Danas stvarno mislim da je problem u meni. U svoj mojoj zatvorenosti, u kočnicama koje mi nikad nisu dale da izgovorim mišljeno, niti pokažem željeno. I onda kada mi činjenicama, da sam tijelo, pljuneš u lice shvatim gdje sam sve griješila. Shvatim prekasno. Da bih krenula sa starta, i igrala drugačije, drugom taktikom, ciljala osjećajima, osobnošću, davala se srcem. Možda bih da je tako bilo danas bila sretnija. Ne sretna, nego sretnija nego jesam.
Ono što si volio na meni nisam bila ja. Jer ja nisam meso, koje si obožavao, kojim si se okolo hvalio, šeperio po feštama , kafićima, svadbama,,, nisam bila one pune usne koje si obožavao zagristi, nisam bila ona mirisna kosa kojom si bio milovan, nisam bila onaj užareni pogled kojim sam te prisvajala,,, Nikad nisi zagrebao foliju da vidiš što je ispod površine, nikad se nisi ni potrudio. Tijelo ti je bilo dovoljno. A dolje ispod krila se djevojčica koja je disala. Za tebe.
Danas kada mi jasno daješ do znanja što ti moje nedostaje, vidim da ti ja ne falim. Niti malo. Fale ti moje usne, moja kosa, moje ruke, moj glas,,, fali ti ono što si imao od mene.
Kako ranije nisam shvatila da želiš lutku kakvom si me smatrao?! Lutku da te voli i šuti. I bila sam to. Nesvjesno.
I ne zanima me što ti moje fali. Ne govori mi da želiš osjetiti moj vreli dah na svome uhu. To i onako možeš pronaći iza ugla.
Doveo si me u situaciju da se pitam gdje je bio taj trenutak kada sam odlučila igrati tijelom?? I da li je moguće da sam tijelom uvijek igrala?? A nisam htjela….
Post je objavljen 24.06.2009. u 15:40 sati.