Prebirući prstima po vlastitoj prošlosti, razmičući razbacane misli i sposobnošću ignoriranja prelazeći preko slika neprežaljenih odnosa, osoba ili dijela, trudim se gustim češljem, polupokidanih zubaca raščešljati preduge niti zamršenih snova.
Drugo je vrijeme. Drugi ljudi . A ista ja.
Negdje u razmeđini moje predzadnje srednjoškolske klupe i studentske menze ukradeni su i moji snovi, satkani od previše fantazija, želja, emocija i truda. Lopov, naoružan iskustvom i potpomognut mojom dječjom zaigranošću, s prevelikom dozom vjere i naivnosti (moje vlastite) ukrao mi je san. Drugo vrijeme donijelo mi je lažne odnose, lažne čini ljubavi i proizvelo previše lažnih osmijeha.
U trošnim , pokidanim haljetcima satkanim od konaca pokušaja, pogrešaka i zabluda pravim svoje korake po polusagorenim poljima posutim nepomirisanim laticama kamilice i divljih maslačaka. Zar ih nitko neće pomirisati i otpuhnuti? U ovom, drugom vremenu svaki moj korak je pretežak, svaki jedan naprijed znači dva ili više natrag. Moje misli razbacale su se poput neukrotivih divljih životinja na preširokim obzorima svakidašnjice kojoj jednostavno ne pripadam i ne snalazim se u njoj, ne znače mi ništa njeni signali, uputa za upotrebu i garantni listovi. Moji snovi su već davno ukradeni, ne tražim ih više, ali im se negdje u ponorima svoje duše radujem, očekujem ih i gradim potajno bojeći se da ih opet negdje na pola puta između stvarnosti i njih ne poruše prejaki vjetrovi iskrivljenih životnih prioriteta.
Moje želje sukobljavaju se sa činjenicama, glavom udaraju ravno u prozorska stakla stopiranih htijenja, neispunjenih obećanja i nesuvislih misli. Bojim se da svakim danom sve sam manje čovjek, a sve više proizvod satkan od operacija zbrajanja i oduzimanja kako bismo dobili najbolje, najskuplje, ljepše i bolje od tuđeg svakako.
Ovo drugo vrijeme odnosi mi najsitnije radosti i kompenzira ih tuđim idejama koje ne ostavljaju ni mjesta ni vremena za ostvarenje vlastitih očekivanja i htijenja.
Brišu se svi moji tragovi koje sam utabala na cestama kojima sam prolazila sve ove godine, mislila sam da su neki tragovi neizbrisivi, neke slike vječne, neki ljudi stvarni, vjerovala sam da odnosi žive, izgrađuju se, rastu i poboljšavaju se, nadala sam se da ću se opet nekada vratiti i odsanjati neodsanjano, popraviti porušeno, ali nisam znala da će me neko drugo vrijeme pregaziti, da mi neće dopustiti ni razbistriti misli prije nego ih prekine surovom stvarnošću.
Jesam li ja živjela ili samo sanjala? Bojim se da čovjeka u sebi ne izgubim, da mi ga ne ukrade beskrupulozni i pronicljivi lopov koji mi je već jednom davno pokrao sve iz moje kutije snova. Kutija je bila mala, ali je bila moja. Mali sam čovjek, ali ipak samo čovjek.
Post je objavljen 05.06.2009. u 14:47 sati.