Poslije svega opet mi noćas dolaziš na vrata, opet onog istog potištenog pogleda koji ništa ne obećava i koji ništa ne može ponuditi. Brojim ponovo tvoje nesuvisle rečenice, i uzalud tražim smisao u njima, nema ga. Opet ga nema. Tražim u tvojim pokretima bar onaj jedan koji bi u meni mogao izazvati treptaj kao nekada, ali i taj dodir je preslab, nije ni on preživio ove godine ponora. Gledam te zelene oči, u njima vidim sebe. Ne smiješim se. Jasno ti je. Opet te gledam , tu pred sobom, i opet te vidim tako malog, opet tako praznog, opet tako hladnog. Ostao si isti kao godinama prije. Vrijeme nije pregazilo tvoju neodlučnost, kamo sreće da je. Vrijeme nije uradilo svoje u tvome životu. Vrijeme je samo od mene napravilo drugu ženu. Onu kojoj tvoj dolazak znači isto koliko i odlazak, onu kojoj tvoji dodiri ne bude treptaje kao nekada, onu kojoj tvoj poljubac znači sažaljenje prema tebi, onu kojoj tvoje riječi nisu više svete, ikojoj ti nisi ono što si nekada bio, a sada bi htio…
Opet te gledam pred svojim vratima, u tvojim očima vidim sebe, lijepu, samu, nedotaknutu tvojim rukama noćas, nedodirljivu tvojim riječima.
Sve ti je jasno večeras. Tvoj dolazak bio je uzaludan. Prestar si za promjene. A staro ne želim. Radi sebe. Prvi put u životu, kad si ti u pitanje stavljam sebe ispred tebe, i zatvaram vrata.
Sama,lijepa nedodirnuta tobom ,,večeras,,,
Post je objavljen 16.06.2009. u 13:56 sati.