srijeda, 17.06.2009.
Ja k'o naime emancipirana
Danju samostalna cosmo djevojka, single, napeta, feministkinja, borac za prava žena, sama, ali slobodna.
Noću u čvrstom zagrljaju muškarca, u rukama onoga koji joj znači sve, za kojega je spremna učiniti mnogo toga. To se zove emancipacija jel'?
Nikad nisam u svojoj glavi razlikovala postojanje muškarca i žene, njihovu ulogu i njihovu misiju na svijetu. Smatram da i jedni i drugi trebaju imati iste šanse u životu, istu priliku za sreću. I tu prestaje moja emancipacija i moj feminizam.
Za mene su to ideali, načini razmišljanja, ideje, ali nikako život jer on nas uči drugačije.
Mene je moj život naučio da su svi ljudi isti, svi zaslužujemo jednaku životnu porciju, samo se neki na tom putu znaju izboriti za veći ili manji komad. I nema to nikakve veze sa emancipacijom već sa snalažljivošću, inteligencijom i mudrosti.
Kompromisom rješavam stvari od kojih ne želim u potpunosti odustati, a možda bih morala, razgovorom održavam neke odnose zdravima i čvrstima, toleranciju podižem na veći prag od svoje susjede, rodice, prijateljice... Jesam ja zato manje emancipirana, manje samostalna ili možda manje sretna od nekog drugog?
Možda sam konzervativna i zaostala ako ne dopuštam toj istoj emancipaciji da mi spali neke mostove, razruši odnose koje sam godinama gradila i u njih ulagala previše sebe, previše odricanja, žrtvovanja i ustupanja. Da li bih trebala na račun svoje emancipacije i neovisnosti svoju sreću propustiti kroz ruke kao pijesak i gledati je kako mi se rasipa po tlu?
Previše je maha uzeo taj ideal.
Ne možemo i ne znamo same. Toliko nam je valjda jasno. Možda smo napokon došle do te granice razmišljanja da smo shvatile da ne želimo i ne smijemo ovisiti o muškarcu, da ne želimo pasivno sudjelovati u životu u dvoje, ali i dalje bi trebale biti svjesne činjenice da smo u dvoje jači i bolji.
Ne treba uspavati ženu u nama, ali i ne treba od te iste žene raditi buku. Svaka od tih emancipiranih i samostalnih žena će slijediti svog muškarca, iz čiste i zdrave ljubavi.
Jer da smo zaista takve, same, slobodne, neovisne , neukrotive, glasne i zadrte u svoje feminističke stavove ne bi postojali silikoni, ekstenzije, šminka, anoreksija, ne bi se imale komu, niti zbog čega dokazivati. Jer bile bi savršene i dovoljne same sebi.
A sve mi, takve emancipirane ipak ponekad trebamo čvrsti muški zagrljaj, lijepu riječ, kompliment, uzdah...
Muškarci se boje hrabrih žena, koje imaju svoj stav, svoje mišljenje i svoje ideale. A pogotovo ako sve to žena govori na glas. Ali pronađite mi samo jednu ženu kojoj muškarac do kojeg joj je stalo nije uspio slomiti bar jedan ideal, porušiti neke snove i promijeniti neka mišljenja! I pronađite mi jednu koja živeći svoj emancipirani i samostalni život cosmo-cure nikad nije poželjela prodati svoje stavove za nekog tko će do kraja života stajati uz nju, hodati do nje i držati je za ruku kad ne može sama. A sama nikad ne može...
Želimo li zaista biti emancipirane?
Sve ima svoje granice, a mislim da su ih žene malo prešle. I ja sam žena i ja sam samostalna, imam svoje mišljenje, svoje stavove, govorim ih ponekad i glasnije nego bih trebala, ali mislim da smo se izborile za svoja prava, da se ne razlikujemo od muškaraca, da vrijedimo i možemo isto...
Valjda zato jer sam emancipirana, pojela me emancipacija pa više nemam osjećaja za nešto što mi kaže jedan muškarac
