Marketing
Kraljevski
Kad sam shvatila da mi odabir života,
neće umanjiti tebe,
da će me i dalje naši neki kutevi svemira
podsjećati,
izazivati toplinu, ježenje, osmijeh,
vratiti mi momentalno
onaj fini osjećaj naših pripadanja,
usklađenih koraka,
isprepletenih prstiju,
podlaktica koje se miluju, u hodu..
krenula sam opet, živjeti.
A ti si ionako tu,
na svakoj našoj šetnici,
ugibalištu, klupi, restoranu.
Ti si tamo i gdje nikada nismo bili, dragi.
U oblacima svilenkastim iznad Dolca
koji se svijaju u gnijezdo za golubove,
golubova koji u prh odnose
one naše ponajbolje sate,
razlete se, al uvijek zajedno,
zajedno, protiv vremena,
poseru se na onaj sat na Trgu,
naprave krug oko Petrice Kerempuha,
posjedaju na stare fasade.
U srijedu već tradicionalno, izlazak.
Usred tjedna i obaveza,
mi navečer sjedamo, neopterećeno,
u fine fotelje Poezije to go
dvorane Muller,
slušamo žensku poeziju,
žena do žene,
od mlađih do starijih pjesnikinja.
Irena Vrkljan koja mi oduvijek
svojim pjesmama izuva cipele
i skida cijele fragmente
mojih vlastitih misli,
danas ima osamdesetak godina
i javno izjavljuje
kako mrzi čitati svoje pjesme,
a ja je potpuno razumijem.
Nježnih je godina, slabije vidi,
a glas je ko stvoren
za krhka šaputanja,
ne za mikrofone.
Lidija Bajuk
svojom međimurskom
pentatonikom razgaljuje
raštimane mehanizme srca.
Dortu Jagić, darkersku poetesu,
nakon spuštanja u bačvi
niz brze vodopade
njenih iskričavih metafora i misli,
susrećem pri izlasku iz dvorane
i pozdravljam ko staru znanicu.
Fejsbuk boleština je to,
svi su ti kao prijatelji.
Srećom, darkerica je neposredna,
pa ne ispadam nužno kreten,
nego nam se, imam dojam,
zamalo pridružuje
u našem noćnom mijaukanju.
A nakon poezije..
plešemo salsu skoro do ponoći,
no Pepeljuge moraju leći
pa se u ritmu grada iskradamo
uznojene i sretne
kući.
A onda idući dan..
Dan žena i Kralj Lear u HNK,
sjećanja me od samog pogleda
na zlaćane štukature, crvene tepihe,
debeljuškaste anđele, preplavljuju.
..i odmah imam tridesetak godina manje,
švercam se na Traviatti,
pa ravno u ložu,
onu prvu s lijeve strane pozornice,
gdje mi je i mjesto.
Shakespeare je težak za četvrtak uvečer
i spor,
mada uvijek aktualan.
Glumačka postava je vrhunska,
Manojlović je reikarnacija
svih ludih kraljeva,
plače na pozornici
kad ga počastimo dužim aplauzom.
Lear je tašt i tvrdoglav otac.
Nasljedstvo kani ostaviti starijim kćerima
koje mu se ulizuju,
ne razaznavajući da ga voli jedino najmlađa, najiskrenija.
Kazalište miriši na starinske parfeme,
pliš i mašne, kreme i taštine,
bijes , ljubomore i suze.
Meni još ljepše od predstave,
jest tonuti
crvenim čizmicama
po crvenom sagu..
osjetim to ko prirodno stanište.
I predivna terasa s pogledom na moj faks,
gdje se slikam s ratobornim anđelima
i slušam kako mi krulji u trbuhu..
Plesat ću ti.
Na vrhovima svoje žudnje za tobom.
Prilazit će mi pritom i pravi i krivi,
malodušni i uporni,
kraljevi i prosjaci,
ratnici, izdajice...
Pisat ću ti.
Priča o Sarah će rasti..
Svašta će se još događati
u mom malom kazalištu.
Putovat ću ti.
Na mjesta gdje smo bili
i gdje nismo stigli.
A svugdje ćemo biti mi.
Post je objavljen 10.03.2018. u 08:31 sati.