Pupoljci
subota, 03.03.2018.
Kaže mi netko drag, kako ne znam prihvatiti činjenicu postojanja zla.
Pisala sam o tome, kada sam ipak napokon otkrila jednog davnog ljeta na Korčuli, da postoje lijepi, nelijepi i ružni, koliko god mi šutjeli o tome.
Sablaznila me tada spoznaja o tome, kolike duševne škrape šeću među nama, emotivni mrtvaci i ljušture, koji su doista u stanju činiti drugome, naizgled ničim motivirano, neshvatljivo zlo.
Lako je biti zao. U tome nema nimalo avanture niti mudrosti. Za to ne treba nikakva posebna vještina, napor, nije to nikakav poduhvat. Vodiš se svojim najnižim pobudama, ne propituješ svoje predrasude niti smatraš da ih imaš. I žbam, bum, tras...nanosiš povrede. Nema veze, i tebe povređuju, zar ne.
Teže je biti dobar. Veća je duševna širina za to neophodna, samopropitivanje, samokritičnost i znanje, a poseban je izazov u nekim vremenima, kada svak misli samo na sebe.
Nakon spoznaje da postoji neshvatljivo zlo,
upravo zbog nepostojanja imalo umnog napora za njegovo ostvarenje, došla mi je spoznaja i o tome, da je u svakome od nas ipak pupoljak dobrote.
Nekada i mimo našeg htijenja, zbog teških životnih okolnosti, ta divota od budućega cvijeta, nije uspjela dobiti priliku za procvasti.
Pa se budućnost osušila.
Bez dobrote nema rasta ni napretka.
Zlo uvijek poždere sebe samo.
Da se ne bi slučajno pitali i mada pouzdano znam
da će se neki ovdje ovime naslađivati, Donin me svijet, u bezazlenoj desno-lijevoj političkoj raspravi, na svom blogu i u svom odgovoru na moj komentar, bezočno povrijedila. Ostala sam zgranuta tom bezrazložnom
( sic!) zloćom. Kao i činjenicom da me žena uopće čita, da je uopće interesiram.
Kao da je jedva čekala da mi kaže što me ide.
A ne poznajemo se.
Ne zna žena ama baš ništa o meni.
Inače se zlobi i zloći redovito nasmijem.
Ovdje sam pak osjetila debeli žalac moralnog osuđivanja, pri čemu je pokušala ocrniti moje poetsko i prozno izražavanje, nazivajuć ga sramoćenjem nekoga koga više nema i njegove obitelji, koja se
( od mojih krvoločnih napada) ne može obraniti.
Pa je eto, baš ona tu da im osvjetla obraz.
Kao i umrlom.
Stog mi nije do smijeha.
Imenovana je sve rekla o sebi.
U mom pisanju ima puno i fikcije i stvarnih emocija.
Prerađujem kroz pisanje mnogo toga što je bilo.
I tako preživljavam.
Ekstrovert sam. Puštam bol svjetlosti.
A taj netko koga više nema, bio je moja ljubav, kao i ja njegova, pune četiri godine.
Bilo to nekome drago ili ne, bilo bi bolje dotičnoj, da svoje neshvatljivo zlo preusmjeri na nešto što zahtijeva i zaslužuje toliku silinu negativne energije, a to zasigurno nismo moje anonimno pisanje ovdje i ja.
Ovaj dosad napisano, treba shvatiti kao vijenac češnjaka, ali i glogov kolac, bude li trebalo.
*******
Jučer sam unatoč smrznutom kišobranu u ruci i potrebi navlačenja klizaljki radi lakšeg kretanja smrznutim cestama, nakon posla, sva onako smrznuta dodatno objavom da je umro Ribafišev Roko, to djetešce koje mu je bilo smisao i Sunce života, krenula na poeziju, prozu i svirku u velikogoričkom Podrumu.
Nastupao je moj dobar poznanik, Zlatko Majsec, poznati Frik iz kvarta, a oduševio me već i otprije svojom iskrenom skromnošću i nenametljivošću.
Zlatko je diplomirao filozofiju i pedagogiju, jednostavan je, drag i previše samokritičan u ovom moru samohvale i mediokriteta.
Poezija mu je zezancija i rima, uglavnom socijalno obojana, a priče zanimljive i višeslojne.
Družili smo se nepretenciozno, baš kako volim, ko u vlastitom dnevnim boravku, bilo je i jako dobre svirke.
Dobila sam knjigu s posvetom u njegovom stilu.
Došla sam do zaključka po ne znam koji put, kako su baš oni koji doista vrijede, pa bi samim time mogli puno dobroga donijeti svijetu, izrazito skromni i nenametljivi, pa samim time često ostanu anonimni,
što je velika šteta.
Ne razmeću se diplomama, objavljenim knjigama, talentom ili sposobnostima. Uvijek su si nedovršeni i nedovoljno dobri, jer u svemu vide prostor za učenje i napredak. Od širine horizonta, nemaju vremena za zloću.
Najglasniji su upravo oni, koji nemaju ništa za reći.
******
Zbog onih pupoljaka s početka, uvijek dajem priliku.
Razmjerno tome, nailazim na udarce, izdaje i razočaranja.
Zbog širine horizonata i u ime stalnog učenja, nemam vremena za zloću. Iako znam da postoji.
Možda mi je to i zbog imena: izvući ću iz svakoga onu posljednju suzicu davno zatomljene i prezrene nježnosti.
I nikada neću prestati vjerovati u pupoljke.
Nekada žive duboko u smrznutoj zemlji.
Zamisli sreće da ih toplinom nekako probudim.
komentiraj (19) * ispiši * #
