SarahBernardht

03.03.2018., subota

Pupoljci

Kaže mi netko drag, kako ne znam prihvatiti činjenicu postojanja zla.
Pisala sam o tome, kada sam ipak napokon otkrila jednog davnog ljeta na Korčuli, da postoje lijepi, nelijepi i ružni, koliko god mi šutjeli o tome.
Sablaznila me tada spoznaja o tome, kolike duševne škrape šeću među nama, emotivni mrtvaci i ljušture, koji su doista u stanju činiti drugome, naizgled ničim motivirano, neshvatljivo zlo.
Lako je biti zao. U tome nema nimalo avanture niti mudrosti. Za to ne treba nikakva posebna vještina, napor, nije to nikakav poduhvat. Vodiš se svojim najnižim pobudama, ne propituješ svoje predrasude niti smatraš da ih imaš. I žbam, bum, tras...nanosiš povrede. Nema veze, i tebe povređuju, zar ne.
Teže je biti dobar. Veća je duševna širina za to neophodna, samopropitivanje, samokritičnost i znanje, a poseban je izazov u nekim vremenima, kada svak misli samo na sebe.

Nakon spoznaje da postoji neshvatljivo zlo,
upravo zbog nepostojanja imalo umnog napora za njegovo ostvarenje, došla mi je spoznaja i o tome, da je u svakome od nas ipak pupoljak dobrote.
Nekada i mimo našeg htijenja, zbog teških životnih okolnosti, ta divota od budućega cvijeta, nije uspjela dobiti priliku za procvasti.
Pa se budućnost osušila.
Bez dobrote nema rasta ni napretka.
Zlo uvijek poždere sebe samo.

Da se ne bi slučajno pitali i mada pouzdano znam
da će se neki ovdje ovime naslađivati, Donin me svijet, u bezazlenoj desno-lijevoj političkoj raspravi, na svom blogu i u svom odgovoru na moj komentar, bezočno povrijedila. Ostala sam zgranuta tom bezrazložnom
( sic!) zloćom. Kao i činjenicom da me žena uopće čita, da je uopće interesiram.
Kao da je jedva čekala da mi kaže što me ide.
A ne poznajemo se.
Ne zna žena ama baš ništa o meni.

Inače se zlobi i zloći redovito nasmijem.
Ovdje sam pak osjetila debeli žalac moralnog osuđivanja, pri čemu je pokušala ocrniti moje poetsko i prozno izražavanje, nazivajuć ga sramoćenjem nekoga koga više nema i njegove obitelji, koja se
( od mojih krvoločnih napada) ne može obraniti.
Pa je eto, baš ona tu da im osvjetla obraz.
Kao i umrlom.
Stog mi nije do smijeha.
Imenovana je sve rekla o sebi.

U mom pisanju ima puno i fikcije i stvarnih emocija.
Prerađujem kroz pisanje mnogo toga što je bilo.
I tako preživljavam.
Ekstrovert sam. Puštam bol svjetlosti.
A taj netko koga više nema, bio je moja ljubav, kao i ja njegova, pune četiri godine.
Bilo to nekome drago ili ne, bilo bi bolje dotičnoj, da svoje neshvatljivo zlo preusmjeri na nešto što zahtijeva i zaslužuje toliku silinu negativne energije, a to zasigurno nismo moje anonimno pisanje ovdje i ja.
Ovaj dosad napisano, treba shvatiti kao vijenac češnjaka, ali i glogov kolac, bude li trebalo.

*******
Jučer sam unatoč smrznutom kišobranu u ruci i potrebi navlačenja klizaljki radi lakšeg kretanja smrznutim cestama, nakon posla, sva onako smrznuta dodatno objavom da je umro Ribafišev Roko, to djetešce koje mu je bilo smisao i Sunce života, krenula na poeziju, prozu i svirku u velikogoričkom Podrumu.
Nastupao je moj dobar poznanik, Zlatko Majsec, poznati Frik iz kvarta, a oduševio me već i otprije svojom iskrenom skromnošću i nenametljivošću.
Zlatko je diplomirao filozofiju i pedagogiju, jednostavan je, drag i previše samokritičan u ovom moru samohvale i mediokriteta.
Poezija mu je zezancija i rima, uglavnom socijalno obojana, a priče zanimljive i višeslojne.
Družili smo se nepretenciozno, baš kako volim, ko u vlastitom dnevnim boravku, bilo je i jako dobre svirke.
Dobila sam knjigu s posvetom u njegovom stilu.
Došla sam do zaključka po ne znam koji put, kako su baš oni koji doista vrijede, pa bi samim time mogli puno dobroga donijeti svijetu, izrazito skromni i nenametljivi, pa samim time često ostanu anonimni,
što je velika šteta.
Ne razmeću se diplomama, objavljenim knjigama, talentom ili sposobnostima. Uvijek su si nedovršeni i nedovoljno dobri, jer u svemu vide prostor za učenje i napredak. Od širine horizonta, nemaju vremena za zloću.
Najglasniji su upravo oni, koji nemaju ništa za reći.

******

Zbog onih pupoljaka s početka, uvijek dajem priliku.
Razmjerno tome, nailazim na udarce, izdaje i razočaranja.
Zbog širine horizonata i u ime stalnog učenja, nemam vremena za zloću. Iako znam da postoji.
Možda mi je to i zbog imena: izvući ću iz svakoga onu posljednju suzicu davno zatomljene i prezrene nježnosti.
I nikada neću prestati vjerovati u pupoljke.
Nekada žive duboko u smrznutoj zemlji.

Zamisli sreće da ih toplinom nekako probudim.

- 16:37 - Komentari (19) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Opis bloga

Sve fotografije koje objavljujem, isključivo sam fotkala ja.
Autorske znači. S više ili manje kvalitete, ali moje.
Ako se nekome koja svidi, slobodno si uzme.
Može me potpisat i ne mora- ako si hoće povećati ili umanjiti vrijednost pred drugima:-))

***********

''Mjerilo tvog neznanja
je dubina tvog vjerovanja u nepravdu i tragediju.
Ono što gusjenica smatra krajem svijeta,
Majstor zove LEPTIROM...'' Bach

***********
"Kroz život sam naučio da najbolji prijatelj može biti gori od najgoreg neprijatelja. Da životinje vole više od čoveka. Da suza ne znači bol. Da se protiv sudbine ne može. Da ne treba biti previše iskren. Da treba imati svoje ja. Da se pazi kome se šta oprašta. Da pas i dete znaju da prepoznaju zle ljude. Da se sa nekim ljudima moraš oprostiti, jer ti nanose bol. Da paziš kome nudiš svoju ruku i rame za plakanje. Da je svaka podmetnuta noga iskrenija nego lepa reč. Da se nikada ne kaješ za svoje postupke. Da reč "volim te" ne znači ljubav. Da svako zaslužuje drugu šansu, ali ne i stotu. Da ljude koji čine da malo vrediš oteraš. Da nije važno šta ti priča već ko. I da đubre uvek ostaje đubre."

Nebojša Glogovac

Uništi u meni to što treba da bude uništeno.
Ojačaj ono što treba da bude ojačano.
Koristi me. Stvaraj sa mnom, slikaj sa mnom svaku kap na platnu života.
Pomozi mi da živim ispunjen jedinstven život, hodam šumom nikad ranije gaženim putem.
Pokaži mi kako se voli dublje, nego što sam ikada mislila da je moguće.
Drži ispred mene to, od čega sam se ranije okretala.
Pomozi mi da omekšam i opustim se, potpuno prihvatim to sa čim sam još uvijek u stanju rata.
Ako je moje srce još uvijek zatvoreno, pokaži mi kako da ga otvorim bez nasilja.
Ako se za nešto vežem, pomozi mi da to otpustim.
Daj mi probleme, borbu i naizgled nepremostive prepreke ako će mi oni donijeti još dublje smirenje i povjerenje u inteligenciju života.
Pomozi mi da se smijem svojoj ozbiljnosti.
Dozvoli mi da nađem humor u tami.
Pokaži mi dubok osjećaj mira usred razgara oluje.
Ne krij istinu od mene. Nikada.
Neka zahvalnost bude moj vodič.
Neka oproštaj postane moja mantra.
Neka ovaj momenat bude moj stalni pratilac.
Dozvoli mi da vidim tvoj lik u svakom licu.
Dozvoli mi da osjetim tvoje toplo prisustvo u vlastitom prisustvu.
Podrži me kad se spotaknem.
Diši sa mnom, kad ne mogu da dišem.
Daj mi da umrem živa, a ne da živim mrtva.

Linkovi

"Istinski redatelj našeg života je slučajnost.
Redatelj pun okrutnosti,
milosrđa i očaravajućeg šarma. "

( Pascal Mercier, "Noćni vlak za Lisabon ")

Dragi mi i lucidni komentari:

j.

".....limun je na verandi, lovor je u garaži, nekakva afrička ... osteonešto - još nije pronašla svoje mjesto, ja Joj velim da je slobodno metne u našu spavaću, ja ću toj afričkoj pjevati afričke pjesme...."

Supatnik

"Znaš što, postoje ljudi koji znaju voljeti, jako su rijetki, puno rjeđi nego li bi to željeli priznati, oni jednakim žarom vole svoje muškarce, ili žene, djecu, domovinu, prijatelje, i automobil ili mačku, jer ne znaju drugačije.
Takvi ljudi svijetle u nepreglednoj masi koristiljubljem obilježenih mediokriteta koji možda ali samo možda vole sebe.
Ti Sarah be, blistaš, pa bi bezveznjacima preporučio sunčane naočale."

Mi. Ljudi s rupama

"Znaš one novogodišnje prskalice iz doba našeg djetinjstva.
E, tak."

stara teta

"hvala. ovih dana mi treba nešto, ne znam zapravo sam svoje probleme najprije rješavala, a onda se cmizdrila pred drugima, post festum. no ponekad mi se netko javi, preko poziva, glasa, samo da pita kako sam. i sluša me. pa onda nešto utješno kaže, ohrabrujuće. da znaš da si živ i za nekog drugog, ne samo za one koji te trebaju. e, pa, baš tako, poželjela si tako napisati, reći, i usmjerila misao i prema meni. "potrebitoj" (kakva čudna riječ), onoj kojoj treba, riječ, utjeha, baš tako. u ovim trenucima. nešto je u tebi znalo. tako se nađu duše. lil je pisala o deprivaciji dodira. postoji i deprivacija sna. neposrednih razgovora. prihvaćenosti. osjećaja uspješnosti i napretka. deprivacija prijateljstva. voljenja. nježnosti. čega god se sjetiš. u onda uleti netko živ i odnese . ne tegobu. nego osjećaj da si sam ko pas i miriš se, naučen kao magare na batine. eto tako nekako. pustiš vodu, čistu vodu da se žedan napije, umije i malo sjedne. ne idem na groblja onda kad je gužva, kad sve vonja po paljevini i ubijenom cvijeću. odem kad je tiho i onda me sretne bubamara i penje se do lišća, do rubova mramora. tako se razgovaramo. hvala"

Dvi, tri riči...

"Stavila si neke ljude ovdje u pat poziciju, još ćeš nas natjerati da se grlimo. ;) A našem virtualnom imidžu to ne pristaje. ;)
Za dobra stara vremena, a i za ona koja su pred nama: hugs&kisses za sve prisutne, odsutne, spomenute, nespomenute...ostavljam :))...."

************************************************

"Ako ti kažu da sam se u svojim posljednjim časovima junački držao, da sam neustrašivo gledao smrti u oči, da sam je čak i začikavao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dželatu dao kesu dukata uz riječi: “Dobro obavite svoj posao!”, a da sam, potom, sam izmaknuo stolicu ispod vješala, ti bi morala znati da je to jedna obična izmišljotina, izmišljotina onih koji ne znaju šta je to život a šta smrt znači.

Ti me dobro znaš: znaš kako ja često umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki šum, kako mi se čelo često orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znaš da se bojim proviriti kroz špijunku na vratima bojeći se ne znam ni sam čega, bojeći se nekoga ko će mi s nadmoćnim osmijehom na licu izrecitirati stihove Marine Cvetajeve:
PREDAJ SE!
JOŠ NIKO NIJE NAŠAO SPASA OD ONOGA KOJI UZIMA
BEZ RUKU!

Sjećaš se kako sam se bojao kad si trebala da me predstaviš svojim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijediš da nisam baš toliki kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom može proći ruku pod ruku kroz prometnu ulicu…

Ja pamtim ono veče kad smo otišli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rođendan, sjećam se svakog vica koji sam ispričao i sjećam se pogleda društva koje je u meni gledalo neku egzotičnu životinju, sjećam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pačijim kljunom (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne baš čistim čarapama…

Pamtim kako sam to veče, ponesen strahom, popio tri flaše “Fruškogorskog bisera”, litar i po domaće rakije (više je nije bilo) i završio sa “Mandarmetom”, nekim likerom od mandarina…

Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je držalo.

Onda smo izašli na Vilsonovo šetalište i ti si se propela na prste i poljubila me, evo, baš ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjednem na klupu i da počnem plakati… Prolazila su neka djeca i čuo sam ih kako kažu: “Vidi pedera!!!”
Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopšte nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zaštitnog znaka, nešto po čemu bih sebe poznao među hiljadama meni sličnih, nešto što se i ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i duši koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti voliš mene…

Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima… To ti je živa istina."