Godišnji je iscurio, pa iako ne i sezona kupanja, daleko je to od one najave đir po moru, đir po kraju... red kupanja, red skitanja, red slikavanja, pa opet red kupanja ... a sjećate se, tako sam opisala početak odmora... život je to ipak zamislio malo drugačije, pa je ispalo red veselja, red tuge... ... i dva ispraćaja u istome danu... al' to je život, što god mi htjeli ili mislili, on nam pomiješa karte po svoju...
... a dok je trajao onaj red veselja, jedna izjava o kacavanju je bila sasvim dovoljna kao inspiracija, da još malo ostanem u svijetu mora i morskih radosti... naime, rodila se ideja za post o plivanju, ronjenju, skakanju, kacavanju... o tome kako se snalazimo u moru... kao riba... ili se držimo one hvali more, drž' se kraja...
... pa kako je tekst bio skiciran i napola napisan još prije desetak dana, a onda prekinut redom tuge, odlučila sam ga ipak otrgnuti zaboravu i dati vam na čitanje...

Još uvik se odmaram, vrijeme curi, ali još ne razmišljam o danima i datumima... jer kalendar i sat su prvi koje zaboravim na godišnjem... kako rodica ne živi na moru, uglavnom uživamo u kupanju i sunčanju, neobavezno pričamo o svemu i svačemu, a najviše o raznoraznim ljetnim zgodama i nezgodama iz djetinjstva i mladosti... jer ljeto nas veže i spaja... oduvijek... i nema veze što nas dijeli čak 17 godina, jer je ona došla na ovaj svijet u zadnji čas, punih 14 godina poslije brata... i uvijek bila mezimica...
... i onako u žaru čakulanja, prisjećanja i zafrkancije, u jednom momentu me onako u šali, cereći se „poklopi“ izjavom, joj, jel' se ti sjećaš koliko si me kacavala kad sam bila mala, još imam traume od toga...a apropo toga, kasnije smo pokušali naći književni izraz za kacavanje, i nismo uspjeli... pa, recite ako znate...
... iako rečeno u šali, nije mi baš bilo ugodno, ali moram biti iskrena i priznati, da sam je sigurno dosta „gnjavila“ na moru... ona mala, tek treba naučiti što je more, a ja puna mladosti i energije, cijeli život s morem „sljubljena“ kao riba, jednako dobro plivam i prsno, i leđno, i kraul, ronim, glupiram se, skačem i nanoge, i naglavu, sa stijena i visina, s kojih se danas sigurno ne bi usudila skočiti... meni je sve to bilo tako normalno i tako lako...
... i čakula je otišla dalje, al' svejedno je meni ona rečenica još neugodno zvonila u glavi... a kako je rodica profesorica engleskog, i radi u školi, priča se nastavila o dogodovštinama s djecom, kaže, roman bi mogla napisati, koliko je znaju i nasmijati i razljutiti, al' ona baš voli svoj posao... na jednom izletu, na bazenu, školski kolega je bio uvjeren da se bavila plivanjem, kaže, ma nije moguće, tako dobro plivaš... aha, tu sam te čekala, da te ja nisam tako „muštrala“ i „maltretirala“, ne bi ti danas dobila takav kompliment... a ona se opet ceri... eto, meni je ipak ta zgoda došla kao mala satisfakcija... a priznajem, volila bi da nije rekla, jer znate kako se ono kaže u svakoj šali ima pola istine...
... i padne mi tad na pamet priča moje mame, pa je pitam jel' zna kako joj je tetka naučila plivati, u našem malom mistu... i pričam joj... mamina, a kasnije i moja draga teta bi pronašla nekoga da je gura u moru ispred sebe, i tako skoro do pola vale... jel' treba uopće reći da se ona cilo vrime derala, i da je vala odzvanjala od njenog glasa: teta .......eeeeee, utopićuuuuuu tiiiiii seeeeee.... ha ha ha... rodica je umrla od smija... a kad joj je tetka to predočila ponovo, onako zorno uz pomoć i glasa i ruku... šta ću vam reć', smijali smo se k'o ludi...
... ja iz svog djetinjstva nosim neke druge traume, ali od mora i plivanja zasigurno ne... i ne pamtim da me itko posebno učio... proplivala sam sama... da upotrebim uzrečicu mog sina kad je bio mali, a kod mene je bila više pravilo, nego izuzetak, ja sam... naime, znate kako nas djeca znaju iznenaditi nekim izjavama, da se pitamo odakle im to... e, kad bi mi našeg pitali tko ti je to rekao ili odakle ti to, on bi samo odgovorio ja sam..., pa se ti misli odakle mu...
... a sin je proplivao, nažalost, u školi plivanja... zašto se je toliko bojao mora, čemu se i on sam danas smije, sambogzna, ali čim bi vidio da mu se ne'ko približava za odvest' ga u more, već je cila plaža odzvanjala od njegove dernjave... a ljudi samo gledaju, a mi se samo crvenimo... i onda smo skratili i svoje i njegove muke, i odveli ga na bazen u školu plivanja... a nakon toga je jedini problem bio kako ga nagovoriti da bar nakratko izađe iz mora...
... šta vi kažete na te stare "pedagoške metode"?... kako se vi snalazite u moru?... kako ste naučili plivati?... imate li traume iz djetinjstva od nekih osoba ili postupaka?... budite iskreni, i podijelite vaša iskustva... guknite, golubovi...