Ne volim kišu, donosi mi sa sobom tugu, brojna razmišljanja, i dopušta mi ono što si inače ne mogu priuštiti; duga izležavanja , vraćanje nekih starih filmova u glavi, bljesak nekih slika pred očima za koje sam smatrala da su dovoljno izblijedile da bi bile zaboravljene.., Ali , evo žive su...
Sjetim se tebe, stara prijateljice. Jedine koju više nemam u svom životu. Jedino što sam pustila da mi ode. I otišlo je na žalost zauvijek.
Pamtim naše djetinjstvo, bezbrojne igre, padanja, udarce, laži, skrivanja, ... Pamtim i našu mladost , izlaske, bezbrojne avanture, opet neke laži, ,, baš smo živjele.
Bila sam uz tebe sve one godine, brojala sam udarce koje ti je zadavao, skupa s tobom tražila sam objašnjenja skrivena pod plaštem ljubavi,,, uvjerila si me da je to ljubav. A nije bila...
Meni je otriježnjenje došlo samo do sebe, shvatila sam da svi tupi udarci tvome tijelu zadaju neizlječive rane tvojoj maloj duši,,i da to nećeš moći sama,,,, Pokušala sam ti pomoći, izvući te iz pakla udaraca, iz modrila podljeva, iz vrtloga ucjena, iz boli sam te prijateljice pokušala izvući...
Odabrala si njega mjesto mene, mjesto života.
Nikad nikog , osim tebe nisam tražila da odabere stranu, da odabere život, tebe jesam. I s tobom sam izgubila... izabrala si njega, još jednu kolekciju podljeva i udaraca,,još bezbroj opravdanja njegova ponašanja, još bezbroj maramica natopljenih krvlju s rasječenih usana...
Prijateljice , možda se nisam dovoljno borila za tebe. Ali , dala sam sve od sebe. Sve što sam mogla, kunem ti se. Tvoja zaslijepljenost , možda i tvoja ljubav bila je jača od našeg prijateljstva.
Jer odabrala si njega.
Ostala sam u tvojoj sjeni, čekala sam dan, živjela sam za dan kada ćeš me potražiti, ti sama ,,bez njega. Nisi nikada.
Prijateljice stara, ja sam ostala ista, isto ono dijete koje je s tobom gradilo šator duboko u šumi, ista ona djevojka koja je s tobom popila prvi jeger, ista ona osoba koja je s tobom plakala, s tobom se smijala... Ali nisam mogla s tobom podnositi ono što niti jedan čovjek ne bi smio podnositi. Možda sam bila kukavica, možda previše mlada da bih se dovoljno borila ...
Danas mi te žao. Žao mi tvog života, tvoje tuge, žao mi što na duši nosiš prevelike terete, što tvoje modrice nikada neće zarasti do kraja,,, jer i da prođu došle bi nove...
Post je objavljen 01.06.2009. u 18:37 sati.