Jeka tisine

nedjelja, 31.12.2006.

JOŠ JEDNA NOVA GODINA...

PRVI JANUAR

"Halo? Ej, čao!
Ja sam, zar mi ne znaš glas?
Zvao sam te, nisi bila tu.
Pa eto, malo cugam,
znam to nije spas.
Ništa, želim ti sretnu novu godinu,
ćao!"

Pomisli u ponoć na mene, na nas,
pomisli na Šoltu, na klince i bas.
Možda novi januar donosi spas,
pomisli u ponoć na mene, na nas.

Ne daj da nam snegovi zaveju trag,
pogledaj kroz prozor kad sklopi se sat.
Nosiće te mašta ko čarobni sag,
ne daj da nam snegovi zaveju trag.

"Halo, tu je društvo, hajde dođi i ti.
Da, i on je sa mnom, pa šta s tim?
Čula sam da negde si u planini,
Ma dođi, tako želim da te poljubim, sad.
Pomisli u ponoć..."

Balašević


Evo, došla je još jedna Nova godina... I ja, kao mnogi, razmišljam o svim onim danima koji su prošli... Svom vremenu kojeg sam potrošila... Možda svo to vrijeme nisam najbolje iskoristila, ne znam...
Prošla godina... Zadnjih 12 mjeseci... 365 dana... 8760 sati... 525 600 minuta... Čini se tako strašno puno vremena kad gledam ove brojke... A ipak... Toliko je brzo to prošlo...
Što se promijenilo??? Ne znam...
Skratila sam kosu. Počela pisati. Voljela sam. (Barem sam mislila da sam voljela.) Bila razočarana i slomljena srca. Bila izgubljena u mraku i sjenkama. Upoznala svog anđela i (nadam se) pravu ljubav. Počela sam tragati za svjetlom...
I sad ove riječi piše možda sasvim druga osoba koja je postojala 365 dana prije... I dalje sanjarka. I dalje s neobičnim navikama i hrpama svojih ludih ideja i mušica...
Ali... Nešto se promijenilo u temeljima mene. Možda sam malo i odrasla, tko zna. Ali ono što se doista promijenilo je to da sam sretnija. Potpunija. Možda i mrvicu bolja osoba.
Velik dio moje prošle godine obilježila su burna razdoblja, sivilo i suze. Skrivala sam to koliko god se dalo, ali... Doista je bilo tako.
I zadnju Novu dočekala sam sa suzama u očima... Posve sama, na balkonu svoje sobe u ulici livada s očima uprtim na plamena cvjetove na nebu... Prekrasna slika iznad mene... Zvijezdani sjaj miješao se sa tim magičnim šarama... Ali ja sve to nisam vidjela, jer oči su mi bile mutne i prazne...
Osjećala sam se posve samo, zaboravljeno, tužno... Toliko sam željela nekog uz sebe... Toliko... To je možda bila i moja novogodišnja želja... Netko... Da me primi u svoj zagrljaj... I da me ne pušta....
365 dana poslije i ja ispisujem ove riječi... I... Imam sve što sam željela... U godinu 2007. ući ću u toplini naručja svog anđela... U novu godinu dočekat ću u ljubavi... I sreći...
Nova stranica u novoj godini se okreće... Toliko listova još moram ispisati... Ne znam što mi ti novi dani nose... Novi problemi, novi izazovi, nove tuge, ali i isto tako nove radosti... Nadam se da će u novoj godini postojati neka bolja, jača i sretnija ja... Nadam se da će se želje svih mojih najdražih u novoj godini ispuniti... I da će ona Nova godina i njima značiti sreću...

ŽELIM VAM SVE NAJBOLJE U NOVOJ GODINI...

subota, 30.12.2006.

BUĐENJE

Još jedno buđenje... Začudo, ovog puta bez glavobolja i prelasku iz sna u javu u jednom trzaju... Jednostavno, otvaranje očiju... I oko mene mrak... Bez noćnih mora... Bez težine... Bez ičega... Jednostavno-buđenje.
Namjerno sam maknula satove iz sobe... Vrijeme mi inače malo znači, a i ne želim znati koliko još ću čekati zoru...
Ležim na krevetu i... Pokušavam u sjećanju vratiti jučerašnji dan... Jedno prekrasno popodne... Kad smo postojali samo mi i nitko više... Kad smo se voljeli... Svime onim što jesmo... Smiješim se na tu pomisao... On sad spava negdje... A u svakom kutku moje sobe neki je podsjetnik na njega...
Dopuštam mislima da lete... Tisuće slika u glavi... Lutam nekom začaranom šumom... Probijam se kroz visoku travu, osjećam njezin miris... Ogoljele grane drveća naziru se kroz plašt magle... Kapljice vode smrznute na grančicama, zaustavljene u trenu kad su trebale pasti... I nalazim se na livadi usred šume koju je oslikao mraz... Sve je tako bijelo... Kristalići leda sjaje se na suncu...
Bila sam na tom mjestu prije nekoliko dana... Ne znam zašto mi se to sjećanje vratilo... Ali ova je misao nešto drugačija... Ovog puta nisam sama... Sa mnom je moj anđeo, ne samo srcem i dušom, nego i tijelom...
Budim se iz svojih malih sanjarenja... Gledam po svojoj sobi u mraku... Okrećem se tako da vidim kroz prozor... Zvijezde, drage moje pratiteljice... Još jedna noć u kojoj bdijete nada mnom... Gledam u njihov sjaj... A zatim me obuzima neka hladnoća... Možda i prve naznake tjeskobe ovog ranog jutra... Zamatam se u pokrivače... Ali kako otjerati hladnoću u duši???
Ponovo osjećaj neke prisutnosti u sobi... Kao da je tu još netko sa mnom... Neobično... Odjednom sam potpuno svjesna da nisam sama... Ili sam još uvijek u polusnu...
Računalo na radnom stolu pali se samo od sebe... Na zaslonu jedna draga slika, trenutak zaustavljen u jurnjavi vremena... Prizor mi donosi nova sjećanja... I hladnoće odjednom više nema...
Nešto me tjera k mojoj tipkovnici... Znam da moram pisati... Iako ne znam što, riječi ipak dolaze... Ponovo ispisujem nova i nova slova...
Znam da mi sve ovo što pišem neće imati smisla kad se potpuno probudim... Da ću pokušati shvatiti što sam to mislila dok sam ovo pisala...
Pred očima san i java ponovo su se počeli miješati... Oči se počinju sklapati... Možda se ponovo izgubim u zemlji Sna...

petak, 29.12.2006.

NEŠTO ZABORAVLJENO...

Jednom davno tražila sam ljubav... Toliko mi je to trebalo... Tek danas sam shvatila koliko... Među svojim stvarima našla sam nešto zaboravljeno... Jednu pjesmicu... Pisanu ovog ljeta... Tek sad kad je čitam shvaćam...
Našla sam sve ono što sam tražila... Ali ne samo to... Možda sam tražila baš ovu ljubav... Baš njega...

Još jednom maštam
o nekom, mom nekom
nekom tko će ovu ranjenu dušu
uzeti u naručje, izliječiti
ove rane na duši
i nikad neće zadati nove
sve su to samo snovi
moj razum to shvaća
ali u srcu prazno mjesto ostaje
za nekog, mog nekog
čuvam za njega zrnce ljubavi
i jedno malo mjesto
dom, u svojim mislima
ne priznajem nikom, jer znam
da sve zvuči suviše ludo
ponekad ga osjećam uz sebe
nekog, svog nekog
njegov dah i otkucaj srca
a tad otvaram oči, shvaćam
ostaje praznina jer ovdje
nikog za me nema…

Lažem sama sebi, varam se
možda je taj netko samo
negdje daleko, to mora da je
razlog što ga nikad nisam srela
moj razum zna to već odavno
ovdje nikog za me nema
uvijek mogu izmišljati
uvjeravati samu sebe, stvarati
iluzije, slike nekog mog
u svojoj glavi, no stvarnost,
stvarnost je okrutna, ja mogu
bježati i skrivati se od istine
i čuvati to malo mjesto
dom, u srcu i mislima i to
zrnce ljubavi samo za njega
mogu sama sebi davati lažne
nade, zapravo, to i činim
i koga da krivim osim sebe
kad shvatim da ga nema
kad ta spoznaja zaboli, kad
shvatim- nikog za me nema

Tražila sam ga, tražila
u toliko lica, bilo me strah
da možda sam ga srela i
prošla pored njega a da
nisam ni shvatila da bio je
to on- netko moj, netko,
netko za mene, netko tko
traži mene, samo mene i
osjeća ono što ja osjećam
tu usamljenost, prazninu
nekog tko traži da prigrlim
njegovu ranjenu dušu, da
se brinem, da izliječim
njegove rane i da nikad
ne zadam nove, ponekad
činilo mi se da je mom
traženju kraj, da konačno
našla sam nekog mog
no tad sam shvaćala- ne,
nije to bio on, sad shvaćam
ovdje nikog za me nema…

13.8.2006.

Sad znam da je cijelo to vrijeme postojao moj netko... Toliko daleko, ali ipak je postojao... Imali smo sreće, neopisive sreće... I našli smo jedno drugo... Možda smo se tražili duže nego što smo bili svjesni... Možda...

četvrtak, 28.12.2006.

ŽELIM KRENUTI NA PUT...

Želim krenuti na put... Ne zbog odredišta, cilja, već zbog putovanja samog... Želim nestati... Odlutati... Otići tamo gdje mi nitko ne zna ime... Želim... Želim krenuti na jedno putovanje...
Želim biti slobodna... Kročiti stazama kojim još nitko nije... Želim se diviti svijetu i ostati začuđena novim ljudima i stvarima...
Želim krenuti... Bez putnih torbi... Bez ikakvih podsjetnika na prošli život... Izgraditi novi... I novu sebe...
Bez tereta prošlosti... Bez minulih tuga... Želim krenuti na put...
Ali ne... Ne želim bježati... Dosta je toga bilo... Bježala sam dosad... Godinama... Želim riješiti sve ono što moram... Staviti točku na kraj nekih stvari... Osloboditi se od svega što me veže...
I posve slobodna krenuti...
Želim krenuti na put... Noseći sa sobom samo lijepe uspomene i ljubav za moje najdraže...
Toliko dugo to želim...
Uvijek sam mislila ići sama...
Ali sad... Šapnut ću ti... Hoćeš li biti moj suputnik??? Hoćeš li krenuti sa mnom u Neznano??? Želiš li se izgubiti sa mnom u Zaboravu??? Jer trebam te uz sebe... Kad ceste postanu mračne... Kad ću trebati zagrljaj da u njemu nađem dom... Kad ću trebati nekom pružiti ljubav??? Hoćeš li biti uz mene??? Želiš li doista biti sa mnom na tom putu??? Želiš li sa mnom otkrivati nove svjetove i nove stvari???
Znam da tražim mnogo... A mogu ti ponuditi tako malo... Samo ljubav... Vjernost... I da ću uvijek biti uz tebe... Želiš li krenuti sa mnom???
Jer jednom ću krenuti na put... Ne znam kada ni kamo... Krenut ću na put, ne zbog odredišta, nego zbog putovanja samog...

srijeda, 27.12.2006.

DANAS MI JE PONOVO USPJELO ZALJUBITI SE U MALE STVARI...

Danas mi je ponovo uspjelo zaljubiti se u male stvari... Ne znam... Negdje usput izgubila sam svoju očaranost svijetom... Zaboravila sam... Sve one sitnice koje su me nekad radovale... Zaboravila sam kako uživati u njima...
Zadnjih mjeseci bila sam... Ne znam... Izvan sebe. Bila sam... Jako puno nespojivih osoba u jednoj... Sve je postalo tako zbunjujuće... Gotovo da sam ponovo izgubila pravu sebe u brojnim očekivanjima koja su drugi imali od mene. Igrala sam svoje uloge. Savršeno. Bila sam nečija kćer, nečija sestra, prijateljica, cura... Bila sam učenica, blogerica... Čudakinja, knjiški moljac... Bila sam jedna zaljubljena djevojka, možda to i više od svega...
Bila sam Athropa, osoba čije ste riječi čitali sve ovo vrijeme...
Bila sam toliko toga i toliko toga još moram, želim ili trebam biti da sam gotovo i izgubila odraz onog što doista jesam...
Moje ideje još uvijek su zbrkane... Misli bježe... Snovi... Još uvijek se prečesto izgubim u nekim budnim sanjarenjima...
Ali... Toliko vremena nisam pomislila na sve one male užitke koji nas svakodnevno prate... Samo ih moramo naći... Bavila sam se s igranjem svojih uloga najbolje što mogu, stresovima, čežnjom i duhovima iz prošlosti...
I više nisam vidjela... Nisam osjetila... Sve ono što mi je nekad toliko značilo...
Ali danas... Danas mi je ponovo uspjelo zaljubiti se u male stvari... Ne u neke uzvišene ideje... Ne u neke egzotične ljepote...
Danas mi je uspjelo... Ponovo osjećati one malene radosti... Stvari zbog kojih srce ponekad zatitra...
Sjedim za radnim stolom... U ruci držim ljubičasto pero i okrećem ga prema svjetlu... Toliko nijansa meni najdraže boje presijava mi se pred očima... Prelazim prstima po peru... Toliko je lagano i nježno... Danas ponovo želim poletjeti, osjećati potpunu slobodu...
Mirisi u sobi kao da postaju jači kad zatvaram oči... Miris suhih ruža iznad mog kreveta... Miris voska s jedne svijeće na radnom stolu... Miris vanilije i meda na mom tijelu, posljedica jednog dugog tuširanja i šampona od koprive u kosi...
Uživam u tome i...
Uživam u svemu.
Ispod tuša provela sam i više vremena nego što je to uobičajeno... U nečemu toliko svakodnevnom ipak sam našla ljepotu... Stajala sam tako dugo i dopuštala da mi kapljice i pjena ispletu neku predivnu haljinu... Osjet topline i nježan dodir vode... (Gotovo sam mogla zamisliti njegove ruke oko sebe...) Nisam se htjela buditi iz te moje male iluzije... Dopustila sam da para obavije moje tijelo i cijelu prostoriju... Kapljice se kondenziraju na staklu zrcala... Crtaju neku svoju sliku dok klize niz staklo...
Danas sam krenula nekim novim putem... Korak po korak... I prešla sam više nego što sam i toga bila svjesna... Začarao me jedan savršen zalazak sunca iza Ivančice i okolnih brežuljaka... Zadnim snagama, sunce je svojim tankim prstima dodirivalo ogoljele krošnje drveća... Milovalo mi je lice...
I... U hladnoći današnjeg dana uspjela sam naći ono nešto... Mraz je zabijelio livade... Komadići razbijenog leda u lokvama... I moj vlastiti dah... Kao da vidim svoju dušu...
I jedna još ljepša noć... Sa predivnim zvijezdama (našim zvijezdama), toliko tajanstvenim i dalekim... I Mjesecom što je pratio moje korake sa svog stana na nebu...
Danas mi je uspjelo zaljubiti se u sve to... I moja ljubav za sve koje volim (i za mog najdražeg) još je više porasla...
Bio si sa mnom u cijelom ovom danu... U mom dahu ostao je dijelić tvoje duše... U mojim mislima stalno je tvoja slika... U našem srcu... Ti si bio svugdje u mom svemu...
Ali danas... Danas sam se zaljubila u male stvari... Danas sam ponovo otkrila svoje male ljubavi... Danas sam ponovo otkrila sebe.

utorak, 26.12.2006.

Edgar Allan Poe (1809-1849)

THE RAVEN

Once upon a midnight dreary, while I pondered, weak and weary,
Over many a quaint and curious volume of forgotten lore—
While I nodded, nearly napping, suddenly there came a tapping,
As of some one gently rapping, rapping at my chamber door.
"'Tis some visitor," I muttered, "tapping at my chamber door—
Only this, and nothing more."

Ah, distinctly I remember it was in the bleak December,
And each separate dying ember wrought its ghost upon the floor.
Eagerly I wished the morrow;—vainly I had sought to borrow
From my books surcease of sorrow—sorrow for the lost Lenore—
For the rare and radiant maiden whom the angels name Lenore—
Nameless here for evermore.

And the silken sad uncertain rustling of each purple curtain
Thrilled me- filled me with fantastic terrors never felt before;
So that now, to still the beating of my heart, I stood repeating,
"'Tis some visitor entreating entrance at my chamber door—
Some late visitor entreating entrance at my chamber door;
This it is and nothing more."

Presently my soul grew stronger; hesitating then no longer,
"Sir," said I, "or Madam, truly your forgiveness I implore;
But the fact is I was napping, and so gently you came rapping,
And so faintly you came tapping, tapping at my chamber door,
That I scarce was sure I heard you"—here I opened wide the door;—
Darkness there, and nothing more.

Deep into that darkness peering, long I stood there wondering, fearing,
Doubting, dreaming dreams no mortals ever dared to dream before;
But the silence was unbroken, and the stillness gave no token,
And the only word there spoken was the whispered word, "Lenore!"
This I whispered, and an echo murmured back the word, "Lenore!"—
Merely this, and nothing more.

Back into the chamber turning, all my soul within me burning,
Soon again I heard a tapping somewhat louder than before.
"Surely," said I, "surely that is something at my window lattice;
Let me see, then, what thereat is, and this mystery explore—
Let my heart be still a moment, and this mystery explore;—
'Tis the wind and nothing more."

Open here I flung the shutter, when, with many a flirt and flutter,
In there stepped a stately raven of the saintly days of yore.
Not the least obeisance made he; not a minute stopped or stayed he;
But, with mien of lord or lady, perched above my chamber door—
Perched upon a bust of Pallas just above my chamber door—
Perched, and sat, and nothing more.

Then this ebony bird beguiling my sad fancy into smiling,
By the grave and stern decorum of the countenance it wore,
"Though thy crest be shorn and shaven, thou," I said, "art sure no craven,
Ghastly grim and ancient raven wandering from the Nightly shore—
Tell me what thy lordly name is on the Night's Plutonian shore!"
Quoth the Raven, "Nevermore."

Much I marvelled this ungainly fowl to hear discourse so plainly,
Though its answer little meaning—little relevancy bore;
For we cannot help agreeing that no living human being
Ever yet was blest with seeing bird above his chamber door—
Bird or beast upon the sculptured bust above his chamber door,
With such name as "Nevermore."

But the Raven, sitting lonely on the placid bust, spoke only
That one word, as if his soul in that one word he did outpour.
Nothing further then he uttered; not a feather then he fluttered—
Till I scarcely more than muttered, "Other friends have flown before—
On the morrow he will leave me, as my Hopes have flown before."
Then the bird said, "Nevermore."

Startled at the stillness broken by reply so aptly spoken,
"Doubtless," said I, "what it utters is its only stock and store,
Caught from some unhappy master whom unmerciful Disaster
Followed fast and followed faster till his songs one burden bore—
Till the dirges of his Hope that melancholy burden bore
Of 'Never—nevermore.'"

But the Raven still beguiling all my sad soul into smiling,
Straight I wheeled a cushioned seat in front of bird and bust and door;
Then, upon the velvet sinking, I betook myself to linking
Fancy unto fancy, thinking what this ominous bird of yore—
What this grim, ungainly, ghastly, gaunt and ominous bird of yore
Meant in croaking "Nevermore."

This I sat engaged in guessing, but no syllable expressing
To the fowl whose fiery eyes now burned into my bosom's core;
This and more I sat divining, with my head at ease reclining
On the cushion's velvet lining that the lamp-light gloated o'er,
But whose velvet violet lining with the lamp-light gloating o'er
She shall press, ah, nevermore!

Then methought the air grew denser, perfumed from an unseen censer
Swung by Seraphim whose foot-falls tinkled on the tufted floor.
"Wretch," I cried, "thy God hath lent thee-by these angels he hath sent thee
Respite—respite and nepenthe, from thy memories of Lenore!
Quaff, oh quaff this kind nepenthe and forget this lost Lenore!"
Quoth the Raven, "Nevermore."

"Prophet!" said I, "thing of evil!—prophet still, if bird or devil!—
Whether Tempter sent, or whether tempest tossed thee here ashore,
Desolate yet all undaunted, on this desert land enchanted—
On this home by Horror haunted—tell me truly, I implore—
Is there—is there balm in Gilead?—tell me—tell me, I implore!"
Quoth the Raven, "Nevermore."

"Prophet!" said I, "thing of evil—prophet still, if bird or devil!
By that Heaven that bends above us—by that God we both adore—
Tell this soul with sorrow laden if, within the distant Aidenn,
It shall clasp a sainted maiden whom the Angels name Lenore—
Clasp a rare and radiant maiden whom the angels name Lenore."
Quoth the Raven, "Nevermore."

"Be that word our sign in parting, bird or fiend," I shrieked, upstarting—
"Get thee back into the tempest and the Night's Plutonian shore!
Leave no black plume as a token of that lie thy soul hath spoken!
Leave my loneliness unbroken!—quit the bust above my door!
Take thy beak from out my heart, and take thy form from off my door!"
Quoth the Raven, "Nevermore."

And the Raven, never flitting, still is sitting, still is sitting
On the pallid bust of Pallas just above my chamber door;
And his eyes have all the seeming of a demon's that is dreaming,
And the lamp-light o'er him streaming throws his shadow on the floor;
And my soul from out that shadow that lies floating on the floor
Shall be lifted—nevermore!

ponedjeljak, 25.12.2006.

BOŽIĆ

I’ll have a blue Christmas without you
I’ll be so blue just thinking about you
Decorations of red on a green Christmas tree
Won’t be the same dear, if you’re not here with me

And when the blue snowflakes start falling
That’s when those blue memories start calling
You’ll be doing alright with your Christmas of white
But I’ll have a blue Christmas

You’ll be doing alright with your Christmas of white
But I’ll have a blue, blue Christmas


Ipak si mi nedostajao... Naš prvi Božić... A proveli smo ga tako daleko jedno od drugog... Toliko si mi falio danas... Možda i više nego inače... Sjećanja su počela navirati... I nade...
I srce je zaboljelo na tren...
Ne želim sjaj svijećica i žaruljica, raskoš ukrasa i sve ljepote ovog dana ako nisi sa mnom da se zajedno divimo tome... I što će mi darovi... Ne raduju me... Tvoja blizina, tvoji poljupci i tvoja ljubav meni su najveći dar...
Utjehu ipak nalazim...
Jer znam- voliš me...
Jer znam- ponovo ćemo biti jedno...
Volim te...


Razmišljala sam danas o svima onima koje volim, s kojima bih željela provesti ovaj dan, a nisu sa mnom... Nekih od tih ljudi više nema... Neki su tako daleko... A od nekih sam se, nažalost, udaljila...
Zato ovaj Božić provodim sama... Ta samoća ponekad boli... Kao da sam... Zaboravljena...
I sada se skrivam...
U svojoj sobi... U svojim svjetovima...
Znam da imam i više ljubavi nego zaslužujem... Ali toliko je još trebam... Nazovite me sebičnom... Ali čini mi se da koliko god ljubavi dobila, nikad neće biti dovoljno da mi srce bude mirno...
I toliko ljubavi želim pružiti... Toliko... Previše je ima u ovom srcu...
Tražim utjehu i...
Sanjam, još uvijek sanjam... I nadam se....

Svima želim sve najbolje ovog Božića...

nedjelja, 24.12.2006.

BADNJE VEČE

"Kao davni greh,
uvek mi se ista javljaš.
Odzvanja ti smeh,
cipele u prozor stavljaš.

I večno sanjaš,
svetom putuješ bez putovanja,
a Badnje veče dolazi.

Mogla si mi baš
i reći neke reči nagle.
Oči su mi, znaš,
pune one iste magle.

Al' suprotnost sušta,
sad u meni tuga koren pušta
a badnje veče prolazi.

To je bilo naše zadnje
sad opet zvona zvone - slušam to
Ne, nije svako veče Badnje,
al' ovo danas, sasvim slučajno - Badnje je.

U poslednji čas,
kao uvek na to veče,
gospođa do nas
unucima kolač peče.

U mojoj sobi
samo stari veker vreme drobi
a Badnje veče prolazi...

To je bilo naše zadnje,
sad opet zvona zvone
- slušam to.

Ne, nije svako veče Badnje,
al' ovo danas, sasvim slučajno -
Badnje je."

Balašević


Badnje veče... Još jedno... Iako uopće nemam neki blagdanski osjećaj... U mislima mi se vrte neke davne badnje večeri... Koliko je samo bilo dječje radosti pri kićenju bora i iščekivanju božićnog jutra i darova... Jedan davni badnjak... Odlazak na polnoćku s obitelji... Svjetla i ukrasi na kućama... Snijeg lagano pada, pahuljice plešu u zraku... Gdje je nestalo sve to??? Kada je Božić izgubio svoju magiju i čar??? Makar... Još uvijek mogu probuditi ono dijete u meni na tren... Gledam kako se svjetlost žaruljica odražava na kuglicama božićnog drvca... Još uvijek me to uspije očarati...
Ili darivanje dragih ljudi... Njihov smijeh...
Iako sam u dubini sebe danas našla neki poseban osjećaj... Bure su se stišale na tren i strahovi iščeznuli... Neki neobičan mir me posve obuzeo... Mir koji sam toliko trebala...
I ljubav za moje najmilije...
Ovo je i vrijeme kad bi trebali biti radosni... Vrijeme kad bi trebali voljeti... Zato se trudim da i bude tako... Još jednom iznova odlučujem da ću ostaviti sve ono loše u prethodnoj godini i ono iz godina prije, okrenuti novu stranicu i ispisati novu priču o posve novoj godini... Lijepe stvari nikad neću zaboraviti... Ostat će zauvijek urezane u mom srcu...
Ova godina na izmaku... Bila je jako teška... Ali u njoj sam upoznala i najveću sreću u mom životu... Zato sam zahvalna na svemu... Zahvalna sam i na lošim stvarima jer su me oblikovale kao osobu... I zahvalna sam na svemu lijepomu što je bilo... A bilo je zbilja puno lijepih stvari...
I zahvalna sam na ovoj badnjoj večeri... Koja mi je bila jedna od najljepših dosad... Po prvi puta u životu imam sve što želim...
I više nego ikad sam, svjesna sam da imam ono što sam najviše željela... Okružena sam ljubavlju...
Sretna sam...
Još jedna večer kao i mnoge prije... Ali, sasvim slučajno ova večer je badnja...

ŽELIM VAM SVE NAJBOLJE ZA OVE PRAZNIKE... PUNO SREĆE... LJUBAVI... ZDRAVLJA... I SVEG ONOG ŠTO SAMI ŽELITE...
SRETAN BOŽIĆ...

subota, 23.12.2006.

BOJIM SE DA SE SVE VRTI U KRUG...

U zadnje vrijeme sve teže oblikujem misli u riječi... Ne, još uvijek nisam izgubila tu vještinu... Nego se radi o tome da su sve moje priče možda već ispričane... Ne želim se ponavljati... A sve u mom životu kao da se vrti u krug... Sve završava na mjestu gdje je počelo...
Da vam pišem o ljubavi??? Jer osjećam ljubav, ljubav kakvu nisam srela nikada prije... Ljubav koja postoji oduvijek i traje zauvijek... Barem se nadam da je tako... Iz dna jednog izmučenog srca nadam se... A opet... Znam da riskiram... Da ljudima poput mene sreća nije suđena. I zbog toga... Koliko god se trudila misliti o lijepim stvarima i boriti se protiv sjenka koje mi šapću stvari koje ne želim čuti, sve me više ispunjava neka tjeskoba...
Zbog toga i nisam pisala toliko dugo... Sve što sam dosad pokušala napisati zvučalo je tako tužno... zvučalo je kao ona stara ja... A nju ne želim buditi...
Ovih dana postavljeno mi je pitanje želim li biti sretna... Želim... Još kako želim... Ali... Želiš li biti moja sreća, moraš prihvatiti i činjenicu da ćeš biti i moja tuga...
Misliš li da me ova ljubav nikad ne zaboli??? Da ovo sve što osjećam nije previše za jedno ranjeno srce nenaviklo na ljubav???
Zapitala sam se i ja želim li dalje. Zapravo, mogu li dalje...
Ali volim te sve više... Svakim danom,svakim dahom... Svakim otkucajem srca.
Danas sam bila povrijeđena. Nisi to shvatio... Nisi mogao vidjeti kako su me te tvoje riječi boljele...
Znam da ponovo potiskujem... Takva sam ja... Sakrit ću ovu tjeskobu iza smiješka... Jer te ne želim opterećivati sa svojim glupostima... I negdje usred noći, kad budeš spavao, svesti ću sve moje tuge u kapi... I dozvolit ću im da mi kliznu niz lice.
Zadnjih dana sam imala osjećaj da nešto nije u redu... Pokušala sam pisati... Ali nisam mogla...
Nisam željela da brineš...
Bojim se da se sve vrti u krug. A znam da me čeka na kraju tog kruga... Ili početku s kojeg sam krenula... Samo bol i ništa više...
Bojim se da se sve vrti u krug.

utorak, 19.12.2006.

NAUČI ME LETJETI...

Nauči me letjeti, anđele moj... Više ne znam kako ni kada izgubila sam tu vještinu... Nauči me kako da ponovo okusim sreću... Samo sreću, bez tuge i sjete što se kriju iza smiješka... Uzmi me za ruku, povedi me sa sobom u oblake... Nauči me letjeti, anđele...
Tek sad shvaćam koliko sam izgubljena... S pogledom u nebo, ali više ne znam kako je to... Vinuti se u visine... Jednom je to plavetnilo bilo moj dom... Više nije... Već dugo... Jer... Lutalica sam... Nemam doma... Izgubljena... Bez putokaza da me vode... Bez ikakvog puta da ga slijedim... Uzmi me za ruku, anđele, vodi me...
Nazvao si me... Svojim anđelom crnih krila... Ta krila, slomljena toliko puta... Nemoj još i ti, molim te... Nemoj mi i ti nanijeti bol... Znaš da bi to bilo previše... Da bi to značilo povratak u mrak...
Samo me zagrli... Zagrli i voli me...
Voli ovo malo, izgubljeno biće... Budi uz mene, molim te... Ostani...
Hvala ti na svemu... Na svoj ljubavi koju si mi pružio... Svakoj sekundi sreće... Hvala ti jer me slušaš... Jer me razumiješ... Jer si tu...
Moje nade nestale su davno prije nego što sam te srela... Probudile su se s tobom u mom životu... Nade da ću ikad više biti voljena... Potpuna...
Nade da ću ikad više voljeti...
Ponovo se nadam... Mada znam... Budu li ove nade slomljene... Prosipat će se poput krhkotina stakla... Neće ih više biti... I ako nestane ove ljubavi... U ruševinama srca zavladat će mrak...
Ne želim to...
Želim se nadati... Želim voljeti... Želim biti uz tebe baš kao što si ti uz mene... Želim biti dio tebe...
Podsjeti me što to znači "sreća"... Nauči me letjeti, anđele moj...

ponedjeljak, 18.12.2006.

OVIH DANA...

Ponovo za svojom tipkovnicom... Nekoliko dana nisam pisalo... Neobično... Ali nedostajalo mi je to... Iako... Nekoliko sam puta pokušala pisati... Riječi nisu htjele krenuti...
I sada... Ponovo to pokušavam... Nadam se da nisam izgubila tu vještinu koja mi se činila gotovo magičnom... Prenošenje misli i osjećaja u riječi... Tkanje sreća i tuga u slova...
I tako ponovo...
Ljubav je još uvijek moja misao vodilja... Još uvijek je moje svjetlo... Mislim da se to nikad neće ni promijeniti... Moje zastave uvijek su iste boje... Na njima ljubav caruje... I... Nije mi bitno što na to misle drugi... Znam ono što je jedino bitno...
Zadnjih dana bila sam u nekom neobičnom stanju... Ponovo su se sreća i neka sjeta ispreplitale pred mojim očima... Ponovo su snovi postali nemirni... A noći toliko duge...
Možda je stres bio taj koji je probudio onaj drugi, tužan dio mene... Možda... Ne znam...
Ali danas sam više nego ikad svjesna da nemam razloga za tugu... Dano mi je u životu možda čak i više nego zaslužujem... Nikomu u životu nije lako... Jer, da je život lak, izgubio bi i izvjesni dio svojih čari... Isto tako je s ljubavi... Da je lako voljeti, svi bi voljeli... Svim svojim srcima...
Nekako razmišljam... Ovih dana su me zaokupljale misli o vlastitoj ograničenosti... O svemu onom što želim, a ne mogu... Ljudska mašta uvijek nadmašuje mogućnosti... Ljudskom srcu uvijek nešto treba... Doista je tako... No... Meni sada treba samo ljubav... Ništa više od toga ne želim...
A ipak, tražim puno... Jer ljubav je ono najviše što čovjek nekom može dati... Ipak, uzvraćam istom mjerom... Barem se nadam da je tako... Jer imam osjećaj da sam se jako udaljila od nekih meni dragih ljudi... Zapravo, ta daljina traje već dugo... Možda i duže nego što sam mislila... Od jednog kišnog ljeta... Pitam se ponekad što radim toliko krivo... Gdje sam učinila pogrešku...
Udaljenost se čini većom jer većinu svoje pažnje posvećujem jednoj posebnoj osobi... Ali... Čak i bez toga... Postojala bi ta distanca između mene i ljudi za koje sam nekad bila sigurna da ćemo zauvijek biti prijatelji... Otvaram oči i shvaćam da ćemo se s vremenom samo još više udaljavati... Životi su nam počeli ići u različitim smjerovima... Misli i osjećaji su nam se počeli toliko razlikovati... Da kad im i želim nešto objasniti, ne mogu...
Užasno mi je zbog toga... A ne znam što da im kažem... Ni kako... Jer uvijek kad pokušam... Ne ide...
I najgore od svega je da znam da ja snosim glavni dio krivnje...
A ipak... Ipak ih volim sve... Ipak mi je stalo...
Možda i previše... Možda sve ponovo prejako doživljavam...
I od obitelji se ponovo osjećam udaljeno... Još jednu večer provodim u svojoj sobi, podalje od svih...
A on, jedini kojeg volim sad je daleko... Ponovo brojim dane do idućeg susreta...
Nešto prije gledala sam svoj odraz u zrcalu... Na tren... Samo na djelić sekunde kao da sam vidjela njegov lik iza sebe... Kako me grli i ljubi... Na tren kao da sam to osjetila... A onda je sve nestalo...
Osvrnula sam se oko sebe... I odjednom se osjećala glupo... Naravno da nije tu...
U zrcalu bio je tek moj odraz... Samo ja... S kosom još uvijek mokrom od tuša... U crnoj majici, hlačama od pidžame i čistim, bijelim čarapama...
Ali na tren kao da su nam se duše ponovo takle... Je li i on pomislio tad na me???
Ovih dana osjećam se zbunjeno... Previše toga osjećam... Previše toga... I umorno... Gotovo preumorno da uopće nastavim živjeti svoj mali život... A ipak živim... I borim se... Još uvijek nisam spremna predati bitku očaju i dati da me svlada...
Sa imenom ljubavi na svojim stjegovima... Ponovo ispisujem nove i nove riječi...

četvrtak, 14.12.2006.

SEBI DOVOLJNA...

Jednom davno bila sam sebi dovoljna... Samotnjakinja... Meni nije trebao svijet, niti je svijet trebao mene... Mogla sam biti pove sama u prostoriji punoj ljudi... Nekad davno... Mogla sam biti sama za sebe... U svojem svijetu... Zatvoriti se u sebe, sakriti i ne obazirati na sve ono što se događa oko mene... Ali više ne mogu tako... Ili ne želim... Više nisam sama sebi dovoljna...
Razmišljala sam malo danas... I shvatila koje su dvije stvari kojih se bojim najviše... Jedna je samoća... Druga je zaborav...
Prvu dobro poznajem... Samoća... Okusila sam je u ovih 16 godina više nego što je drugi osjete u cijelim svojim životima... Nikad nisam znala s drugim ljudima... Nisam mogla podnijeti neprihvaćanje... Nerazumijevanje... Pa sam se držala podalje... Drugi ljudi su me nekoliko puta povrijedili... Slomili mi krila.
I bila sam odlučna da im to više neću dozvoliti... No... Kad sada razmišljam... Samoća i praznina puno je gora od potencijalne boli...
I razmišljala sam... O jednom starcu što je živio u mom selu... Njega više nema... Živio je sam u ulici što vodi prema rijeci... Ni kuća u kojoj je živio danas više ne postoji... Dugo nakon njega stajala je zapuštena i oronula... Sve dok se naposlijetku nije počela rušiti...
Na sve to toliko dugo nisam pomislila... Iako kročim kraj tog mjesta svakog dana...
Tek sad se sjećam... Bilo je tako davno...
Jedan usamljen i zaboravljen starac... Nije mnogo zalazio među ljude... Tek ponekad vidjela bih ga kako stoji iza ograde i gleda u ulicu... Ne znam je li imao obitelj... Ali činio mi se toliko usamljen... Zaboravljen od svih...
Jednih maškara po običaju moj brat i ja išli smo zamaskirani od kuće do kuće u selu... Imala sam tada nekih 4-5 godina... Pjevali smo i plesali... Njegovu kuću inače nismo posjećivali, no tog dana dočekao nas je kjod ograde i zamolio nas da zapjevamo i zaplešemo i za njega... I jesmo... I iako se više ne mogu sjetiti izgleda tog starca, jasno mi odzvanja njegov smijeh... Uvijek mi je djelovao tužno... No tada kao da se njegova tuga umanjila... Darovao nas je bombonima i narančama... I to je jedino određeno sjećanje koje imam na tog starca...
Mislila sam malo... Jednog dana ne želim tako... Ne želim biti zaboravljena ni svoje dane provoditi u samoći... I da, znam koliko puta sam rekla da me usamljenost ne plaši. Lagala sam...
Jednom sam zaista željela biti zaboravljena od svih... Nestati bez ikakvog traga iza sebe... No više ne...
Bojim se samoće, bojim se usamljenosti i bojim se zaborava... Bojim se da za sobom neću ostaviti ništa... Pa čak ni sjećanja... Bojim se da kad me više ne bude, neće biti više ni nikakva znaka da sam ikad postojala...
Danas, na putu u školu, sjedila sam u autobusu do prozora. Na zamagljeno staklo prozora stavim otisak svog dlana... Moji otisci prstiju... Jedinstveni... Moj trag... Ispod napišem svoje ime... Kao znak da sam bila tu... Da sam prošla tim putem... Iako znam, sve to je toliko lako izbrisati...
Konačno shvaćam koliko kratak je jedan ljudski vijek... I ne želim to vrijeme provesti u samoći, a zatim potonuti u zaboravu kao da me nikad nije ni bilo... Smatram da tek jedna stvar ostaje iza ljudi... Ljubav... I tek sad shvaćam njezinu važnost... Ne samo ljubav o kojoj toliko pišem... Ne samo ona romantična... Ljubav prijatelja, ljubav obitelji... Ljubav prema svijetu... Ljubav prema svim stvarima u kojim uživam... I svim ljudima... Ali ljubav ne može postojati ako se ne pruža i prima... Više nego ikad, svjesna sam, nisam sama sebi dovoljna... I priznajem sama sebi i svima vama drugi ljudi su mi potrebni...
Skidam masku jakosti i udaljenosti... Napuštam ovaj karneval u karnevalu... Znam da postoji toliko ljudi poput mene... Priznajem-trebam voljeti... I priznajem- trebam biti voljena...
I zato se sad želim zahvaliti svima onima koji su me voljeli dosad... Kroz cijeli moj život... Barem malo... Pa čak i ako tu ljubav nisam razumjela i prihvaćala...
I želim zahvaliti svima onima koje volim jer mi ispunjavaju srce... Jer mi toliko znače...
Bila sam u zabludi... Smatrala sam da je potreba za nekim drugim znak slabosti... No nije... To me zapravo čini jačom... Nisam sama sebi dovoljna... I potrudit ću se da se promijenim... Da prestanem biti sama za sebe... Da se potpuno otvorim svijetu...

srijeda, 13.12.2006.

OSTAVLJAM NEKOLIKO RIJEČI...

Ostavit ću ovdje nekoliko riječi prije nego što se spremim na počinak... Oči su umorne već... I prsti postaju teški... Sumornost ovih zadnjih dana gotovo me dotukla... Da nije bilo mog anđela i njegovih poljubaca... Ove dane provela bi u sivilu... No, nije tako... Osjećam se iscrpljeno, da... Ali još uvijek osjećam ljubav i nadu, dvije stvari koje me pokreću...
Ostavit ću ovdje samo još nekoliko riječi prije nego što ponovo krenem u lov za nekim lijepim snovima... Izgubila sam put do nebeskih livada, no naći ću ga... Kao što ga uvijek pronalazim kad sam sa svojim anđelom...
Ostavit ću ovdje tek nekoliko slova... Par razbacanih misli... I jedno srce puno osjećaja... Neću se ni truditi tražiti neke velike riječi... Ne... Ionako... Tko kaže da može ljudske osjećaje i misli potpuno prevesti u riječi, lažac je... To je nemoguće... Pa ću ovdje ostaviti tek znakove, podsjetnike... Da jednom, kada prođe neko vrijeme i sve to možda izblijedi u magli zaborava ponovo pronađem tu sliku i sjetim se...
I da... Moja misao vodilja, moja inspiracija i moj pokretač još uvijek je ljubav... Koliko god to poricala, vjerojatno je oduvijek i bila...
Možda nisam bila svjesna... Možda sam bila toliko izgubljena u svojim traženjima i neodgovorenim pitanjima da nisam shvaćala što mi zapravo nedostaje...
I sad kad sam to našla... Našla sam i motiv da svakog dana iznova krećem u svijet, da živim, da se borim, da stvaram i da se nadam...
I zbog toga većina onog što sam napisala u zadnja tri mjeseca u čast je ljubavi... Jer ne želim ništa od ovog zaboraviti... Ispričavam se ako su vam moje riječi već naporne... Tek ispovjesti jedne zaljubljene djevojke koja je našla nešto što smatra neopisivo vrijednim- našla je jednu ljubav, možda onu pravu...
O ružnim stvarima noćas neću pisati... Ne želim... Odlučila sam ponovo raskrstiti sa crnim mislima... I držim se onog obećanja... Nema više tuge... Za mene nema... Jer našla sam sreću...
I zato ovdje ostavljam tek par riječi... Najsnažnijih riječi koje znam... Svi znate komu ih ostavljam... Volim te...

utorak, 12.12.2006.

VRANE

Zašto me ponovo progone ružni snovi??? Zašto me moja luda mašta ne može pustiti na miru??? Konačno sam u životu točno ondje gdje želim biti... Konačno imam sve ono što želim... Ali moje me sablasti još uvijek progone... Zapravo... Da su noćas barem bile sablasti... Lako je s njima... Mogu se uvjeriti da ne postoje... Da nisu stvarne... Ali ne... Prošle noći sanjala sam mrak... Neko hladno mjesto... Bila sam sputana, prikovana za nešto i nisam se mogla pomicati... Nešto me gledalo iz mraka... Neko jezivo stvorenje koje nisam mogla vidjeti... Čula sam kako diše... Svaki pokret i šum... I otkucaje vlastitog srca... Nisam mogla ništa vidjeti... Dok su šumovi postajali sve glasniji i bliži... Kružilo je oko mene... A ja se nisam mogla micati... Ni probuditi...
Ujutro kao da je nestala sva svjetlost u meni... Iako mi je prva misao išla njemu, mom anđelu, obuzeo me neki osjećaj tjeskobe... Čak ni pomisao na sve lijepe trenutke nije mogla to odagnati... Zašto nije sad tu??? Bilo bi toliko lakše samo da mogu osjetiti njegovo tijelo uz moje... Da ga samo mogu gledati u snu... Ali on je sad negdje daleko... A ja se budim iz noćne more koja mi se još uvijek vrti u glavi... Istodobno s tjeskobom javio se i taj osjećaj čežnje za voljenim... Nisam mogla više disati u toj prostoriji koja se počela smanjivati...
Još uvijek u pidžami izletila sam na balkon u hladno jutro zadnjih dana jeseni... Vidjela sam vlastiti dah... I na rubu drvoreda što vodi u polja oko mog malog sela nekoliko vrana... I one kao da su mene promatrale... Crne ptice perja što sjaji na jutarnjem suncu... Zloguki proroci, rekli bi ljudi...
Čudno... Ali nekako me smirilo njihovo prisustvo...
Vrane... Podsjetile su me na jednu nedjeljnu večer na jednom posebnom mjestu uz rijeku... Tisuće njih vinulo se u nebo... Velika crna masa na večernjem nebu... Ali sve poput jedne... Letjele su posve slobodne... Šarajući po nebu neke tajanstvene figure... Tisuće crnih ptica na nebu u suton...
I poželjela sam da poletim s njima... Jednom rukom držeći svog anđela... Poželjala sam da poletimo zajedno u visine... Da nestanemo... Zajedno... Ali posve slobodni od ovog svijeta...
Na tren vratila sam taj osjećaj... Uspio me smiriti...
Ne znam koliko sam vremena provela na balkonu gledajući u te crne ptice... Nisu se pomaknule... Samo su gledale u mene... Ne znam, možda su i znale da sam im zahvalna što su mi uspjele vratiti lijepu misao...
Pomislih na to zbog čega ih ljudi ne vole ili ih se boje... Njihovi glasovi ponekad mogu zvučati ružno ili zastrašujuće nad praznim poljima opustošenim kasnom jeseni... Ponekad mogu uplašiti, osobito kada su u velikom broju... Njihova boja je boja koju ljudi povezuju s jednom od stvari koje se najviše boje...
No... Ja ih se ne bojim... Čak ih smatram lijepima... Njihovo sjajno, prekrasno perje... Njihove prodorne oči... Smatram ih zanimljivima i na neki način mističnima... Ima nešto tajanstveno u samoj njihovoj pojavi...
Jednom, kad sam bila malena, imala sam vranu... Ranili su je okrutni ljudi... Njezina krila bila su ranjena... I više nije mogla doseći nebo... Bila je to posebna vrana... Rekli bi na prvi pogled da je nalik svim drugim vranama, ali ne, ova je imala nešto jedinstveno... Možda pogled... Ponekad bi me prošli trnci kad bih je pogledala... Bila je... Dostojanstvena... Ponosna... Bila sam tad tek mala djevojčica, ali sam već mogla shvatiti da je to crno biće nešto posebno...
Ptica se brzo oporavljala... U nekoliko navrata kad su joj rane već zacijelile pokušali smo je osloboditi, pustiti je da odleti... Nije... Ne zato jer nije mogla... Nije željela... No jednog dana se ipak vratila svom domu, nebeskim visinama...
Vraćala bi se... Nekoliko godina viđali smo je na jednom stablu kojeg danas više nema... Vraćala bi se svake kasne jeseni... Kao da nam želi iskazati zahvalnost... Nekoliko godina viđali bi je ondje... Jedne jeseni nije je više bilo...
Ne znam zašto sad toliko razmišljam o toj ptici... Možda zato što bih željala biti poput nje... Odletjeti, posve slobodna od svih ružnih misli... Odletjeti negdje visoko iznad oblaka... A možda zato jer mi je misao na te crne ptice u letu odagnala sjećanje na jednu ne baš lijepu noć... Vrane me danas nisu podsjetile na smrt... Ne, nisu bile njeni glasnici... Bile su glasnici života... Glasnici slobode...
Danas sam poželjela da sam jedna crna ptica da na laganim krilima mogu odletjeti kuda god zaželim... Poželjela sam da sam crna ptica pa da mogu sletjeti u njegov dlan... Da me zauvijek čuva... I zauvijek voli...

ponedjeljak, 11.12.2006.

ČEKAM...

Ovo je pisano jučer... Malo prije susreta s mojim najdražim...
Čekam te… Još jednom… Koliko je teško podnijeti ovo iščekivanje… Znam da ćemo uskoro biti zajedno… Ali do tog „uskoro“ kao da moraju proći tisuće i tisuće života… Svako malo pogled mi pada na sat… Još toliko… Te zadnje minute su najgore… Jer su duže od svih prije… Čak i od onih u besanim noćima…
Čekam te… Čekam te već 8 dana… Brojim dane, sate, minute, sekunde… To čekanje je nekad toliko teško… Najradije bih nekako ubrzala vrijeme…
Čekala sam te i prije… Prije nego sam te upoznala… Sve sam sigurnija u to… Čekala sam baš tebe… Drugu polovicu svog srca i duše…
Godinama… Možda čitavog svog života… Čekala sam i nadala se.
Znala sam da ćeš doći… Jednom…
Srce je uvijek znalo… I svojim otkucajima odbrojavalo vrijeme do trena kad ćemo se sresti…
Oduvijek je postojala ta nada… Da moje čekanje nije uzaludno… Da ćeš me naći… Ili da ću ja naći tebe…
A sad kad smo se sreli… Sudbina nam je dala težak zadatak… Da prevladamo tu daljinu između nas… Svojom ljubavlju…
Ali to čekanje je nekad… Neizdrživo…
Kad poželim da si uz mene (a stalno to želim). Kad čeznem za tvojim poljupcima i nježnostima… Kada u tebi želim naći smirenje, a ti si mi predaleko da se sklonim u tvom zagrljaju…
Ali još uvijek čekam… Vjerno.
Jer znam da ćeš mi se vratiti…
Jer znam da ćemo ponovo biti jedno.
Jer znam da me voliš…
I zbog toga sanjam tren kada ću se opet naći u tvom naručju… Kada će nestati ove čežnje…
Još uvijek te čekam, jedini…

Danas sam svjesnija da oboje čekamo... Čekamo ono vrijeme kad ćemo stalno moći biti zajedno... Kada više nećemo morati paziti na satove... Kad ćemo moći zaspati zagrljeni... Kad više neće biti ove daljine između nas...
Hoćemo li to i dočekati, ne znam... Nadam se... I želim to... Toliko...
Pitao me danas vjerujem li u pravu ljubav... Da, vjerujem... Vjerujem u ljubav koja ne prestaje... Koja nema granica... Koja pobjeđuje sve...
I sanjam... Sanjam da će se ono što sad osjećamo razviti u takvu ljubav...
Ljubav koja postoji oduvijek i traje zauvijek...

nedjelja, 10.12.2006.

U LUNAPARKU...

Osjećaji se voze u vlakiću smrti... Vode me u nebo, iznad oblaka i zvijezda... Vode me u neke nepregledne visine... A zatim me bacaju svom svojom silinom na zemlju... Osjećam radost... Da... Smiješim se... No u oku unatoč tomu postoje suze... Iz Raja u Pakao... S neba na zemlju... Lebdim, padam... I više ne mogu pratiti... Ne znam gdje sam sada... Sve je tako... Zbunjujuće...
Misli se okreću poput ringišpila... Beskonačni krugovi... Vode me na isto mjesto s kjojega sam krenula... K njemu... Svi naši sretni trenutci svedeni na slike i osjećaje... Izmjenjuju se sve brže... Ringišpil se ludo okreće... Prebrzo... I cijeli moj život u tom je ringišpilu... 16 mojih godina... Sve moje radosti i tuge... Vidim ih sve... Ponovo ih sve proživljavam... Dok ringišpil ubrzava...
I zalutala sam u sobu sa zrcalima... Više ne vidim put van, samo vlastiti odraz... Krećem prema mjestu gdje bi trebao biti izlaz... No ponovo nailazim na još jedno zrcalo... Moji odrazi su iskrivljeni... Gledam se u zrcalima, ali to nisam ja... Ne prepoznajem tu osobu koja mi uzvraća pogled... Ne prepoznajem je...
Jesam li to uistinu ja??? Ili tek ona osoba koja moram biti, koju glumim u svakodnevnom životu??? Gdje je nestala ona prava ja??? Više ne mogu gledati u to lice... Pa zato zatvaram oči... I u mraku tražim izlaz... Lupam po zrcalima... Okrećem se bezbroj puta... No ne želim otvarati oči... Ne želim više gledati u taj lik što me promatra iz zrcala...
Odjednom se nalazim vani... Čujem vergl... Oko mene počinju se skupljati klaunovi... Njihova strašna, obojana lica... Crvene usne cere se... Taj jeziv smijeh... Vičem im neka me puste na miru i bježim...
Dolazim do nekih vrata... Ulazim... I u tom trenu shvaćam gdje sam... U kući užasa... Svi moji strahovi, sve moje boli i sve ono što sam htjela zaboraviti na jednom mjestu... Vrata se zatvaraju iza mene... Negdje daleko vidim svjetlo... Krećem prema svjetlu, ali iza svakog kuta nailazim na novu sablast... Žele me zastrašiti... Trudim se gledati u svjetlo... Ne odvajam oči od njega... Dok prikaze plešu oko mene...
Izlazim... Jarko sunce udara mi u oči... Od udara svjetlosti više i ne mogu vidjeti gdje sam...
Slaba sam... Slaba i toliko umorna od svega...
Malena, izgubljena djevojčica koju ovo grozno mjesto plaši... Želim doma... A zaboravila sam gdje je moj dom... Želim mir...
Pronalazi me takvu... Skoro slomljenu... Umornu... Uzima me u naručje... I sad znam da će sve biti u redu... Da neće dozvoliti da ponovo ostanem sama na tom strašnom mjestu... Drži me za ruku... Šapće mi da više neće dopustiti da se izgubim...
I ponovo, ali ovaj put s njim prolazim taj lunapark... Više nije tako jeziv, velik i strašan... Smijem se svojim strahovima... Ništa me više ne plaši... Jer moj me anđeo drži za ruku...

subota, 09.12.2006.

NEKI DAVNI PRAZNICI...

Rano ujutro šetala sam gradom, još uvijek nesvjesna da se bliži sredina 12 mjeseca... Ne, neću sad pisati kako sam slijedila tragove kojima sam prošla sa svojom ljubavi i kako me ponovo obuzela sjeta u krugu radosti... Danas sam se trudila misliti na sve ostalo, jer previše mi nedostaje... Pa sam u svojoj maloj šetnjici mislila o nadolazećim praznicima... I svim onim praznicima koji su prošli...
Zbilja sam bila posve zaboravila koji je datum... Jer nema ničeg da me podsjeća... Tek božićne dekoracije posvuda po ulicama i ukrašeni izlozi govore da je vrijeme adventa i potrošačke groznice... Postaje li Božić svake godine sve komercijalniji, pitam se... Od obiteljskog blagdana pretvorio se u dan čije je osnovno i glavno značenje darovi... Neću ovdje pisati o religioznom aspektu ovog blagdana... Jedan od dva najveća za kršćane... Ali budući da se sad osjećam toliko udaljeno od Crkve, vjere, pa možda čak i Boga, mislim da nemam pravo pisati o tome.
Ono što jesam shvatila da se blagdanski duh gubi... Ljudi sve više gube ono zajedništvo u proslavi tog dana... Jedino se komercijalna strana sve više povećava i raste... Guta sve ostalo...
Sjećam se nekih davnih Božića kad je cijela obitelj zajedno na Badnje veče kitila božićno drvce... Kad smo pjevali božićne pjesme kod rodbine... Kako je mama stavljala bombone na bor koje smo uvijek pojeli prije Sveta Tri Kralja... Više nije tako...
I... Vezano uz blagdane, sjećam se nekih toliko davnih praznika i zima... Kada je za Božić još uvijek bilo snijega... Kad su se seoska djeca grudala i gradila snjegoviće svuda okolo... Polja su postajala ogromna grudališta... Od hrpi snijega radili smo malene brežuljke pa se spuštali s njih na vrećama ispunjenim slamom... Gradili dvorce i pečine od snijega...
Uvijek će mi ostati u pamćenju učenje klizanja po smrznutoj površini jednog malog potoka... Beskrajna grudanja sa dječacima iz susjednog sela nakon škole... Beskonačno valjanje u snijegu... Gubljenje u toj bjelini...
Danas me obuzela neka neodoljiva želja da radim sniježne anđele... S još jednom osobom... (Mojim anđelom...) Neobično, i on je poželio isto to u istom trenu... (No rekla sam da danas neću pisati o njemu...)
Nedostaje mi zima... Moje godišnje doba... Koje je uistinu jedno od najčarobnijih... Tajanstvena bjelina... Čipke koje zima plete na prozorima svojim tankim, hladnim prstima... Sige koje vise s krovova kuća... Sniježne pahuljice, toliko male i savršene... I kristalići leda...
Nedostaje mi hladnoća... Osjet zime na licu u rano jutro... Nedostaje mi potreba da nosim vuneni šal i rukavice... Vani je sad neko čudno vrijeme... Hodam okolo u traperovoj jakni... Tek otpalo lišće drveća govori mi koliko je zapravo kasna jesen... Još malo i zamijenit će je zima...
Nadam se, ona prava zima... Bijela... S puno pahulja koje ću loviti i promatrati njihove oblike... S puno dječjeg smijeha... S bezbroj bačenih gruda i snjegovićima-čuvarima dvorišta...
Nedostaje mi moje djetinjstvo... Ali dođe li prava zima, postat ću opet dijete... Radovat ću se svakoj pahulji... Ponovo ću se naučiti neke zaboravljene igre u snijegu... Grudati ću se... Sanjkati... I pravit ću sniježne anđele... Baš kao nekih davno prošlih praznika...

petak, 08.12.2006.

JEDNA MALA ROMANTIČNA PRIČICA PISANA ONAKO USPUT...

Vjerujete li u prijašnje živote??? Vjerujete li da ljubav može preživjeti sve, pa čak i smrt???
Ona nije vjerovala. Nije vjerovala u ništa, zapravo. Smijala bi se kad bi drugi pričali o tome... A ipak, u dubini svoje duše osjećala je nešto neobično i neopisivo. U njoj je vječno postojala ta nepotpunost, praznina... Oduvijek joj je nešto nedostajalo... Jedan dio zbog kojeg nije bila cjelovita. Dio slagalice koji je izgubila i zbog kojeg više nije mogla vidjeti čitavu sliku. Tražila je taj dio. Pola svog dotadašnjeg života provela je u traganju... Ta njena misija vodila ju je na neke daleke puteve i u tajanstvene labirinte... Pitanja je bilo sve više, a odgovora sve manje, dok je praznina postajala sve veća... Osjećaj da nešto nije u redu. Da je nešto veoma važno zaboravljeno. Ponekad bi u snovima sanjala neke daleke zemlje... I sanjala je jedan osjećaj koji nikad nije upoznala u stvarnosti. Osjećaj ljubavi... Nakon takvih snova budila bi se s još većom prazninom i čežnjom... Jednog jutra, još u polusnu, nesvjesna svojih riječi prošaptala je: "Čekat ću te... Koliko god vremena i života trebalo... Čekat ću te..."... No s buđenjem te riječi ostale su u zaboravu...
Oduvijek je volio samo jednu... Tu neobičnu djevojku iz snova... Njegov um govorio mu je da ona zapravo ne postoji, no srce se nikad nije dalo... Govorilo je da će je naći jer ona postoji, diše za njega i čeka ga... I tražio ju je... U toliko lica... Nije je bilo... S vremenom je njezin lik blijedio... Koliko god se trudio, više nije mogao jasno vidjeti linije njezinog tijela ni konture njena lica... Jedino što je ostalo u sjećanju bile su te oči... Jedinstvene... Posve crne, no sa svjetlosti zvijezda u njima... No, sve je više sumnjao u njezino postojanje... Sve dok i zadnje nade nisu bile izbrisane. Sve dok jednog dana nije odlučio zaboraviti na tu svoju prikazu, na crne oči zamišljene djevojke koje su ga posvuda pratile. Prestao se pitati tko je ona, otkud je zna i kako će je naći... Postala je samo fantom...
Jednom je krenuo u šetnju, jedne mirne jesenje večeri... Nije znao zašto, no neka nit vukla ga je... I on krene... Žuto lišće padalo je s krošanja u drvoredu na pločnik, čineći šarenu i veselu sliku usred tog sivila... Zvijezde su sjale... U jednom trenu svrnu pogled na njih... I na prozoru drugog kata jedne zgrade ugleda nju... Stajala je kraj prozora i tužno gledala na ulicu... Odmah je znao tko je ona... Djevojka iz njegovih snova.
Te večeri nakon još jednog sna i osjećaja sjete i nostalgije, stala je do prozora... Gledala je u nebo, a zatim joj se pogled zaustavi na ulici... Ulica je bila prazna, no ona je čekala... Iako nije znala što to zapravo čeka... NIje znala zašto je uopće ondje sve dok ga nije ugledala. Pogledi im se sretnu... Onaj osjećaj koji je znala samo iz sna probudio se... Srce joj brže zakuca... Ali istodobno se u njoj pojavi neki strah, pa se žurno odmakne od prozora... Nije mogla podnijeti sve što je u tom trenu osjećala. U njenoj glavi počele su se javljati slike... Kao deja-vu... Ali tako stvarne...
Gledao je u prozor i dugo nakon što je nestala... Je li uopće bila stvarna??? Ili je svoje snove prelijao u stvarnost???
Sanjali su te noći... Sanjali su neko drugo, prošlo vrijeme i neko drugo mjesto... U početku san je bio lijep... Zatim je uslijedila nesreća... Velika vatra i kuća na kojoj plešu vatreni jezičci... Krikovi...
I on kako nosi ružu na njezin grob... "Opet ćemo biti zajedno" rekao je. "Ne znam kad... Ali hoćemo"... I jedna suza pade na zemlju pod kojoj je počivalo njezino tijelo...
Buđenje im je donijelo toliko pitanja... Je li ono što su sanjali bila stvarnost??? Neki prošli život???
Često se vraćao na mjesto gdje ju je vidio... Nje nije bilo... Bojao se da je samo prenio svoju maštu u stvaran svijet... Dok se ona skrivala... Potajice bi gledala kroz prozor svaki put kad je znala da će proći... No bilo ju je toliko strah... Strah od toga što će doznati bude li srela tog neznanca... Neznanca, a ipak je u samo jednom pogledu doznala sve o njemu... Kao da ga oduvijek zna...
Dugo se iznova vraćao na to mjesto... I jedne večeri odluči da će to biti zadnji put... Da će se okaniti svojih iluzija...
Hodao je njenom ulicom... Zastao je ispod njenog prozora... Čekao je... Nije ni znao koliko je vremena prošlo... Nije se pojavila...
"Bila je samo moja mašta" reče i odluči krenuti dalje... Razočaran, srca ispunjena težinom u bolom krene dalje... Put ga je vodio kroz mali parkić... Bilo je to tek par malenih stabala i nekoliko klupica... Park je bio prazan... Osim tamne siluete na jednoj od klupica... Osoba je gledala u njega... On krene prema toj njoj... Tek kad je došao bliže, mogao je raspoznati tko je to... Bila je to Ona... Crne oči u kojima su se vidjele sve zvijezde ovog svemira gledale su u njega... "Čekala sam te..." tiho mu prošapće... "Pronašao sam te" odgovori joj i zagrli je...

četvrtak, 07.12.2006.

USRED KRUGA RADOSTI...

Stajala sam danas usred kruga radosti... Prolazeći gradom nisam mogla a da ne stanem... I ne sjetim se... Stala sam u krug radosti... Posve sama... Ali ono što sam osjetila nije bila sreća... Bila je to... Samo čežnja... Jer nisi sa mnom, jedini... Ni ovdje za mene nema sreće... Moja radost je uz tebe... Moja radost si ti... Stojim u krugu i sklapam oči... Neka me ljudi gledaju, neka misle da sam poludjela... Svejedno je...
Zatvaram oči... I uspijevam u sjećanju vratiti tvoje poljupce... Ponovo osjećam dodir tvojih usana na mojima... Osjećam tvoj dah, kako nam se duše dotiću i isprepliću... Osjećam tvoje ruke kako me privijaju k sebi... Osjećam tvoje ruke kako me privijaju k sebi u sigurnost jednog zagrljaja... Osjećam tvoju toplinu i tvoj miris... Otkucaje tvoje polovice našeg srca... Šapćeš mi da me voliš, tiho i nježno... Da me ovog puta nećeš pustiti iz svog zagrljaja... Da smo sad jedno, jedno zauvijek, sve dok vrijeme ne stane... Osjećam te uz sebe, anđele, a znam da nisi tu...
Stvarnost je okrutna... Ponovo... Ne, ono nije bio tvoj glas, tek tiho mumljanje vjetra... Sve je bilo samo iluzija, varka kojom sam se tješila jer nisi tu...
Srce mi ipak ludo lupa... I kao da još uvijek osjećam miris tebe u zraku... Svi naši poljupci gore mi na usnama... I... Imam osjećaj da si uz mene... Možda ne tijelom... Ali duše i srca ostali su stopljeni... Misliš li i ti u ovom trenu na mene??? Osjećaš li i ti moju prisutnost kraj sebe??? Jer, s tobom sam... Velik dio mene otišao je s tobom... Sva moja ljubav... Sve ono što jesam tvoje je... I samo za tebe...
Nedostaješ mi... Nedostaje mi tvoj pogled, tvoj smijeh, tvoj dodir, tvoji poljupci... Nedostaje mi sve...
Ali ne osjećam se samo... Osjećam tvoju ljubav, jedini... Tvoja ljubav je ono što me u ovom trenu drži... I osjećam je... Kako me prati u svakom trenu, na svakom koraku, u svemu što radim... Osjećam je i zbog nje je ovu čežnju lakše prebroditi... Jer znam- uskoro ćemo se opet sresti... Uskoro ćeš opet biti uz mene... Ponekad mi se čini toliko daleko... Taj idući susret... Dok mi se minute otežu u beskonačnost... Još uvijek te vjerno čekam... I za mene postojiš samo ti...
Stajala sam danas usred kruga radosti... Ali što će meni sreća ako nije s tobom???
Ti si moja jedina radost... Moja ljubav... Moj anđeo...

MOZAIK...

"Zar sve što vidimo, il tu
Jesmo, to tek je san u snu?"
Edgar Allan Poe

Ovo što slijedi samo su fragmenti nekih stvari koje sam napisala nekada davno... Tek djelići mene, u nekom drugom vremenu... Tek... Odrazi mog lika, vraćeni u vremeplovu riječi...

Jednom postojala je jedna sanjarka... Sanjarka koja je rekla:
"Kad vam ono imaginarno, ono što ste stvorili u svojoj mašti postane stvarnije od stvarnog, realnog svijeta moći ćete naslutiti kakav život ova sanjarka živi... Kad pustite svojoj imaginaciji da bude slobodna, da živi, možda shvatite gdje se ja u ovom trenu nalazim... U stvarnosti u jednoj maloj (ali meni najmilijoj) sobici za tipkovnicom računala... U mašti... u mašti lebdim negdje daleko, posve nesputana, slobodna... U mašti mogu biti bilo tko, bilo gdje i bilo kad..."

Sanjarka kojoj je mašta bila utočište, njeno sigurno mjesto...
"Kada me umor svlada... Spas nalazim u nekim dalekim, šarenim svjetovima... Gubim se... U svijetu mašte.
Lebdim na tren, zaboravljam sve brige... Ostavljam iza sebe sve ono što me ovih dana mučilo... Sve ono što me progonilo...
Zatvaram oči i nestajem.
I osjećam se sigurno. Zaštićeno... Ovdje nitko ne može do mene... Ovdje me nitko ne može povrijediti... Ni nauditi mi... Negdje daleko od svega... I daleko od svih.
U magli nestaju neki tmurni, sivi putevi i hladne sobe... Nestaju mrzovoljna lica i ružne riječi... Sve to blijedi... Polako se briše... Zaboravljam...
Ne postoji više ništa što bi me vezalo uz ovo tužno mjesto... Uz ovu moju malu tamnicu ispunjenu neispunjivim željama... Ne postoje više obaveze... Ne postoji odgovornost... Nema više sutra. Jedino stvarno je ovaj tren. Sad. I neko zamišljeno "ovdje", neko sretnije mjesto... I neka sretnija ja."

Postojala je djevojka koja je voljela noć... I zvijezde...
"Noć pruža svoje okrilje... Dobar je prijatelj, tiho prošaptane tajne i prigušene suze ona neće otkriti nikomu... Zavit će ih svojim tamnim plaštem... Tako da ih nitko ne vidi i ne čuje..."

"Zaboravila sam na svoje zvijezde... Kako sam mogla zaboraviti!!! Moje prijateljice, koje sam promatrala toliko noći... Još uvijek im se divim... Zvijezdama, tako dalekim i nedostižnim... Iako, ponekad mi se zbog te daljine čine tako hladne... Smiješno, ali čine mi se toliko ravnodušne.. Zvijezde nije briga što se ispod njih događa... One su samo ondje negdje daleko... Zapravo, njihova svjetlost je tamo negdje daleko... Jer ona svijetla točkica na nebu koju u ovom trenu gledam možda je već tisućama godina ugasla... Mrtva... Ipak, dok gledam u zvijezde, i njihov životni vijek uspoređujem s svojim, shvaćam koliko su dugovječne... Zvijezde... Kako da se ne osjećam malo, slabo, krhko i prolazno ispod njih??? I pitam se koliko ljudi sad, u ovom trenu gleda u te iste zvijezde... I razmišlja o istome... I koliko je ljudi u prošlosti to činilo??? Koliko ljudi, pogleda uprtih u zvijezde???"

Postojala je jedna djevojka... Koja je uvijek imala problema s vremenom...
"Znam da vrijeme nije moguće zaustaviti. Zrnca pijeska padaju i padaju, gomilaju se na dnu ogromnog pješčanog sata. Vrijeme je pojava koja ima ružnu naviku da voli bježati... Ponekad ulovim trenutak kad mi se čini da sam ga zaustavila, da taj tren traje u vječnost ("Svi satovi svemira žure, mi imamo vremena...") Al ipak, tren prođe... Nemilosrdno.
Razmišljam koliko je malo vremena jedan ljudski život...Na sve ono što neću imati prilike učiniti... Na sve ono što neću vidjeti..."

...koja je kročila u svijet odraslih...
"Kada sam bila mala, nisam bila ni svjesna koliko vrijeme brzo prolazi... Živjela sam u svom malom, začaranom svijetu... Nesvjesna da postoji nešto poput briga i tuga... Nesvjesna da ondje vani postoji još jedan svijet, koji je međutim, mnogo veći i brži, uzbudljiviji, ali istodobno i opasniji i hladniji."

...bila razočarana tim svijetom... Ali i zadivljena...
"Onaj svijet vani može biti prekrasan... No često smo toliko zaokupljeni brigama da to ne vidimo... Kapljice zaostale nakon kiše na laticama ruža... Smješak meni dragih ljudi... Sigurnost jednog toplog zagrljaja... Prvo žuto jesenje lišće u parku... Okus zrelog grožđa i još zelenih jabuka... Miris magle na selu i njezin dodir... Kaplje kiše koje ispiru s mene sve ono tužno i mračno..."

Djevojka koju su ispunjavali nemiri... Koja je tražila smirenje...
" "Moj mir" napisao je moj djed iznad vratiju podruma naše klijeti... Njega više nema (nikad ga nisam ni upoznala, umro je dvije godine prije nego što sam uopće rođena), ali slova još tamo stoje. Nekako mi se vrte po glavi... Pitam se što uopće jest moj mir..."

"Želim mir, samo mir. Ništa više. Samo to. Pronaći mir, to je moj idući zadatak. Mir??? U ovom velikom i bučnom svijetu u kojem od početka ljudskog postojanja bjesne nemiri i ratovi??? U ovom vremenu užurbanosti i vječnog kretanja??? Ne. Ne tražim mir u ovom svijetu ni u ovom vremenu. Tražim mir na mjestu gdje je manja vjerojatnost da ću ga naći-tražim mir u sebi."

...koja je sanjala o ljubavi...
"Ponovo pribjegavam mašti i sanjarim o ljubavi koja spaja svemire...
Trebala bih spavati, ali ne mogu oka sklopiti... Tamo vani negdje spava moj netko, sanjam. Možda ga još nisam upoznala ni srela... Možda i ne zna da postoji negdje neko drugo biće koje diše baš za njega. Možda... Možda...
Sanjam o jednoj ljubavi dovoljno velikoj da stvara nove svjetove... Ljubavi koja cijeli rane i popravlja nepravde..."

...i našla je...
"Jedan sastanak, više kao upoznavanje... Vrijeme radnje: jedna prekrasna jesenjska večer. Kulise- parkovi i stari dio grada baroka... Na pozornici on i ja... Zvijezde iznad nas, jedna od njih naša... Treba li nam išta više???"

...upoznala tu ljubav... i sve što otad radi, radi zbog te ljubavi...
"Svako novo buđenje...
Svaki novi dah...
Svaki novi korak...
Sve... Sve zbog ljubavi... I zbog njega...
Oslobađam se teških misli... Ponovo lebdim... Moje misli postaju lagane poput pera, lebde k njemu...
I ja lebdim... Negdje iznad ovog oblačnog neba... Iznad zvijezda... Iznad svega...
U svijetu sreće i ljubavi...
Gledam izvana ovaj svijet... Toliko lako mogu pasti...
No puštam brige... Jer znam da postoji moj anđeo čuvar..."

U ovom malom vremeplovu... Čitajući riječi koje sam napisala... Shvaćam... U duši se nikad nisam promijenila... Oduvijek sam bila i uvijek ću biti jedna osoba vječno zagledana u nebo, osoba koja sanja, i, iznad svega, osoba koja voli...

"...jer sav život-to je san, a san su i sami snovi..."
Calderon de la Barca

utorak, 05.12.2006.

DANAS...

1. ZAŠTO???
Danas sam se osjećala slabo... Od samog buđenja... Tjeskoba, ta težina... Praznina, izgubljenost, hladnoća... Gotovo da sam se vratila ponovo u mrak... Ponovo u sivilo, u tamnicu iz koje sam toliko teško pobjegla... Postojao je taj očaj... I ničeg nije bilo više... Zašto??? Možda zbog umora... Psihičke iscrpljenosti... Preopterećenja... Malih problema u svakodnevici kojih je jednostavno postalo previše... Možda zbog dugog potiskivanja onih loših stvari... Možda zbog daljine između moje ljubavi i mene...
Na putu kući iz škole... Nešto u meni je puklo... Ponovo nemir... I najava tuge... Jedna suza klizne mi niz lice... Obrišem je žurno da je nitko ne vidi... No oko mene samo mrak, tek puni mjesec, savršeni žuti krug sjao je iznad mene... Zvijezde se nisu vidjele... Oblaci su ih zakrili... Kročila sam posve praznim ulicama svog malog sela... Tjeskoba je postajala sve veća i veća... Kad sam stigla doma počela sam pisati... Idući dio, Tuga, pisan je tad...

2. TUGA
Imam osjećaj da ne mogu više... Tjeskoba se vratila... Nakon 4 mjeseca... Isti stari osjećaj težine na srcu... Dobrodošla, prijateljice draga, tugo... Dugo me već nisi posjetila... Zar si me i ti zaboravila??? Znala sam da me nećeš ostaviti... I nisi me iznevjerila... Ti nikad...
Očekivala sam te... Slutila tvoj dolazak... Šuljala si se, ali čula sam ti korake... Uvijek nešto iza mene, vrebala si... Čekala u sjeni... Čekala tren u kojem ću biti slaba i ranjiva... Evo, takva sam sad... Osjećaji su me savladali... Dođi, tugo... Znam da si tu... Dođi i povedi me sa sobom... Noćas, ali samo noćas slijedit ću tvoje korake... Evo, dajem ti priliku... Znaš da sam sad preumorna da ti se opirem... Uzmi me za ruku... Vodi me sa sobom... Noćas, ali samo noćas, dozvolit ću ti da me učiniš onom koja sam bila... Noćas ću ti dozvoliti da me slomiš... A s novim jutrom ustat ću iz svog pepela, bit ću jaka i bit ću borka... Ali ne noćas... Noćas ti dopuštam sve... Igram po tvojim pravilima...
I znam da mi nećeš dopustiti da osjetim potpunu sreću... Noćima mi već šalješ ružne snove... Noćima me već čekaš u mraku...
Noćas dođi... Noćas mi sledi dušu... A zatim je slomi poput stakla... U tisuće malenih komadića... S novim jutrom ću je sakupiti i ponovo sastaviti... I bit ću jača... I bit ću bolja... I borit ću se protiv tebe, tugo... Ali ne noćas...
Noćas samo želim mir... Noćas ti se više ne odupirem... Zato dođi... Dođi i povedi me sa sobom...

3. UTJEHA
Tuga me nije povela sa sobom... Našla sam utjehu... U svom najdražem, u svojoj ljubavi... Njegove riječi smirile su moj nemir... Tuga je nestala... Javila se nada... Ponovo mi je donio svjetlo, moj anđeo... Ponovo mi je donio sreću... Dao mi snage za novi dan i nove izazove... Podsjetio me na jedno obećanje koje sam si dala istog dana kad smo se upoznali... Obećala sam samoj sebi da neću više očajavati... To obećanje skoro sam pregazila... On je od početka bio tu i pomagao mi da ga održim... On... Svojom pažnjom i ljubavi... Hvala ti, jedini moj... Podsjetio me... Više se ne borim zbog sebe... Zbog nas... Osoba koja ne zna sreću ne može nekomu biti sreća... I zbog toga... Ponovo ustrajem pri svojem obećanju... Moja ljubav čini me jačom... I sad... Sad se smiješim pri samoj pomisli na svaki sretan tren... Sve one koje smo doživjeli i sve one koje ćemo doživjeti... I sve ostalo čini se tako nebitno... Sve ostalo uzmiče pred jednom ljubavi... Ljubavi kao sile zbog koja me drži...
Ljubavi koju sam sanjala. Ljubavi kao sili koja spaja svemire, cijeli rane i popravlja nepravde...

4. PONOVO STAVLJAM SMIJEŠAK...
I, kao tog jesenjeg dana kad smo se upoznali, tog dana kad sam rekla da se borim za svjetlo, ponovo stavljam smiješak... Dosta je bilo suza, tugaljivih izraza i izgubljenih pogleda... Dovoljno je bilo bezvolje i tuge. "Dosta!!!" kažem sama sebi. Rođena sam da se borim, a ne da dopuštam da me svaka sitnica pokosi... I ponovo se radujem svakom novom jutru, iako možda nosi neke nove probleme... Od danas uživam u svakoj maloj sitnici kojom me ovaj život blagoslivlja... U svakom dahu, svakom otkucaju srca i svakoj misli... U svemu što vidim, svemu što čujem, osjetim, i najviše svemu što jesam... Ponovo stavljam smiješak... Kao tog dana... No sada... Sad znam što je sreća... I ovaj smiješak na mom licu... To je smiješak zbog ljubavi...
Ti si održao taj smiješak... Ti si bio moja snaga, moja potpora... Moj motiv za borbu... Hvala ti zbog toga... Hvala ti, jedini moj... Jer si od tog dana uz mene... Možda si duhom bio i prije... Kao što smo i tražili jedno drugo... Zbog toga ti želim pružiti svu ljubav koju ova izgubljena duša može dati... Iako te već sada beskonačno volim... Volim te... Kao nikog dosad...

nedjelja, 03.12.2006.

ZAMIŠLJAM...

Neobičan je to osjećaj... Kada ti se u glavi bez ikakva razloga počnu vrtjeti scene, djelići života... Ničim izazvani... Jednostavno dođu... Bez poziva... Zatvaram oči, a na kapcima mi se strelovito počinju mijenjati slike... Tek sad sam svjesna koliko je stvari ostalo zaboravljeno... Koliko trenutaka sam već potrošila... Prošla kroz ovaj život... Upoznala sladak okus sreće ali i gorčinu tuge...
Sklapam oči... I iz magle počinju izranjati lica... Isprva tek mutne siluete... A zatim obrisi postaju jasniji i razabirem... Čije je to lice ispred mene... Lica osoba koje su mi puno značile... Vidim ih toliko jasno kao da su stvarno tu... Kao da... Slike iz moje mašte prelijevaju se u stvarnost... Odjednom se nalazim sama u praznoj sobi ali prepunoj ljudi... Davno zaboravljeni prijatelji iz djetinjstva... Pamtim ih s dječjim licima i smješkom... Onakve kakvi su bili, a ne ljude koje znam danas... Prve "ljubavi"... Od onih još iz dječjih dana do pubertetskih zatreskanosti... Moje prijateljice... Osobe koje i ne znaju koliko su mi zapravo važne... Nikad im nisam do kraja uspjela izraziti zahvalnost što su uz mene... Moja obitelj... Iako se često baš i ne slažemo, ne poznajemo i ne razumijemo... I na kraju galerije meni dragih ljudi, on... Moj anđeo... Druga polovica mene...
I vidim... Vidim boje... Boje portreta mog života... Moja boja, tajanstvena i mistična ljubičasta... Od svojih najsvjetlijih tonova, nježne i krhke lile do sjetne tamno-purpurne... S njom se miješa jarko žuta, boja koja meni znači prijateljstvo i smijeh... Boja suncokreta u poljima... I narančasta... Boje sunčevih zraka što me bude u rano ljetno jutro... I plava, sanjarska... Boja neba i mora... Boja mojih maštanja... Boja mojih snova... I zelena... Zelena kao livade kojima sam trčala kao dijete i gubila se u visokoj travi... I poput krošanja drveća na čijim sam granama tražila zaklon... Boja prirode, uz smeđu... Smeđa poput zemlje... Poput puteva išaranih lokvama i lokvicama u poljima iza moje kuće... Znam svaki taj malen puteljak... Bijela... Bijela za snijeg i zimu... Bijela za sve ono čisto i dobro... I crna... Crna za noć koju toliko volim... Crna, još jedna tajanstvena boja... Crvena... Crvena poput ljubavi i crvena poput boli... Crvena poput ruža... Crvena... I, nažalost, siva... Siva, boja koju najviše mrzim... Boja koja briše sve ostale boje... Boja koja meni znači tjeskobu i tugu...
Sve to vidim... U svojoj glavi, zatvorenih očiju, ali otvorenog srca...
I vidim svoje davne snove... Sve svoje želje...
I odjednom pomiješano sa svim tim važni događaji u mom životu... Ali i oni koji se čine gotovo beznačajni, a koje sam zauvijek zapamtila... Sve moje sreće i žalosti u samo jednom trenu...
I osjećam se... Kao da sam prošla kroz tisuće života, a ne tek 16 godina, djetinjstvo i dio mladosti samo jednog života... Ponekad se osjetim toliko umorno... Umorno od svega... Umorno od svih problema, svih tuga... Umorno od stalne borbe... Jednostavno umorno...
A ponekad krećem novom danu u susret sa smiješkom, širom otvorenih očiju i sa divljenjem svakoj novo otkrivenoj sitnici...
Danas nije takav dan... Danas postoji ta neka nostalgija... Neodređena sjeta... Ne poput mog d-molla, duboke bezrazložne tuge... Nego jednostavno lagana sjeta...
Sjeta za... Ne znam čim... Jednim davno izgubljenim dijelom negdje davno u prošlosti??? Sjeta zbog toga što je druga polovica mene toliko daleko??? Sjeta za nekim minulim vremenima???
Ne znam...
Ali danas sam se iz nekog razloga prisjetila svega... Svega onog što sam bila... Svega onog što jesam... Svega onog što volim... Svega onog što me određuje i čini ovakvom kakva jesam...
Danas samo zatvaram oči i zamišljam, ponavljam neke prošle scene u glavi... Gledam te nepostojeće slike na kapcima zatvorenih očiju...
Neobičan je to osjećaj... Kad mi se bez ikakvog razloga pred očima počinju mijenjati slike iz mojega života... Neobično je ponovo proživljavati sve ono što sam već jednom prošla... Neobično je to... Samo zamišljati... Miješati ono stvarno i zamišljeno...

subota, 02.12.2006.

2. prosinac

Danas ću pisati o dvije stvari... Tako da su ovo zapravo dva teksta u jednom... Vezano za današnji dan... Pokušavam smisliti neki uvod, no, kao što mi se to sve češće događa, riječi ponovo izmiču...
Moje misli su negdje daleko... A srca i duše više nemam... Otišli su s njim...
Dakle, danas... Moram li uopće pisati o još jednom savršenom danu, nastavku jedne bajke??? Moram li uopće pisati o ljubavi koju osjećam??? Moram li uopće još jednom iznova pokušati opisati stanje u svojoj duši??? Bezuspješno. Nema takvih riječi...
A ipak, želim sve to uplesti u riječi i zauvijek sačuvati od zaborava... Kad postane teško, da se sjetim svega... Da zauvijek svi ti lijepi trenutci ostanu sažeti u riječi... Zamrznuti... I nikad zaboravljeni...
I još jednom čarolija, magija... Još jednom... Još jedan posve poseban dan...
Stvari koje nikad ne želim zaboraviti... Njegov pogled... Kad zuri u moje oči kao da pokušava kroz njih doprijeti do dubina moje osobe... Tim vječito tužnim očima... Kad jednim pogledom pokušava uhvatiti cijelu mene i samu moju bit... I njegov smiješak kad vidi da se i ja njemu smiješim... Njegovi poljupci... Koji ostavljaju trag na meni... Naše usne jedne na drugima... Kad jedno drugom pokušavamo u jednom dahu pokloniti djelić svoje duše... Kad si međusobno krademo puse... I njegov zagrljaj, jedno od rijetkih mjesta u kojima se osjećam potpuno sigurno... Trenutci kad se ponašamo kao djeca... Kad trčimo ulicama i durimo se... Kad se divimo svemu oko sebe i uživamo u ljepotama koje nam život pruža... Kad stvaramo malene planove što sve još moramo učiniti zajedno... Kad se jednom počnemo ljubiti i ne znamo više prestati... Kad smo jedno, jedna duša, jedno srce, jedno tijelo... Kad se negdje iznenada javi neka sitnica koja nam još jednom ponvo dokaže da je upravo ovako trebalo biti... Da smo možda jedno drugom suđeni...
Danas smo ostali zadivljeni svjetlima nadolazećih blagdana... Grad je ponovo zabljesnuo u svom blagdanskom ruhu... Bijele i šarene žaruljice, ukrasi posvuda...
Danas smo ponovo gledali u naše zvijezde... Pun mjesec sjao je i pazio na to nebesko stado... Jedno mjesto uz rijeku... Odsjaji svjetla u vodi... I mjesečina koja upotpunjava sliku...
Vani hladnoća... Ali dva srca koja kucaju poput jednog stvaraju vlastitu toplinu...
Da, bio je to još jedan poseban dan... Pomalo prazničan... Ali začaran... Negdje izvan prostora i vremena... Naš dan...
I još jedan rastanak... Šetnja gradom prije rastanka... Okićene ulice... Ukrasi i svjetla koja gore... I iznad nas gore zvijezde... I u nama gori naša ljubav...
(Ovdje počinje drugi tekst.) Jednom davno ispod istih tih ukrasa... Jedna malena djevojčica, njezin brat, sestra i roditelji idu u kino... Vani snijeg lagano leprša i hladno je... Advent... Jedna mala obitelj... Tek tako slučajno odlučili su se da će pogledati neki film... Kao obitelj...
Djevojčica smeđih očiju u prolazu gleda u izloge i ukrase iznad sebe... Zapamtila ih je i gotovo deset godina nakon toga prisjeća ih se... Isti ukrasi stoje tamo svake godine... I ove...
Djevojčica smeđih očiju se veseli... Raduje se svemu... Majka je drži za jednu ruku, a starija sestra za drugu... Prehlađena je i hladno joj je... Ali svojim velikim očima gleda svijet... Čistom dječjom radošću... Sve je tako lako zadivi... Tu večer ta mala obitelj bila je obitelj...
Zabavljali su se... Jeli su kokice, smijali se... Mama se nervirala jer je tata parkirao daleko od kina... Čekali smo u beskonačnom redu za ulaznice... I bilo je hladno... Ali bilo je lijepo i bili smo obitelj...
Imam osjećaj da to više nismo...
Danas sam prošla ispod istih tih ukrasa... Na putu prema jednom drugom kinu... Držim svog voljenog za ruku... Gotovo trčimo jer kasnim na dogovor s mojima... Idemo u kino pogledati jedan film... On odlazi, ponovo jedan težak rastanak... Moje ruke ne žele ga pustiti, a usne žude za tim da ga obasipaju poljupcima... No moji čekaju...
Još jedna hladna večer, baš poput one... I ponovo moji roditelji i ja u kinu... Gledamo film... Nakon toga šetamo ulicama moga grada... No danas... Imam prema njima taj osjećaj neizmjerne daljine...
Ulice kojima prolazimo ostale su gotovo iste...
No ona djevojčica je odrasla... Sad razmišlja o svojoj ljubavi, o svakodnevnim problemima i o tisućama stvari koje ne može, a zapravo i nema potrebe dijeliti s roditeljima...
Znam da rijetko pišem o svojoj obitelji... Izbjegavam tu temu... Jer istina koju bih napisala boli- oni su meni stranci i ja sam njima strankinja... Jedino što imamo zajedničko je DNA, prezime i adresa... S njima ne dijelim više svoje radosti i tuge... Oni me više ne znaju... Svi smo toliko daleki... Udaljeni... Ne mogu reći da mi nije stalo do njih i da ih ne volim. To je laž. Ali da uopće ne znaju tko sam sad... Da ne znaju tko je osoba s kojom žive... Da ne znaju tko sam postala, u koga sam odrasla... To je činjenica, a ne tek moje mišljenje...
Ta hladnoća i distanciranost vlada među svim članovima obitelji... Ponekad mi se ova kuća čini tako hladnim mjestom... I svake godine što sam starija... Sve je gore...
Imam sestru i brata... Moja sestra... Moja je apsolutna suprotnost... Za nju sam tek ono malo prokletstvo koje joj s vremena na vrijeme kopa po sobi i uzima majice. (Makar ona isto to radi meni.) S bratom imam takav odnos da se ne pozdravimo kad se sretnemo u gradu...
Žalosno, znam... I dijelom moja krivnja...
Ne znam otkud je proizašla ta distanciranost... Možda posljedica odrastanja...
Znam da nije uvijek bilo tako... Nije bilo one večeri... Kad je jedna mala djevojčica izgubljenih smeđih očiju išla s obitelji u kino i bilo joj je lijepo... Osjećala se kao dio nečega... Osjećala se voljeno.
Djevojčica koje je gledala u svjetla šarenih božićnih ukrasa i okićenih izloga...
Gotovo deset godina kasnije... Nje više nema... Nekad je uspijem naći u nekim dubinama sebe...
Mislila sam na nju danas... Gledajući u iste te ukrase, kročeći istim ulicama... I te iste ulice prošla je jedna druga osoba... Zaljubljena djevojka sa svojim dragim... Njezine smeđe oči nisu gledale u ukrase i izloge... Gledale su u osobu koju je nazvala svojom jedinom ljubavi...

petak, 01.12.2006.

MARIONETA...

Ponovo sam zalutala u krivu prostoriju u sebi... Ovog popodneva u šetnji ulicama moga grada... Ponovo prolazim nekim starim ulicama... Prošla sam ovuda već tisuću puta... Grad se kiti svojim blagdanskim ruhom... Pored mene prolazi tisuću ljudi koji i ne slute drama i nemira ispod mog kaputa... Još jedna od tisuću prolaznika... Jedna od tisuću lica... Nesvjesna svojih koraka i ne shvaćam da se vrtim u krug...
Ponovo previše razmišljam... Ali ionako ne slijedim svoj um... Ponovo se osjećam kao marioneta, marioneta vlastitih osjećaja... Svezana, sputana tim nitima koje određuju svaki moj pokret... Voljela bih da ne osjećam toliko... Voljela bih da me to što osjećam prestaje određivati... A sad... Sad me određuje ljubav... Zbunjenost... Strah... Ljutnja zbog stvari koje ne mogu promijeniti... Bespomoćnost...
Nekako me ponovo muči ideja sudbine... Donedavno bih vam rekla da ne vjerujem u sudbinu... Ali sad... Previše "slučajnosti" se dogodilo... Previše tih malih sitnica... Jednostavno previše...
Možda sudbina... Možda se ona uplela u moj mali život... Ali zašto??? I zašto ponovo otvaram ovu Pandorinu kutiju što se zove sjećanje... Iza svake sreće uslijedila je patnja. Svaki sretan tren plaćala sam u suzama... To je moja sudbina, činilo mi se. Moj udes. Moja kob.
A sad, ja, marioneta, ponovo puštam da me moje niti vuku... Lebdim u oblake... Volim više nego ikoga ikad... A dobro znam... Pala sam dovoljno puta da bi konačno bilo vrijeme da naučim... Ako su moji padovi prije boljeli... Pad s ove visine mogao bi biti koban... Jer toliko sam visoko u oblacima... Da više i ne vidim što se događa na zemlji... Još uvijek mi ožiljci nisu zacijelili... Još uvijek me ponekad zabole... A postoji taj rizik, ta mogućnost da zadobijem nove rane i nove boli...
Volim previše... (Je li to moguće???) I previše sam sretna... Ako se moja sudbina ponovi... Ako doživim reprizu svoje priče... Ne... Ne znam hoću li ovaj put biti dovoljno jaka da skupim djeliće sebe i krenem dalje... S koliko ću suza morati platiti ovu sreću??? Hoću li ih imati dovoljno???
Zašto se zamaram ovakvim mislima??? Trebala bih osjećati samo sreću... Jer jesam sretna...
Postoji druga polovica mene ondje negdje... On... Jedini kojeg volim... I za kojeg znam da me voli... Osoba kojoj potpuno vjerujem... Dio mene... Jedno srce, jedna duša, jedno tijelo...
Ali što ako se moje prokletstvo ponovi??? Neće nanijeti bol samo meni... Već i njemu... Zašto sam ga morala ovako zavoljeti??? Sudbina??? Slučajnost???
Ponovo se pitam, iznova i iznova... Odgovori ne dolaze... A znam... Čak i da pronađem sve odgovore na sva pitanja, čak i ako bih sve uspjela shvatiti... Ne bih ni tada slijedila svoj razum... Slijedim srce... A ono zna kome pripada... Moje niti vuku me njemu...
Nekako razmišljam o tome cijelo popodne... I sad je došla još jedna noć... Stojim do prozora, mičem zavjesu i gledam van... Kasna jesen je za sobom ostavila samo pustoš... Vidim... Jedno malo selo u mraku, tek tu i tamo gori neko svjetlo... Prazna, tužna, opustošena polja... Golo drveće i voćke u dvorište što pružaju svoje tanke prste prema nebu... Vidim prazninu... Tjeskobu... Boje su nestale i sve je tako žalosno... Sjene se igraju sa svjetlošću, isprepliću i čine prekrasnu, ali toliko turobnu sliku ispod ulične svjetiljke... Nema zvijezda... Sve je tužno osim vjetra... Jedino on se veseli, pleše i igra... Ostalo je sve tako... Sjetno... Sjećam se šara i čarolije jeseni...
Ako i s nama bude tako...
Ako jednom ta čarolija između nas prođe... Ako nestane onog što smo zvali "ljubavlju"... Ako se sve to izbriše pred prvim maglama i kišama... Izblijedi...
Moja sudbina dosad je bila biti zaboravljena... Sama... Moja kob...
Može li se boriti protiv toga??? Ili smo mi sami ti koji krojimo vlastite priče??? Ispisujemo stranice vlastite povijesti...
U svakom slučaju, živim za svaki lijepi tren... Živim za svaku sekundu s njim... I pružam mu čitavu sebe...
Dosad sam se vrtjela u krug... Ne želim da to više bude tako...
Još uvijek marioneta svojih osjećaja... Na pozornici života igram svoju ulogu najbolje što mogu...

<	prosinac, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30	31

----------------------------------

S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.

Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.

Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.

Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...

Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.

Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.

2018.

----------------------------------

----------------------------------

Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.

Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.

Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.

Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.

Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).

I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.

Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.

Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.

Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.

Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.

Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.

2019.

----------------------------------

----------------------------------

Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.

Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.

Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.

Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.

Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.

Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.

Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.

I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.

2020.

----------------------------------

Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.

Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.

Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.

Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.

Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.

I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.

2020.

----------------------------------

Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.

Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.

Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.

Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.

Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.

2021.