subota, 27.06.2009.
Pusti me u svoje misli...
Postoji li sposobnost prodiranja u nečije misli , dušu, ideje? Ostajem zatečena kad udarim o zid, shvatim da dalje ne mogu, ne smijem što li,,, Tu je moj limit shvaćanja nečijih primisli. Dalje nema. Samo meni ili inače?? Ne znam. A tako bih htjela znati. Ući dublje nego što jesam da bar donekle shvatim što je htio reći, što je mislio, čemu se nadao, razumjeti svaki njegov pokret, svaku nepromišljenu rečenicu, da bar mogu umiriti savjest koja mi šapće negdje u podsvijesti da sam ipak ja uzrok.
Zar je tako teško nekoga upoznati do te mjere da znaš što će izgovoriti, da i prije nego kaže znaš što misli? Nije, jer poznajem takve ljude. Jer imam takve prijatelje. Ali želim da i on bude onaj kome ću znati i prije nego zašuti da će zašutjeti ma koliko ja to mrzila. Želim da mi pomakne granice , da ih izbriše, da uvijek budem sigurna u njega, da uvijek za njega mogu stavljati ruku u vatru, da znam kako glasno diše, da čujem korake njegovih misli,,, želim ga upoznati. Jer shvaćam da ga ne poznajem sve dok me iznenađuje, sve dok ne znam kako će reagirati na svaku moju gestu, sve dok me boli to što mu ne mogu prodrijeti u misli, i shvatiti zašto je nešto rekao ili učinio. Sve dok njegovo NE shvaćam osobno, njegovu nervozu pokušavam izliječiti pitanjima, njegovu tugu smijehom,,sve dok je to znam da imam granice do kojih me pustio, dalje je za mene nepoznati prostor u koji tako želim ući i ostati zauvijek...
srijeda, 24.06.2009.
The body....
Danas stvarno mislim da je problem u meni. U svoj mojoj zatvorenosti, u kočnicama koje mi nikad nisu dale da izgovorim mišljeno, niti pokažem željeno. I onda kada mi činjenicama, da sam tijelo, pljuneš u lice shvatim gdje sam sve griješila. Shvatim prekasno. Da bih krenula sa starta, i igrala drugačije, drugom taktikom, ciljala osjećajima, osobnošću, davala se srcem. Možda bih da je tako bilo danas bila sretnija. Ne sretna, nego sretnija nego jesam.
Ono što si volio na meni nisam bila ja. Jer ja nisam meso, koje si obožavao, kojim si se okolo hvalio, šeperio po feštama , kafićima, svadbama,,, nisam bila one pune usne koje si obožavao zagristi, nisam bila ona mirisna kosa kojom si bio milovan, nisam bila onaj užareni pogled kojim sam te prisvajala,,, Nikad nisi zagrebao foliju da vidiš što je ispod površine, nikad se nisi ni potrudio. Tijelo ti je bilo dovoljno. A dolje ispod krila se djevojčica koja je disala. Za tebe.
Danas kada mi jasno daješ do znanja što ti moje nedostaje, vidim da ti ja ne falim. Niti malo. Fale ti moje usne, moja kosa, moje ruke, moj glas,,, fali ti ono što si imao od mene.
Kako ranije nisam shvatila da želiš lutku kakvom si me smatrao?! Lutku da te voli i šuti. I bila sam to. Nesvjesno.
I ne zanima me što ti moje fali. Ne govori mi da želiš osjetiti moj vreli dah na svome uhu. To i onako možeš pronaći iza ugla.
Doveo si me u situaciju da se pitam gdje je bio taj trenutak kada sam odlučila igrati tijelom?? I da li je moguće da sam tijelom uvijek igrala?? A nisam htjela….
nedjelja, 21.06.2009.
Šutnja za kraj
-Mislim da je nabolje da ovdje sve prestane?? Rekao je kroz zube, čula sam ga , jako sam ga dobro čula, ali sam opet priupitala , ne da bih bila sigurna u to što sam čula, već da bih mu priuštila još malo muke samim time što je to opet morao procijediti kroz zube.
- Čula si. Jesam čula sam. I prije nego sam čula znala sam. Da on misli tako , i da ja mislim tako. Ali htjela sam ja biti ta koja će staviti točku na naše i , ja jer sam jedino ja imala pravo na to u tim trenucima. – Nemoj me mrziti, nemaš razloga. Nasmijala sam se. Kiselo sam se nasmijala, jer sam ga već u tom trenutku mrzila više od ičega na svijetu, i jer sam mu u tom trenutku već poželjela da sam ostari. Samo sam prošaptala – nikada. Imam i ja pravo na bar jednu laž da okrunim naše godine prepune laži i varanja.
- Ako te zanima, ja nisam bio.... Počeo je monolog za koji sam odmah znala da će ostati ne završen, ne zato jer sam ga prekinula, već zato jer ga poznajem, i znala sam da je on premalo muškarac da bi mi ponudio kompletno . iskreno i nepronicljivo objašnjenje bilo čega, a pogotovo jednog kraja. – Ne trudi se molim te. Nisam željela čuti još jednu njegovu nebulozu kojom bi me opet , po tko zna koji put obezvrijedio , nisam mu htjela pružiti priliku za još jedno objašnjavanje koje bi odvelo u nedogled, i opet ništa ne bi bilo rečeno. – Nisi od priče večeras??!! Nisam ja od priče?? Mislim u sebi- nisi ni ti bio sve ove godine , jer da smo pričali ne bi došli do ove granice kada se ne možemo ni rastati kao ljudi, kada ne možemo karte staviti na stol i čisti od nas i svega našega krenuti dalje, ali šutim i samo odmahnem glavom, ponudim mu jedno kratko i odlučno „ne“.
- Vozi me kući, molim te. Željela sam što dalje od njega, od sebe, od naših vremena. Miješalo se u meni milion osjećaja, bijes jer me ostavio ( valjda se ljudi i ostavljaju) , razočaranje načinom na koji mi je to rekao ( i opet pokazao koliko je malo muškarac a mnogo kukavica ) , nervoza u želucu ( koja je dovodila na rub povraćanja) , gorčina negdje duboko u meni ( kojom sam mu poželjela sve najgore poslije mene) ... I koliko god htjela da mi se bar taj put usprotivi i kaže- Ne ideš nikuda dok ne popričamo!, samo je lagano okrenuo ključem i znala sam ... sad je stvarno kraj.
Ležala sam satima nakon toga, već je i zora provirivala kroz prozorsko staklo, znala sam da je on , na display-u je stajalo; „ Malena, oprosti, nije više išlo znaš i sama. Zaslužuješ bolje. Nikad te neću zaboraviti...!“- znam da zaslužujem , sad mi je samo krivo što ti to sama nisam rekla, krivo mi što te ja nisam ostavila, jer ni meni nije išlo, krivo mi što si me opet ostavio u tišini, što sam zaplakala pred zoru nad tvojom porukom.
Izbrisala sam poruku, pa broj, pa misli,,,
Valjda se tako ljudi ostavljaju, ne znam...
četvrtak, 18.06.2009.
Pogledaj me...
Koliko mojih pokušaja , koliko nepromišljenih riječi, koliko promašeno izgovorenih misli da shvatiš i da dopre do tebe… da mi je stalo. Zar ne možeš prozreti sve moje laži, moje isprike, izmotavanja , zar ne vidiš da sve radim iz očaja, iz straha da se ne nasluti ono što me izgara iznutra? Zar ne vidiš da šuteći mučim sebe? Da skrivam oči pred ljudima, da ubijam želju u sebi, da stišavam rasplamsalu strast, da smirujem čežnju za tobom ..zar ne vidiš?
Bojim se da mi u dušu zaviriš, a u isto vrijeme želim to više od svega na svijetu. Puna sam tebe, gorim od želje za tobom.
Zar ne možeš osluhnuti moje želje, zar ne vidiš sebe u meni? Zar ti, koji znaš sve moje , da ne vidiš da dišem tobom, da pričam tobom, da želim da vidiš sve pred čim sama zatvaram oči bojeći se želje koja bi me mogla ugušiti.
Pogledaj me. Zar ne vidiš da mi je stalo??!! Samo me malo strah…
srijeda, 17.06.2009.
Ja k'o naime emancipirana
Danju samostalna cosmo djevojka, single, napeta, feministkinja, borac za prava žena, sama, ali slobodna.
Noću u čvrstom zagrljaju muškarca, u rukama onoga koji joj znači sve, za kojega je spremna učiniti mnogo toga. To se zove emancipacija jel'?
Nikad nisam u svojoj glavi razlikovala postojanje muškarca i žene, njihovu ulogu i njihovu misiju na svijetu. Smatram da i jedni i drugi trebaju imati iste šanse u životu, istu priliku za sreću. I tu prestaje moja emancipacija i moj feminizam.
Za mene su to ideali, načini razmišljanja, ideje, ali nikako život jer on nas uči drugačije.
Mene je moj život naučio da su svi ljudi isti, svi zaslužujemo jednaku životnu porciju, samo se neki na tom putu znaju izboriti za veći ili manji komad. I nema to nikakve veze sa emancipacijom već sa snalažljivošću, inteligencijom i mudrosti.
Kompromisom rješavam stvari od kojih ne želim u potpunosti odustati, a možda bih morala, razgovorom održavam neke odnose zdravima i čvrstima, toleranciju podižem na veći prag od svoje susjede, rodice, prijateljice... Jesam ja zato manje emancipirana, manje samostalna ili možda manje sretna od nekog drugog?
Možda sam konzervativna i zaostala ako ne dopuštam toj istoj emancipaciji da mi spali neke mostove, razruši odnose koje sam godinama gradila i u njih ulagala previše sebe, previše odricanja, žrtvovanja i ustupanja. Da li bih trebala na račun svoje emancipacije i neovisnosti svoju sreću propustiti kroz ruke kao pijesak i gledati je kako mi se rasipa po tlu?
Previše je maha uzeo taj ideal.
Ne možemo i ne znamo same. Toliko nam je valjda jasno. Možda smo napokon došle do te granice razmišljanja da smo shvatile da ne želimo i ne smijemo ovisiti o muškarcu, da ne želimo pasivno sudjelovati u životu u dvoje, ali i dalje bi trebale biti svjesne činjenice da smo u dvoje jači i bolji.
Ne treba uspavati ženu u nama, ali i ne treba od te iste žene raditi buku. Svaka od tih emancipiranih i samostalnih žena će slijediti svog muškarca, iz čiste i zdrave ljubavi.
Jer da smo zaista takve, same, slobodne, neovisne , neukrotive, glasne i zadrte u svoje feminističke stavove ne bi postojali silikoni, ekstenzije, šminka, anoreksija, ne bi se imale komu, niti zbog čega dokazivati. Jer bile bi savršene i dovoljne same sebi.
A sve mi, takve emancipirane ipak ponekad trebamo čvrsti muški zagrljaj, lijepu riječ, kompliment, uzdah...
Muškarci se boje hrabrih žena, koje imaju svoj stav, svoje mišljenje i svoje ideale. A pogotovo ako sve to žena govori na glas. Ali pronađite mi samo jednu ženu kojoj muškarac do kojeg joj je stalo nije uspio slomiti bar jedan ideal, porušiti neke snove i promijeniti neka mišljenja! I pronađite mi jednu koja živeći svoj emancipirani i samostalni život cosmo-cure nikad nije poželjela prodati svoje stavove za nekog tko će do kraja života stajati uz nju, hodati do nje i držati je za ruku kad ne može sama. A sama nikad ne može...
Želimo li zaista biti emancipirane?
Sve ima svoje granice, a mislim da su ih žene malo prešle. I ja sam žena i ja sam samostalna, imam svoje mišljenje, svoje stavove, govorim ih ponekad i glasnije nego bih trebala, ali mislim da smo se izborile za svoja prava, da se ne razlikujemo od muškaraca, da vrijedimo i možemo isto...
Valjda zato jer sam emancipirana, pojela me emancipacija pa više nemam osjećaja za nešto što mi kaže jedan muškarac
utorak, 16.06.2009.
Pred mojim vratima
Poslije svega opet mi noćas dolaziš na vrata, opet onog istog potištenog pogleda koji ništa ne obećava i koji ništa ne može ponuditi. Brojim ponovo tvoje nesuvisle rečenice, i uzalud tražim smisao u njima, nema ga. Opet ga nema. Tražim u tvojim pokretima bar onaj jedan koji bi u meni mogao izazvati treptaj kao nekada, ali i taj dodir je preslab, nije ni on preživio ove godine ponora. Gledam te zelene oči, u njima vidim sebe. Ne smiješim se. Jasno ti je. Opet te gledam , tu pred sobom, i opet te vidim tako malog, opet tako praznog, opet tako hladnog. Ostao si isti kao godinama prije. Vrijeme nije pregazilo tvoju neodlučnost, kamo sreće da je. Vrijeme nije uradilo svoje u tvome životu. Vrijeme je samo od mene napravilo drugu ženu. Onu kojoj tvoj dolazak znači isto koliko i odlazak, onu kojoj tvoji dodiri ne bude treptaje kao nekada, onu kojoj tvoj poljubac znači sažaljenje prema tebi, onu kojoj tvoje riječi nisu više svete, ikojoj ti nisi ono što si nekada bio, a sada bi htio…
Opet te gledam pred svojim vratima, u tvojim očima vidim sebe, lijepu, samu, nedotaknutu tvojim rukama noćas, nedodirljivu tvojim riječima.
Sve ti je jasno večeras. Tvoj dolazak bio je uzaludan. Prestar si za promjene. A staro ne želim. Radi sebe. Prvi put u životu, kad si ti u pitanje stavljam sebe ispred tebe, i zatvaram vrata.
Sama,lijepa nedodirnuta tobom ,,večeras,,,
ponedjeljak, 08.06.2009.
Danas bih da me nema
Danas bih najradije da me nema nikako, da me netko gumicom sabriše, kao da nikada ni postojala nisam,,da od mene ne ostane ni trag. I da me potražiš na mjestima gdje sam nekad bila, i da me ne pronađeš... Kao što ja tebe danas ne nađoh među raspuklim krhotinama svoje stvarnosti. Golim rukama od polomljenih djelića svog života pokušavam sastaviti mozaik svojih misli da bi imao formu i oblik,,,i onda dođeš ti, nepozvan, nenajavjen, nepoželjan, nerazumljiv, neshvaćen, nestvaran i nedododirljiv,,,i smisla nestane,,ako je ikada i postojao.
Zašto mi unosiš nemir u životni prostor kada ne želiš biti dio istoga???
Zašto mi to radiš? Što je tako gorko u tebi ,,a sladi na usnama...
Ljuta sam na tebe i sebe. Želim te isčupati iz najskrivenijih kutaka svojih misli, želim te baciti svom snagom o najoštriju stijenku da se raspukneš u bezbroj sitnih komadića da te nitko i nikada više ne može sastaviti , i da više nikada ne pronađeš stazu u moj život. Ne želim te vidjeti , ni čuti, ne želim da postojiš , da znam za tebe.
Ljuta sam beskrajno,,toliko da sebe počimam mrziti .
Želim da me nema danas, kada sam ti opet poklekla, opet ti se obradovala, i opet te pustila tamo gdje sam sebi obećala da te više neće biti. Danas se mrzim kao nikad prije. I tebe mrzim!!
Slomio si moje otpore, moje granice, moje riječi. Nisam bila snažna ,,, nisam htjela biti,,,
Danas bih da ne postojim... I da me opet nacrtaju,,kada tebe više ne bude,, jer nas dvoje ne možemo u istom vremenu, uistom gradu,,, u istom životu,,,,
petak, 05.06.2009.
Drugo vrijeme,, a ista ja
Prebirući prstima po vlastitoj prošlosti, razmičući razbacane misli i sposobnošću ignoriranja prelazeći preko slika neprežaljenih odnosa, osoba ili dijela, trudim se gustim češljem, polupokidanih zubaca raščešljati preduge niti zamršenih snova.
Drugo je vrijeme. Drugi ljudi . A ista ja.
Negdje u razmeđini moje predzadnje srednjoškolske klupe i studentske menze ukradeni su i moji snovi, satkani od previše fantazija, želja, emocija i truda. Lopov, naoružan iskustvom i potpomognut mojom dječjom zaigranošću, s prevelikom dozom vjere i naivnosti (moje vlastite) ukrao mi je san. Drugo vrijeme donijelo mi je lažne odnose, lažne čini ljubavi i proizvelo previše lažnih osmijeha.
U trošnim , pokidanim haljetcima satkanim od konaca pokušaja, pogrešaka i zabluda pravim svoje korake po polusagorenim poljima posutim nepomirisanim laticama kamilice i divljih maslačaka. Zar ih nitko neće pomirisati i otpuhnuti? U ovom, drugom vremenu svaki moj korak je pretežak, svaki jedan naprijed znači dva ili više natrag. Moje misli razbacale su se poput neukrotivih divljih životinja na preširokim obzorima svakidašnjice kojoj jednostavno ne pripadam i ne snalazim se u njoj, ne znače mi ništa njeni signali, uputa za upotrebu i garantni listovi. Moji snovi su već davno ukradeni, ne tražim ih više, ali im se negdje u ponorima svoje duše radujem, očekujem ih i gradim potajno bojeći se da ih opet negdje na pola puta između stvarnosti i njih ne poruše prejaki vjetrovi iskrivljenih životnih prioriteta.
Moje želje sukobljavaju se sa činjenicama, glavom udaraju ravno u prozorska stakla stopiranih htijenja, neispunjenih obećanja i nesuvislih misli. Bojim se da svakim danom sve sam manje čovjek, a sve više proizvod satkan od operacija zbrajanja i oduzimanja kako bismo dobili najbolje, najskuplje, ljepše i bolje od tuđeg svakako.
Ovo drugo vrijeme odnosi mi najsitnije radosti i kompenzira ih tuđim idejama koje ne ostavljaju ni mjesta ni vremena za ostvarenje vlastitih očekivanja i htijenja.
Brišu se svi moji tragovi koje sam utabala na cestama kojima sam prolazila sve ove godine, mislila sam da su neki tragovi neizbrisivi, neke slike vječne, neki ljudi stvarni, vjerovala sam da odnosi žive, izgrađuju se, rastu i poboljšavaju se, nadala sam se da ću se opet nekada vratiti i odsanjati neodsanjano, popraviti porušeno, ali nisam znala da će me neko drugo vrijeme pregaziti, da mi neće dopustiti ni razbistriti misli prije nego ih prekine surovom stvarnošću.
Jesam li ja živjela ili samo sanjala? Bojim se da čovjeka u sebi ne izgubim, da mi ga ne ukrade beskrupulozni i pronicljivi lopov koji mi je već jednom davno pokrao sve iz moje kutije snova. Kutija je bila mala, ali je bila moja. Mali sam čovjek, ali ipak samo čovjek.
četvrtak, 04.06.2009.
Gladna ljubavi...
Možda sam se ljubavi bojala, možda... I onda kada mi je bila na dohvat ruke,,kada sam njen zadah osjećala na vratu izmigoljila sam joj se da me ne zgrabi i zauvijek odvede u svoje beskonačnosti. Bojala sam se da ne umre dio mene koji je vapio za slobodom, za letom,,,
Bila sam leptir koji je kružio oko pokušaja smiraja u prohladno jutro, koji se nije znao probuditi pored nekoga, jer se bojao da je taj netko iluzija, da je sreća privid. Toliko sam bila uplašena, i toliko sam svoj strah skrivala duboko u ponorima svojih misli, okrutno sam kažnjavala sebe, i brojala samotne noći, jednu za drugom,,pa godine.
Strah se nevidljivim koracima približavao tuzi , spojivši se u nepodnošljivost samoće...
Željela sam ljubav, gladna sam je bila. A nisam znala primiti. Ni ono što sam svim srcem željela. Za što sam molila. Ali nisam znala...
Moja krila bila su prevelika za njegovog neba, moj let bio je moj kraj.
Leptir je lijep samo kad je sam ,,, u letu.
utorak, 02.06.2009.
Neka druga žena
Prestani u meni gledati onu istu djevojčicu koju si povrijedio prije toliko godina,,, prošlo je previše vremena da se ne bismo mogli pogledati oči u oči , bar u ime nekih vremena koja bi se u suštini i mogla nazvati sretnima. Ne trebaš mi više u životu, kad malo razmislim nikad mi nisi ni trebao , ali eto imala sam te jedno vrijeme, onako kako se ima nešto do čega ti i nije previše stalo,,ali imaju svi, pa zašto ne i ja.
Danas sam druga ja, danas sam žena koja te u glavi davno prešla puna srca. Žena koja je sve tvoje prerasla, i pregazila te u međuvremenu, svojim krilima preletjela tvoje snove , žena koju danas ne možeš gledati u oči , iz nekih starih razloga, koji ti, shvaćam, nagrizaju savjest poput glodavca ,,polako , strpljivo ,,ali učinkovito.
Danas mi više ništa ne možeš. Ni nanijeti bol, ni rasplakati me, ni dodirnuti me više ne možeš . A tako bi htio.
Tvoj lik je u mojoj postojanosti izgubio svoj smisao. Ne vidim u tebi više ništa, ni trag onih slika koje sam ranije stvarala o tebi. Ne vidim ni mrvicu ičega što sam nekad toliko voljela. Ne vidim u tebi ni malo sebe više.
I nije mi stalo.
I ne želim te u svojem djelokrugu, ni kao prijatelja , ni kao gosta… ne želim gledati te oči kojima si vješto prikrivao grijehe , zablude, i kojima si tako lako, bez imalo grižnje savjesti znao odagnati svaki moj i najmanji strah… da nisam bila jedina. A nisam bila.
Djevojčicu si mogao povrijediti. I jesi. Ženu više ne možeš.
Prerasla sam te, davno. U onom vremenu kada ti nisam bila važna, kada si druge zbrajao, oduzimao,,, uzimao… aj djevojčica je čekala.
Trebalo mi je to vrijeme da odrastem, da postanem tebi kamen.
Prestani u meni gledati onu malu curicu ,,,koja je voljela, opraštala i čekala…. Nema je više. Neko drugo vrijeme je, neki novi ljudi,,,neka druga žena,,,
ponedjeljak, 01.06.2009.
Boli me tvoja bol ... i nakon toliko godina
Ne volim kišu, donosi mi sa sobom tugu, brojna razmišljanja, i dopušta mi ono što si inače ne mogu priuštiti; duga izležavanja , vraćanje nekih starih filmova u glavi, bljesak nekih slika pred očima za koje sam smatrala da su dovoljno izblijedile da bi bile zaboravljene.., Ali , evo žive su...
Sjetim se tebe, stara prijateljice. Jedine koju više nemam u svom životu. Jedino što sam pustila da mi ode. I otišlo je na žalost zauvijek.
Pamtim naše djetinjstvo, bezbrojne igre, padanja, udarce, laži, skrivanja, ... Pamtim i našu mladost , izlaske, bezbrojne avanture, opet neke laži, ,, baš smo živjele.
Bila sam uz tebe sve one godine, brojala sam udarce koje ti je zadavao, skupa s tobom tražila sam objašnjenja skrivena pod plaštem ljubavi,,, uvjerila si me da je to ljubav. A nije bila...
Meni je otriježnjenje došlo samo do sebe, shvatila sam da svi tupi udarci tvome tijelu zadaju neizlječive rane tvojoj maloj duši,,i da to nećeš moći sama,,,, Pokušala sam ti pomoći, izvući te iz pakla udaraca, iz modrila podljeva, iz vrtloga ucjena, iz boli sam te prijateljice pokušala izvući...
Odabrala si njega mjesto mene, mjesto života.
Nikad nikog , osim tebe nisam tražila da odabere stranu, da odabere život, tebe jesam. I s tobom sam izgubila... izabrala si njega, još jednu kolekciju podljeva i udaraca,,još bezbroj opravdanja njegova ponašanja, još bezbroj maramica natopljenih krvlju s rasječenih usana...
Prijateljice , možda se nisam dovoljno borila za tebe. Ali , dala sam sve od sebe. Sve što sam mogla, kunem ti se. Tvoja zaslijepljenost , možda i tvoja ljubav bila je jača od našeg prijateljstva.
Jer odabrala si njega.
Ostala sam u tvojoj sjeni, čekala sam dan, živjela sam za dan kada ćeš me potražiti, ti sama ,,bez njega. Nisi nikada.
Prijateljice stara, ja sam ostala ista, isto ono dijete koje je s tobom gradilo šator duboko u šumi, ista ona djevojka koja je s tobom popila prvi jeger, ista ona osoba koja je s tobom plakala, s tobom se smijala... Ali nisam mogla s tobom podnositi ono što niti jedan čovjek ne bi smio podnositi. Možda sam bila kukavica, možda previše mlada da bih se dovoljno borila ...
Danas mi te žao. Žao mi tvog života, tvoje tuge, žao mi što na duši nosiš prevelike terete, što tvoje modrice nikada neće zarasti do kraja,,, jer i da prođu došle bi nove...
