Godišnji je iscurio, pa iako ne i sezona kupanja, daleko je to od one najave đir po moru, đir po kraju... red kupanja, red skitanja, red slikavanja, pa opet red kupanja ... a sjećate se, tako sam opisala početak odmora... život je to ipak zamislio malo drugačije, pa je ispalo red veselja, red tuge... ... i dva ispraćaja u istome danu... al' to je život, što god mi htjeli ili mislili, on nam pomiješa karte po svoju...
... a dok je trajao onaj red veselja, jedna izjava o kacavanju je bila sasvim dovoljna kao inspiracija, da još malo ostanem u svijetu mora i morskih radosti... naime, rodila se ideja za post o plivanju, ronjenju, skakanju, kacavanju... o tome kako se snalazimo u moru... kao riba... ili se držimo one hvali more, drž' se kraja...
... pa kako je tekst bio skiciran i napola napisan još prije desetak dana, a onda prekinut redom tuge, odlučila sam ga ipak otrgnuti zaboravu i dati vam na čitanje...

Još uvik se odmaram, vrijeme curi, ali još ne razmišljam o danima i datumima... jer kalendar i sat su prvi koje zaboravim na godišnjem... kako rodica ne živi na moru, uglavnom uživamo u kupanju i sunčanju, neobavezno pričamo o svemu i svačemu, a najviše o raznoraznim ljetnim zgodama i nezgodama iz djetinjstva i mladosti... jer ljeto nas veže i spaja... oduvijek... i nema veze što nas dijeli čak 17 godina, jer je ona došla na ovaj svijet u zadnji čas, punih 14 godina poslije brata... i uvijek bila mezimica...
... i onako u žaru čakulanja, prisjećanja i zafrkancije, u jednom momentu me onako u šali, cereći se „poklopi“ izjavom, joj, jel' se ti sjećaš koliko si me kacavala kad sam bila mala, još imam traume od toga...a apropo toga, kasnije smo pokušali naći književni izraz za kacavanje, i nismo uspjeli... pa, recite ako znate...
... iako rečeno u šali, nije mi baš bilo ugodno, ali moram biti iskrena i priznati, da sam je sigurno dosta „gnjavila“ na moru... ona mala, tek treba naučiti što je more, a ja puna mladosti i energije, cijeli život s morem „sljubljena“ kao riba, jednako dobro plivam i prsno, i leđno, i kraul, ronim, glupiram se, skačem i nanoge, i naglavu, sa stijena i visina, s kojih se danas sigurno ne bi usudila skočiti... meni je sve to bilo tako normalno i tako lako...
... i čakula je otišla dalje, al' svejedno je meni ona rečenica još neugodno zvonila u glavi... a kako je rodica profesorica engleskog, i radi u školi, priča se nastavila o dogodovštinama s djecom, kaže, roman bi mogla napisati, koliko je znaju i nasmijati i razljutiti, al' ona baš voli svoj posao... na jednom izletu, na bazenu, školski kolega je bio uvjeren da se bavila plivanjem, kaže, ma nije moguće, tako dobro plivaš... aha, tu sam te čekala, da te ja nisam tako „muštrala“ i „maltretirala“, ne bi ti danas dobila takav kompliment... a ona se opet ceri... eto, meni je ipak ta zgoda došla kao mala satisfakcija... a priznajem, volila bi da nije rekla, jer znate kako se ono kaže u svakoj šali ima pola istine...
... i padne mi tad na pamet priča moje mame, pa je pitam jel' zna kako joj je tetka naučila plivati, u našem malom mistu... i pričam joj... mamina, a kasnije i moja draga teta bi pronašla nekoga da je gura u moru ispred sebe, i tako skoro do pola vale... jel' treba uopće reći da se ona cilo vrime derala, i da je vala odzvanjala od njenog glasa: teta .......eeeeee, utopićuuuuuu tiiiiii seeeeee.... ha ha ha... rodica je umrla od smija... a kad joj je tetka to predočila ponovo, onako zorno uz pomoć i glasa i ruku... šta ću vam reć', smijali smo se k'o ludi...
... ja iz svog djetinjstva nosim neke druge traume, ali od mora i plivanja zasigurno ne... i ne pamtim da me itko posebno učio... proplivala sam sama... da upotrebim uzrečicu mog sina kad je bio mali, a kod mene je bila više pravilo, nego izuzetak, ja sam... naime, znate kako nas djeca znaju iznenaditi nekim izjavama, da se pitamo odakle im to... e, kad bi mi našeg pitali tko ti je to rekao ili odakle ti to, on bi samo odgovorio ja sam..., pa se ti misli odakle mu...
... a sin je proplivao, nažalost, u školi plivanja... zašto se je toliko bojao mora, čemu se i on sam danas smije, sambogzna, ali čim bi vidio da mu se ne'ko približava za odvest' ga u more, već je cila plaža odzvanjala od njegove dernjave... a ljudi samo gledaju, a mi se samo crvenimo... i onda smo skratili i svoje i njegove muke, i odveli ga na bazen u školu plivanja... a nakon toga je jedini problem bio kako ga nagovoriti da bar nakratko izađe iz mora...
... šta vi kažete na te stare "pedagoške metode"?... kako se vi snalazite u moru?... kako ste naučili plivati?... imate li traume iz djetinjstva od nekih osoba ili postupaka?... budite iskreni, i podijelite vaša iskustva... guknite, golubovi...

...s povratkom...
..........i bez povratka...

Slabo i nikako ne stižem do bloga, a nisam vam rekla... na odmoru sam , a stigla i rodica iz daleka , pa sad zamislite kako mi je ... đir po moru, đir po kraju... red kupanja, red skitanja, red slikavanja, pa opet red kupanja ... bez kupanja sve bi bilo puno teže... u moru se najbolje osjećam... more mi je najbolja terapija da ohladim glavu i napunim baterije do novih izazova... pa u nedostatku vremena, poklanjam vam nešto stihova o moru i nešto mojih slika... do ozbiljnijih tema, i hvatanja u koštac sa starim problemima...

mora se ne smiš bojat, ali ga moraš poštivat... more ti me znaš...


Tomislav Bralić - More lipo

Oznake: more lipo... more ti me znaš

... prije točno godinu dana, ušla sam u ovaj čudesan svijet blogosfere, o kojem prije toga nisam znala gotovo ništa... danas mogu reći da ni jednog trenutka nisam požalila tu svoju odluku, sva moja dosadašnja iskustva su samo lijepa i pozitivna...

... "upoznala" sam mnoge drage osobe , s kojima sam se i napričala , i našalila , i nasmijala , često i puno bolje i srčanije nego u stvarnom životu... i htjela bi i više, al' jednostavno ne stignem... i uhvatim se u usporedbi, pa mi se čini da ovdje ponekad i puno bolje čujemo i razumijemo jedni druge, nego u stvarnom životu, gdje olako izgovorene riječi i površna slušanja sugovornika, sve manje dopiru do naših srca... pisana riječ ima daleko veću težinu, ostavlja dublji utisak, sačuvana je na papiru i uvijek joj se možemo vratiti... lijepe riječi koje su nas takle, uvijek će nas nanovo i razveseliti i nasmijati ...

... možda sam, kad bolje promislim, previše i kukala nad problemima koji me muče, al' znate kako je, svakome je njegov problem najveći... međutim, kukanje nad samom sobom nije bio osnovni motiv što sam se odlučila o tome govoriti, već moj osjećaj da se radi o problemima, koji su prilično na margini interesovanja bilo koje skupine, pa i medija... možda sam nekad i pretjerala, ali, ako sam barem nekome svojim iskustvom pomogla, i dala neki putokaz, moj trud nije uzaludan, i sretna sam zbog toga, bez obzira što je upitno hoću li i sama sebi moći i znati pomoći...

... a opet, trebali bi smo češće misliti i na one među nama sa puno većim problemima, i težim životnim sudbinama... iskreno mislim da bi se mnogi, ja prva, mogli posramiti pred takvima, jer u usporedbi s njima, mi i nemamo problem...

... fotografija je još jedno lijepo iskustvo rođeno na blogu... šetajući vašim slikama, kao da sam i oko sebe počela zapažati svijet u puno više boja i detalja nego prije... i sve češće "škljocam", i sve više mi se to sviđa, onako čisto iz zabave... skitam i slikam...

... a ako i vi želite malo skitati sa mnom, učinite to preko mojih slika, koje su nastale u prethodna dva mjeseca... preko mora, preko plaže, sve do rive i matejuške... i Cicibele...

... prošlotjedna bura rastjerala je kupače, ostali samo najhrabriji...











... plaža ispod hotela Split je konačno pristojno uređena i nasuta sitnim žalom, iako radovi još nisu potpuno gotovi...


...bura je prošla, vratile su se vrućine, ali i gužve...


... a tek prije koja dva mjeseca, slika je bila potpuno drugačija... taman pred sezonu, krenu i radovi ... tako to kod nas ide... bogtepitajzašto ...






... pa malo preko rive...




... do Matejuške, na kojoj je prošlog četvrtka bilo veselije nego inače...








Cicibela, monodrama u režiji i izvedbi Vlaste Knezović prošlog je četvrtka na gat Matejuške privukla veći broj zaljubljenika u Smoju i lipu splitsku rič... a Vlasta je u više navrata nagrađena velikim pljeskom, kako zbog odlične izvedbe, tako još više zbog dobre improvizacije, a sve to poradi čestih kvarova mikrofona... šteta...


Roko i Cicibela (1978)







Do slijedeće skitnje, stojte mi dobro ...