listopad 2020 (15)
Rujan 2020 (9)
Kolovoz 2020 (7)
Srpanj 2020 (17)
Lipanj 2020 (6)
Svibanj 2020 (12)
Travanj 2020 (16)
Ožujak 2020 (7)
Veljača 2020 (11)
Siječanj 2020 (12)
Prosinac 2019 (12)
Studeni 2019 (9)
Listopad 2019 (16)
Rujan 2019 (9)
Kolovoz 2019 (10)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (14)
Svibanj 2019 (11)
Travanj 2019 (15)
Ožujak 2019 (2)
Veljača 2019 (8)
Siječanj 2019 (4)
Prosinac 2018 (4)
Studeni 2018 (8)
Listopad 2018 (4)
Rujan 2018 (6)
Kolovoz 2018 (5)
Srpanj 2018 (6)
Lipanj 2018 (11)
Svibanj 2018 (10)
Travanj 2018 (10)
Ožujak 2018 (12)
Veljača 2018 (14)
Siječanj 2018 (9)
Prosinac 2017 (8)
Studeni 2017 (3)
Listopad 2017 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga
https://m.youtube.com/watch?v=mTn_v08ZJEM


"The most beautiful people we have known are those who have known defeat, known suffering,
known strle, known loss, and have found their way out of the depths. These persons have an appreciation, a sensitivity, and an understanding of life that fills them with compassion, gentleness, and a deep loving concern. Beautiful people do not just happen.”

Elisabeth Kübler-Ross

“Being with him when he died was something I will never forget. His bravery. His happiness. His acceptance. It was a colossal experience for me. Changed my life completely in a way that I had not expected. I expected to feel sad and lost. But I felt the opposite. Just, like, ‘Boy, this is it. This is all we have. Right here. So you’d better pay attention.’”

Laurie Anderson and Lou Reed


“To love. To be loved. To never forget your own insignificance. To never get used to the unspeakable violence and the vulgar disparity of life around you. To seek joy in the saddest places. To pursue beauty to its lair. To never simplify what is complicated or complicate what is simple. To respect strength, never power.
Above all, to watch. To try and understand. To never look away. And never, never, to forget… another world is not only possible, she is on her way.
On a quiet day, I can hear her breathing."

Arundhati

“I hope you will go out and let stories, that is life, happen to you, and that you will work with these stories... water them with your blood and tears and your laughter till they bloom, till you yourself burst into bloom.”

Clarissa Pinkola Estés


“May the sun bring you new energy by day, may the moon softly restore you by night, may the rain wash away your worries, may the breeze blow new strength into your being, may you walk gently through the world and know it’s beauty all the days of your life.”
Apache Blessing


“I am not the first person you loved.
You are not the first person I looked at
with a mouthful of forevers. We
have both known loss like the sharp edges
of a knife. We have both lived with lips
more scar tissue than skin. Our love came
unannounced in the middle of the night.
Our love came when we’d given up
on asking love to come. I think
that has to be part
of its miracle.
This is how we heal.
I will kiss you like forgiveness. You
will hold me like I’m hope. Our arms
will bandage and we will press promises
between us like flowers in a book.
I will write sonnets to the salt of sweat
on your skin. I will write novels to the scar
of your nose. I will write a dictionary
of all the words I have used trying
to describe the way it feels to have finally,
finally found you.

And I will not be afraid
of your scars.

I know sometimes
it’s still hard to let me see you
in all your cracked perfection,
but please know:
whether it’s the days you burn
more brilliant than the sun
or the nights you collapse into my lap
your body broken into a thousand questions,
you are the most beautiful thing I’ve ever seen.
I will love you when you are a still day.
I will love you when you are a hurricane.”

Clementine von Radics





Linkovi
vidrinsmijeh@gmail.com

SarahBernardht
10.03.2018., subota
Kraljevski



Kad sam shvatila da mi odabir života,
neće umanjiti tebe,
da će me i dalje naši neki kutevi svemira
podsjećati,
izazivati toplinu, ježenje, osmijeh,
vratiti mi momentalno
onaj fini osjećaj naših pripadanja,
usklađenih koraka,
isprepletenih prstiju,
podlaktica koje se miluju, u hodu..
krenula sam opet, živjeti.
A ti si ionako tu,
na svakoj našoj šetnici,
ugibalištu, klupi, restoranu.
Ti si tamo i gdje nikada nismo bili, dragi.
U oblacima svilenkastim iznad Dolca
koji se svijaju u gnijezdo za golubove,
golubova koji u prh odnose
one naše ponajbolje sate,
razlete se, al uvijek zajedno,
zajedno, protiv vremena,
poseru se na onaj sat na Trgu,
naprave krug oko Petrice Kerempuha,
posjedaju na stare fasade.

U srijedu već tradicionalno, izlazak.
Usred tjedna i obaveza,
mi navečer sjedamo, neopterećeno,
u fine fotelje Poezije to go
dvorane Muller,
slušamo žensku poeziju,
žena do žene,
od mlađih do starijih pjesnikinja.
Irena Vrkljan koja mi oduvijek
svojim pjesmama izuva cipele
i skida cijele fragmente
mojih vlastitih misli,
danas ima osamdesetak godina
i javno izjavljuje
kako mrzi čitati svoje pjesme,
a ja je potpuno razumijem.
Nježnih je godina, slabije vidi,
a glas je ko stvoren
za krhka šaputanja,
ne za mikrofone.
Lidija Bajuk
svojom međimurskom
pentatonikom razgaljuje
raštimane mehanizme srca.
Dortu Jagić, darkersku poetesu,
nakon spuštanja u bačvi
niz brze vodopade
njenih iskričavih metafora i misli,
susrećem pri izlasku iz dvorane
i pozdravljam ko staru znanicu.
Fejsbuk boleština je to,
svi su ti kao prijatelji.
Srećom, darkerica je neposredna,
pa ne ispadam nužno kreten,
nego nam se, imam dojam,
zamalo pridružuje
u našem noćnom mijaukanju.
A nakon poezije..
plešemo salsu skoro do ponoći,
no Pepeljuge moraju leći
pa se u ritmu grada iskradamo
uznojene i sretne
kući.

A onda idući dan..
Dan žena i Kralj Lear u HNK,
sjećanja me od samog pogleda
na zlaćane štukature, crvene tepihe,
debeljuškaste anđele, preplavljuju.
..i odmah imam tridesetak godina manje,
švercam se na Traviatti,
pa ravno u ložu,
onu prvu s lijeve strane pozornice,
gdje mi je i mjesto.
Shakespeare je težak za četvrtak uvečer
i spor,
mada uvijek aktualan.
Glumačka postava je vrhunska,
Manojlović je reikarnacija
svih ludih kraljeva,
plače na pozornici
kad ga počastimo dužim aplauzom.
Lear je tašt i tvrdoglav otac.
Nasljedstvo kani ostaviti starijim kćerima
koje mu se ulizuju,
ne razaznavajući da ga voli jedino najmlađa, najiskrenija.
Kazalište miriši na starinske parfeme,
pliš i mašne, kreme i taštine,
bijes , ljubomore i suze.
Meni još ljepše od predstave,
jest tonuti
crvenim čizmicama
po crvenom sagu..
osjetim to ko prirodno stanište.
I predivna terasa s pogledom na moj faks,
gdje se slikam s ratobornim anđelima
i slušam kako mi krulji u trbuhu..

Plesat ću ti.
Na vrhovima svoje žudnje za tobom.
Prilazit će mi pritom i pravi i krivi,
malodušni i uporni,
kraljevi i prosjaci,
ratnici, izdajice...

Pisat ću ti.
Priča o Sarah će rasti..
Svašta će se još događati
u mom malom kazalištu.

Putovat ću ti.
Na mjesta gdje smo bili
i gdje nismo stigli.

A svugdje ćemo biti mi.





- 08:31 - Komentari (18) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.