Tedi se u pismi pita di to gremo, a ja kažem, gremo mi lipo od početka... uknjižbe, mislim, a to vam znači, opet unatrag ... i imam osjećaj da sam ja jedina u ovoj šarolikoj blogosferi, koja hoda unatraške, rakovim koracima ... a kome se vraća natrag, ajde recite pošteno, svi bi mi rađe išli naprid, u nove uspjehe ... al' dobro, recimo da to ima i svoju pozitivnu stranu, da ne ispadne da samo kukumačem... nije to, recimo, ni tako loše, za održavanje moždanih vijuga... znate već, u kom smjeru to s godinama krene... slabo pamti, brzo zaboravlja ...

I možda će neki sad reć', konačno, neki drugi možda, ajme meni, nemoj više... a pošto se ovdje ipak ja pitam, a na vama je samo odluka čitati ili ne čitati, onda mi ipak gremo naprid, jer ja mislim da sve započeto triba i završit' ... ajme, šta je ovo lipo ćut', prosto se divim sama sebi, kako sam ovo lipo napisala... a možda vam jednom, ako me u'vati inspiracija, i povjerim koliko toga se, u ovu godinu dana blogoljubavi, skupilo za pozavršavat' ...

I opet sam ja zalutala s temom, po mom lipom običaju... a šta mogu, priznajem da bi i ja rađe birala neke veselije teme, s kojima, upravo zbog toga, svako malo i prekidam... pa zar nije dovoljno što ovo moje „poslanje“ moram proživljavati ... a, osim toga, ne bi mi baš bilo drago ni da mi se prijatelji razbiže sa bloga, da me još „optuže“ da ih uvaljujem u depresiju, da im remetim njihove mirne snove ... šta je, je, i meni je uvik lipše u društvu s veseljacima, odmah sam i ja bolje volje... još kad bi usput našla recept kako izbrisati sve ovo loše, eto mene za čas u Guinesa ...

Da se ja samo ukratko osvrnem na aktualni „problem“, o kojem sam nedavno pisala... i on se, falabogu, kreće korak naprijed, pa korak unatrag, ali ipak sa tendencijom da ponovno krene naprijed, bogufala ... ja ne sumnjam da će to opet biti puževim korakom, ali nisam nezadovoljna, neka i tako, samo da se kreće... prva odlična vijest toliko me bila oraspoložila, da sam je morala podijeliti s vama, nakon toga je opet malo zapelo, stalo, čeka se... ali ne zadugo, barem prema dobivenim informacijama... a ja zadovoljna, jer u odnosu na onih heeej, deset godina , sve ovo je pjesmica ... ima tu još dosta detalja, ali pričekajmo neka se situacija razbistri, nema smisla da vas svako malo šokiram nekakvim novim događanjima, dovoljno je što mene šokiraju ...

A sad, idemo mi s uknjižbom od početka, zaozbiljno...

Za odmotavanje klupka naših uknjižbenih gropova, važno je podsjetiti se dviju godina, koje su bile prekretnice u događanjima... davna 1984.g., kad je umrla moja draga teta , i malo bliža 2001.g, kada smo se konačno podijelili, i dobili rješenje o diobi ...

One davne 1984.g., nakon tetine smrti, proveden je ostavinski postupak, i doneseno je rješenje o nasljeđivanju pod O-brojem, u kojem, između ostaloga, piše:

Ovo rješenje je jako značajno, gotovo bih rekla pa presudno, u našem slučaju, zato ga i posebno naglašavam...
I znam da ću se sad opet ponavljati, k'o papiga , al' je jako važno, po meni, gotovo najvažnije od svega... nedostatak informacija, to što ti nikad ni'ko, ili neće, ili ne zna, objasniti pravo stanje stvari, i reći kako postupiti, što napraviti, i da li uopće trebaš nešto raditi... ili će sve to obaviti institucije, po službenoj dužnosti... a upravo ta neinformiranost i neznanje dovodi do propusta i grešaka, koji se, u pravilu, otkriju jako kasno, rekla bih, prekasno, kad te već „lupe po glavi“, sa svojim dalekosežnim posljedicama...

Za sudski propust iz 1984.g., koji je po nas imao kobne posljedice, doznalo se previše godina poslije, tek 2006.g., u proceduri uknjižbe...
sud, naime, nikad nije proveo gore navedeno rješenje, što je trebao napraviti po službenoj dužnosti, nakon što je ono postalo pravomoćno (molim ponovo pročitati točku III rješenja)...
a nije to napravio, iz jednostavnog razloga, što je PREDMET ZAGUBIO... da, da, dobro ste čuli, ZAGUBIO...

Pošto ni'ko od nasljednika, budućih suvlasnika, nikad nije zatražio da mu se izda pravomoćno rješenje, jer mu nije trebalo (razlog možda leži i u tome, što je teta bila neudata, i nasljednici su braća, sestre, nećaci i nećakinje), tako je sudski propust, nažalost, predugo ostao neotkriven... a posljedice su kobne, jer njegovim neprovođenjem, naši su vlasnički listovi ostali daleko „bogatiji“ umrlim vlasnicima, nego bi to realno trebali biti, da je rješenje provedeno...

I ajde da sad budem potpuno iskrena i kritična i prema mojim precima, a tu mislim na sve suvlasnike, i moje, naravno... da se svih tih ranijih godina, ikad i'ko od rodbine, kasnijih suvlasnika, želio, barem površno, pozabaviti papirologijom, izvaditi i pogledati rješenja, vlasničke listove... mogli su znati kako njihova (i moja, naravno) draga teta , ne bi trebala biti u vlasničkim listovima, već njezini nasljednici, da je sud proveo pravomoćno rješenje o nasljeđivanju iza njene smrti, kako je i trebao...
nekima je daleko lakše i isplativije bilo, grabiti se za imovinu, i radi vlastite koristi, svih zavaditi ... i kome u takvoj situaciji još treba i jedno pravomoćno rješenje, pih ...

I tu se, dakle, opet pokazalo na djelu ono dobro poznato ponašanje većine naših ljudi, pa tako i mojih predaka (pitam se samo odakle sam ja pala )... svi bježe od toga k'o vrag od tamjana...
i koliko god znam, da je dozlaboga i komplicirano i naporno, i teško, a to mi valjda vjerujete, ipak mislim da nije opravdanje za neodgovornost prema svojoj imovini... uostalom, što je to kod nas uopće lako riješiti...
A velika je vjerovatnost da je sve to namjerno tako i režirano... zakomplicirati i zagorčati ljudima život u tolikoj mjeri, da dignu ruke od svega, i prihvate ponuđeni igrokaz „kruha i igara“... pa zar „režiserima“ takav scenarij najbolje i ne odgovara, zar to nije "tjeranje vode na njihov mlin“ ... i eto, opet ja po svom

A ovo što se nama dogodilo, možda će neke od vas potaknuti da promisle o tome, da li baš treba od toga bježati k'o vrag od tamjana, ili ipak ne... a odgovor možda leži i u tome, želite li sačuvati svoju imovinu, ili ne...

I za kraj ću opet malo odlutati s teme, po mom lipom običaju, radi čega i post prilično kasni...
... naime, nisam mogla propustiti mini-seriju o Coco Chanel, iz koje dijelim s vama njenu misao: Snagu gradiš na neuspjesima, ne na uspjesima!...
... ali ni koncert Još se srce umorilo nije povodom 50 godina karijere naše Tereze, uz čije pjesme sam odrastala, otkad znam za sebe... živa i zdrava nam bila i pjevala nam još dugo...


Tereza Kesovija - Sve se vraća, sve se plaća

... što, naravno, želim i vama... ma daaa, na život i zdravlje sam mislila, a pjevati baš i ne morate, ako vam ne ide od sluha i glasa...

Klapa Šibenik - Bodulska

... danas se osjećam bolje...
...... danas mi sunce sja...
......... opet sam ona stara, koju si volio, koju si želio...
............ moje su oči more, bi li se kupao...
............... moje je srce lađa, bi li zaplovio po mojim morima...
.................. hej, hej, hej, danas sam OK...
..................... učini sve da tako ostane...
...
... dodaj mi tu gitaru, baš ću zasvirati...
...... onu tvoju staru, koju si želio, koju si pjevao...
......... danas se osjećam sjajno...
............ opet mi sunce sja...
............... nije ovako bilo zadnjih sto godina, zadnjih sto godina...



Dino Merlin - Danas sam OK

A ovako sam pisala prije manje od dva mjeseca:
Razvoj događaja mi, naime, i ne daje puno razloga za veselje, situacija je postala gotovo pa tragična, i rekla bih da su se uknjižbeni gropi toliko stegli i zagropali, da samo čudo može da se desi i odgropa ih...

U vremenu između... bilo je razgovora s odvjetnicom... bilo je mojih pokušaja, da iskrenim, direktnim kontaktom privolim kćerku-nasljednicu na razumno rješenje, da dostavi "javnobilježnički dokumenat", a prema tumačenju odvjetnice, radi se o zapisniku, što je nama dovoljno kao dokaz da je ona nasljednica svog oca... naime, pošto kćerka tuži više osoba radi nasljedstva, nema ostavinskog rješenja, već samo zapisnik... a bila je naš gost, kad joj je bilo najteže, i kad joj je najbliža rodbina zatvorila vrata, imam ja i njen telefon, i mobitel, i e-mail... al' to je još jedna bolna priča, i neka ostane kao još jedan u nizu ožiljaka na duši, kojim neću dalje kvariti ovaj sretan dan... i na kraju svih bezuspješnih pokušaja, samo još jedno razočaranje u "ljude", i samo ono malo poznatih informacija - ime, prezime, adresa... i samo slaba i nikakva nada...

A danas ipak mogu reći, čuda se događaju... i ne pitajte me za detalje, jer ih ne znam, možda vremenom doznam više, pa vam dojavim... danas samo odlična vijest iz odvjetničkog ureda:
"sve smo sredili uz pomoć MUP-a, i predali na sud, nema zastoja, započeti procesi idu dalje, samo me nemojte pitati koliko će trajati..."

... i ne pitam, sad me baš briga... i ne znam što sve ovo znači, i koliko će trajati (nadam se što kraće, naravno)... samo znam da je sve bolje od mirovanja, i onih prvotnih crnih prognoza o možebitnom desetogodišnjem čekanju ...

a odvjetničkom uredu

Nostradamus ima rič... bi'će frke...


Tedi Spalato - Di to gremo

...i stvarno, svi se pitamo, di to gremo, judi moji... tu nešto ozbiljno ne štima... 'ko vuče konce svita, kad su se ovako dobrano zamrsili... 'ko mu kroji sudbinu, koja nije po miri čovika... 'ko vozi i zna li pravac, kad se čini da smo dobrano zalutali... i kao da svi luđački jurimo u petoj brzini, a nemamo pojma ni 'ko nas to gura, ni kuda, ni zašto...

... i pitam se, otkad i zašto nam sve postaje veliko, i 'ko nas to bombardira veličinom... svuda oko nas mega-novci, mega-lanci, mega-brodi, mega-kuće, mega-tereni... a jedino čovjek mini, i sve manji i manji i manji... ljuštura bez duše...
... najbitnije je tko će više, brže, jače, bolje... a gdje su granice izdržljivosti?... i na kojem stupnju pucaju svi konopci?...

... čovjek je i materijalno i duhovno biće, i za kvalitetan život oboje je jednako važno... ako smo novac i materijalno digli na tron božanstva, gdje su nestale sve duhovne vrijednosti?... a možda zato i imamo sve više zbunjenih, izgubljenih, nervoznih, napetih, ljutih, ogorčenih, izluđenih, demoraliziranih, iscrpljenih, šikaniranih, uplašenih...

... jer čovjek čovjeku nikad nije bio bliži, zar nismo postali globalno selo, a opet sve dalji, i dalji, i dalji, sve usamljeniji, i sve više sam... i nikad više istine u onoj čovjek je čovjeku vuk...... nikad nismo imali više stvari, a prazniju dušu... i kao da je zavladala epidemija osjećaja manje vrijednosti... i kao da nam, na ovoj velikoj kugli zemaljskoj, postaje sve tijesnije i neudobnije, kao da smo u oklopu... i nikad se svijet nije više zaklinjao u demokraciju, a čovjek bio sve manje slobodan...

... i zato mislim da nam treba, kao zrak koji dišemo, jedan puno bolji i pravedniji svijet... i vraćanje dostojanstva milijunima obespravljenih... jer, kako davno reče George Bernard Shaw "ako se svi konopci pokidaju, čovjek više neće moći ni da se objesi"....

... a kad se jave i bogataši, koji traže izjednjačavanje sve većih socijalnih razlika, i preraspodjelu dobara, e onda izgleda da je stvarno vrag odnija šalu.

... a možda ja ipak živim u oblacima...

Opet sam ljuta, ali ovaj put nije radi pravosuđa , nego jednog javnog poduzeća, koje, kao i svi ostali monopolisti u državi, može šta hoće i kako hoće i ni'ko mu ništa ne može ... može naplatiti uslugu unaprijed, ali onda ga moraš zvati, i opetovano zvati da to što je uredno naplatio, i obavi... i baš "obožavam" ovog smajlića što tuče glavom u zid, ja mislim da bi on trebao biti zaštitni znak "lijepe naše" ... ne znam postoji li mogućnost da ga patentiramo i zaštitimo kao naše trajno vlasništvo, ali definitivno bi ga trebali povećati, kopirati i polijepiti na mali milijun mjesta, gdje lojalni građani ove zemlje svakodnevno lupaju glavom u zid.

I ne radi se ovdje, na sreću, o nekom velikom problemu, koji bi ugrozio čovjeku život ili egzistenciju, al' to je potpuno nevažno... jer, zar bi bilo išta drugačije i da je tako?... zar nam učestali štrajkovi glađu jasno ne govore sve?... poanta je da i za najbanalnije stvari svakodnevno lupamo glavom u zid, trošimo svoje živce, vrijeme i novce na ljudski nerad, neodgovornost, aljkavost, površnost... a sve pod patronatom neodgovorne države, koja baulja u šumi zakona, bez staze, puta... i nije u stanju zaštititi nikoga osim svog pijanog vodstva...

Imali smo nedavno smrtni slučaj u familiji , i dostojanstveno smo se oprostili od drage osobe... ali i smrt je život, i to treba platiti... 7.500,00 kn iznosi trošak pristojnog ispraćaja, u što ulazi i stavka: šest mjeseci održavanja groba - odnošenje uvelog cvijeća i vijenaca, formiranje humka... i zar ne bi trebalo biti normalno, da oni sami o tome vode računa, uostalom, imaju evidenciju kad su bili ukopi, sve su uredno unaprijed naplatili, a valjda imaju i ljude, kojima je groblje radno mjesto, i koji ga trebaju obilaziti i održavati... e, ali "gospodu" treba nazvati, i lijepo im napomenuti da to urade... i obavim ja i to, još prošli ponedjeljak, ljubazni "gospodin" s druge strane žice uzme sve potrebne podatke... u redu, nema problema... danas, poslije šest dana, dođemo na grob sa svježim cvijećem , kad tamo, ništa nije napravljeno ,... a brat-bratu, pola ure posla, ma ni toliko ... od ukopa je prošlo malo manje od mjesec dana, normalno da se, uz ove temperature, sve osušilo, još i vjetar raznio ... a nemamo gdje staviti ni svježe cvijeće ...

I sad ih sutra treba ponovo zvati, i žaliti se, i ljutiti se, i trošiti i vrijeme, i novce i živce... a nikome neće ni vlas s glave otpasti, ni'ko nije kriv, stanje redovno...


Meri Cetinić - Čet'ri stađuna

Cijelog života sanjamo neke snove, različite u različitim periodima života, i svatko od nas ima svoju škatulu za sne, posebnu, drugačiju, unikatnu... i stalno nešto premećemo po toj škatulici... spremamo, čuvamo, vadimo, gubimo...
a kad odsanjamo neki san i pretvorimo ga u stvarnost, kao da i nismo puno sretniji nego prije, kao da je san izgubio onu prijašnju čar, i već tražimo neki novi... i nameće se zaključak da je često veća sreća u čekanju nego u realizaciji, kao što stihovi kažu... sreća je lijepa samo dok se čeka, dok od sebe samo nagovještaj da... i kao da je nešto prokleto u čovjeku da nikad nije potpuno zadovoljan, kao da mu uvik ništo fali...

I prekapajući po mojoj škatulici, tražim svoj san, po 'ko zna koji put, i uporno ga čuvam i sanjam, i ne dam da se izgubi, da odluta... jer znam da vazda treba ići... znam da ima mnogo staza, mnogo riječi, k'o i nada, jednu treba naći sada...

A onda sam se sjetila i mnogih odsanjanih snova u životu, koji su izgubili onu prijašnju čar, i ne bude u meni više one iste osjećaje kao nekad... i ne želim biti nezahvalna, sretna sam ja što sam ih odsanjala i ostvarila, ali nisu to više sni, sad su ih zamijenili neki novi... i nije to ni tako loše, barem ne moramo brinuti za svoju škatulicu, uvijek će ona čuvati neka naša nova blaga...

Svoj krov nad glavom sanjao se najduže, i teško se odsanjao, kupnjom stana na kredit prije trinaest godina... uz otplatu kredita, godinama je bilo financijski neizvedivo još i renovirati ga, iako je to bilo potrebno... tako je san o stanu, zamijenio san o uređenju po svom guštu... stan je dvosobni, nelošeg rasporeda, ali nije imao dnevni boravak, kojeg je bilo moguće dobiti na uštrb hodnika i kuhinje, odnosno, rušenjem jednog nenosivog zida i kuhinjske ostave... i to nam je bila i potreba i želja od useljenja, a uspjeli smo je realizirati tek prije tri godine... dakle, deset godina se sanjao „stan po mom“... samo što je slika u glavi ipak jedno, a kako će to sve izgledati sutra u stvarnosti, nešto sasvim drugo... i onda nam se posrećilo da je susjedov prijatelj, isti stan kao naš, u susjednom ulazu, renovirao baš onako kako smo mi zamislili... i odlazak u taj stan nam je samo potvrdio, da su naše zamisli dobre... ali, kuhinja je stavila u drugi plan sve ostalo, jer je to bilo nešto efektno, a neuobičajeno, nešto što prvi put vidimo... staklo umjesto keramičkih pločica, između donjih i gornjih kuhinjskih elemenata... a žena umjetnica, pa je jedan manji dio zida čak ukrasno bio prekriven kamenim oblucima, poslaganima unutar plitke, pravokutne „staklene kutije“...

I tako je, spletom sretnih okolnosti, došlo do toga da, kod renoviranja stana, i mi u kuhinju stavimo staklo... i odmah ću vam reći, da sam, nakon trogodišnjeg iskustva, prezadovoljna zbog te odluke, i da bi se, u slučaju potrebe, ponovo odlučila za isto... a ono što je, po meni, bitnije od lijepog i efektnog izgleda, je i puno lakše održavanje i čišćenje, jer nema fuga, a osim toga, i kad je prljavo, posebno iznad električne ploče, od friganja i ostalog, to je golim okom gotovo neprimjetno, iako ćete pod rukom osjetiti da nije glatko, da ima „točkica“... u svakom slučaju, moje iskustvo je jako pozitivno.

I već neko vrijeme razmišljam da podijelim svoje iskustvo s mojim prijateljima-graditeljima, jer mislim da je to, barem kod nas, još uvijek dosta neuobičajeno i nepoznato u praksi, iako teoretski postoji već duži niz godina... stoga bi moglo biti interesantno, ali ne samo graditeljima, nego i svima drugima, koji će se možda odlučiti renovirati stan, ili samo kuhinju... ja ću vam prenijeti svoja iskustva, i svoje mišljenje, nekome će se svidjeti, nekome možda i ne, jer ipak to dijelom zadire i u pitanje ukusa, a o ukusima se ne raspravlja...

Dakle, da pojasnim o kakvom staklu se radi, gdje se može ugovoriti njegova nabava i montaža, i kolika mu je cijena...
... radi se o pjeskarenom obojanom 6 mm staklu,
... a ima ga u tri "kategorije"... obično... žičano... kaljeno...

A o svemu se detaljnije možete raspitati u svakoj bolje opskrbljenoj staklarskoj radnji (šalim se malo, sjećate se ovih riječi iz reklama)... pošto je nama odrađeno odlično i profesionalno, i nismo imali nikakvih primjedbi, a ne znam da li ostali imaju istu ponudu, i isti način rada, ja ću reći da se radi o firmi „Staklo-mont“ d.o.o. Split, preko čijeg linka možete pročitati i više, a ja ću izvući samo ono što mislim da je bitno za moju temu...

~mi smo kod njih došli sa dimenzijama za tri zida, jer nam je kuhinja u obliku slova U...

~pokazali su nam nešto uzoraka različitih boja, rekli su nam kakvu boju trebamo kupiti (na bazi vode, za stakla), gdje i koliko (prema donesenim dimenzijama)...

~paleta boja je ogromna, vi izaberete nijansu, koju vam odmah „smiksaju“ u stroju, i odnesete je „staklarima“...

~birate „kategorije“ stakla... obično, žičano, kaljeno... a mi, eto, imamo sve tri vrste, iz određenih razloga...

~njihova je preporuka da se kaljeno staklo, koje je i najskuplje, stavi barem samo iznad električne ploče (60 cm), ali, ako ne želite da vam se vidi spoj stakla, onda je poželjno staviti ga na cijeli taj zid...

~nama je na jednom zidu kaljeno, na zidu nasuprot obično, a na srednjem zidu (otvorenom prema boravku i balkonu) žičano, jer se u njemu sve ogleda puno manje nego u običnom, a kako je zid okrenut prema vanjskom svjetlu, a i iznad sudopera je, smatrala sam da će biti zahvalnije za održavanje, da se neće vidjeti svaka kapljica... ali, iskreno rečeno, meni je žičano staklo i najdraže, najefektnije mi izgleda, i moglo bi mi biti i na sva tri zida, što se izgleda tiče...

~zbog kaljenog stakla smo morali čekati otprilike mjesec dana, jer se to slalo i radilo u Sloveniji (tako je barem bilo prije 3 godine)...

~kad sve dogovorite, njihovi ljudi dolaze uzeti točne mjere, a kad je sve gotovo, dolaze montirati... i mislim da je ovo s mjerama jako važno, jer, u slučaju bilo kakvih problema ili grešaka kod montaže, ne mogu se izvlačiti na vas, da ste krivo izmjerili, sva odgovornost je na njima...

~i na kraju, što se tiče cijene... tri zida ukupne dužine 5,30 m (2,10+1,60+1,60) i visine 0,60 m, dakle, 3,18 m2, platili smo ukupno 3.400,00 kn + 200,00 kn za boju, (napominjem, prije 3 godine), točne razlike u cijeni više ne znam, ali znam da nisu bile velike, s time što je obično staklo najjeftinije, žičano nešto skuplje, a kaljeno najskuplje...

~isto tako znam da je i tada to bilo skuplje od keramičkih pločica (materijal+rad), pretpostavljam da je i sad, vi graditelji ćete to znati izračunati, ali svejedno, meni nije žao ni jedne jedine kune...

~a postavljanje je i brže i jednostavnije i čišće od ljepljenja keramičkih pločica...

~treba reći i to, da se staklo stavlja na samom kraju, kad je kuhinja potpuno montirana, a zid treba biti ravan (ne mora biti gletan)...jedino se ukrasne lajsne stavljaju nakon stakla...



I nešto zbog stakla, a nešto zbog moje upornosti da posložim „kuhinju po mom“, iako je po svima drugima falilo prostora, ima tu i nekih specifičnih i možda, neuobičajenih rješenja...

~ni na jednom zidu nema ničega, ni utičnice, ni štekera, niti ičega drugoga, za što bi trebala bušilica, i to iz razloga da staklo ostane u komadu, bez rezanja ili bušenja... naknadno sam "zalijepila" dva kružna "pomagala", sa prorezanom gumom u sredini, za "objesiti" krpu ili sl.

~iz tog razloga je sve rješeno unutar donjih ili gornjih elemenata...

~mali bojler je ispod sudopera...

~u elementu ispod električne ploče je mjerilo za vodu, a tu imam i jednu utičnicu (prije sam morala koristiti produžni, da bi mi mikser „platio“ do špahera)...

~ispod gornjeg elementa je montirana neonka sa dvije utičnice, a spojena je kroz elemenat (u gornjem elementu izlazi žica od struje)...

~dugo nisam uspijevala posložiti sve potrebne elemente, a da ujedno ne odustanem od svoje dvije želje... zasebna ugradbena pećnica i sudoper sa dvije rupe... što traži i više prostora... za špaher vam treba 60 cm, ali ako želite posebno ploču, a posebno pećnicu, treba vam 120 cm... sudoper sa jednom rupom i ravnim dijelom „štedi“ prostor, jer ispod ravnog dijela može ići mašina za suđe, ali ako želite dvije rupe, onda vam za mašinu treba dodatni prostor...
i nakon dugo vremena, sasvim slučajno, u jednom salonu namještaja, naletim na moju spasonosnu „kombinaciju“ – ugradni ormar u čiji donji dio ulazi mašina za suđe, poviše nje je jedan dublji škafetin, iznad njega ugradbena pećnica, a poviše nje zatvoreni dio ormara...
~utičnice se nalaze na visini škafetina, lako dostupne kad je izvađen...

P.S. slike "staklene kuhinje", i razliku između običnog i žičanog stakla možete vidjeti na nekim slikama iz posta o Uskrsu i sirnicama od 03.04.2010... a možda dodam i ovdje koju, kad uslikam...