ponedjeljak, 08.06.2009.
Danas bih da me nema
Danas bih najradije da me nema nikako, da me netko gumicom sabriše, kao da nikada ni postojala nisam,,da od mene ne ostane ni trag. I da me potražiš na mjestima gdje sam nekad bila, i da me ne pronađeš... Kao što ja tebe danas ne nađoh među raspuklim krhotinama svoje stvarnosti. Golim rukama od polomljenih djelića svog života pokušavam sastaviti mozaik svojih misli da bi imao formu i oblik,,,i onda dođeš ti, nepozvan, nenajavjen, nepoželjan, nerazumljiv, neshvaćen, nestvaran i nedododirljiv,,,i smisla nestane,,ako je ikada i postojao.
Zašto mi unosiš nemir u životni prostor kada ne želiš biti dio istoga???
Zašto mi to radiš? Što je tako gorko u tebi ,,a sladi na usnama...
Ljuta sam na tebe i sebe. Želim te isčupati iz najskrivenijih kutaka svojih misli, želim te baciti svom snagom o najoštriju stijenku da se raspukneš u bezbroj sitnih komadića da te nitko i nikada više ne može sastaviti , i da više nikada ne pronađeš stazu u moj život. Ne želim te vidjeti , ni čuti, ne želim da postojiš , da znam za tebe.
Ljuta sam beskrajno,,toliko da sebe počimam mrziti .
Želim da me nema danas, kada sam ti opet poklekla, opet ti se obradovala, i opet te pustila tamo gdje sam sebi obećala da te više neće biti. Danas se mrzim kao nikad prije. I tebe mrzim!!
Slomio si moje otpore, moje granice, moje riječi. Nisam bila snažna ,,, nisam htjela biti,,,
Danas bih da ne postojim... I da me opet nacrtaju,,kada tebe više ne bude,, jer nas dvoje ne možemo u istom vremenu, uistom gradu,,, u istom životu,,,,
