Danas ću pisati o dvije stvari... Tako da su ovo zapravo dva teksta u jednom... Vezano za današnji dan... Pokušavam smisliti neki uvod, no, kao što mi se to sve češće događa, riječi ponovo izmiču...
Moje misli su negdje daleko... A srca i duše više nemam... Otišli su s njim...
Dakle, danas... Moram li uopće pisati o još jednom savršenom danu, nastavku jedne bajke??? Moram li uopće pisati o ljubavi koju osjećam??? Moram li uopće još jednom iznova pokušati opisati stanje u svojoj duši??? Bezuspješno. Nema takvih riječi...
A ipak, želim sve to uplesti u riječi i zauvijek sačuvati od zaborava... Kad postane teško, da se sjetim svega... Da zauvijek svi ti lijepi trenutci ostanu sažeti u riječi... Zamrznuti... I nikad zaboravljeni...
I još jednom čarolija, magija... Još jednom... Još jedan posve poseban dan...
Stvari koje nikad ne želim zaboraviti... Njegov pogled... Kad zuri u moje oči kao da pokušava kroz njih doprijeti do dubina moje osobe... Tim vječito tužnim očima... Kad jednim pogledom pokušava uhvatiti cijelu mene i samu moju bit... I njegov smiješak kad vidi da se i ja njemu smiješim... Njegovi poljupci... Koji ostavljaju trag na meni... Naše usne jedne na drugima... Kad jedno drugom pokušavamo u jednom dahu pokloniti djelić svoje duše... Kad si međusobno krademo puse... I njegov zagrljaj, jedno od rijetkih mjesta u kojima se osjećam potpuno sigurno... Trenutci kad se ponašamo kao djeca... Kad trčimo ulicama i durimo se... Kad se divimo svemu oko sebe i uživamo u ljepotama koje nam život pruža... Kad stvaramo malene planove što sve još moramo učiniti zajedno... Kad se jednom počnemo ljubiti i ne znamo više prestati... Kad smo jedno, jedna duša, jedno srce, jedno tijelo... Kad se negdje iznenada javi neka sitnica koja nam još jednom ponvo dokaže da je upravo ovako trebalo biti... Da smo možda jedno drugom suđeni...
Danas smo ostali zadivljeni svjetlima nadolazećih blagdana... Grad je ponovo zabljesnuo u svom blagdanskom ruhu... Bijele i šarene žaruljice, ukrasi posvuda...
Danas smo ponovo gledali u naše zvijezde... Pun mjesec sjao je i pazio na to nebesko stado... Jedno mjesto uz rijeku... Odsjaji svjetla u vodi... I mjesečina koja upotpunjava sliku...
Vani hladnoća... Ali dva srca koja kucaju poput jednog stvaraju vlastitu toplinu...
Da, bio je to još jedan poseban dan... Pomalo prazničan... Ali začaran... Negdje izvan prostora i vremena... Naš dan...
I još jedan rastanak... Šetnja gradom prije rastanka... Okićene ulice... Ukrasi i svjetla koja gore... I iznad nas gore zvijezde... I u nama gori naša ljubav...
(Ovdje počinje drugi tekst.) Jednom davno ispod istih tih ukrasa... Jedna malena djevojčica, njezin brat, sestra i roditelji idu u kino... Vani snijeg lagano leprša i hladno je... Advent... Jedna mala obitelj... Tek tako slučajno odlučili su se da će pogledati neki film... Kao obitelj...
Djevojčica smeđih očiju u prolazu gleda u izloge i ukrase iznad sebe... Zapamtila ih je i gotovo deset godina nakon toga prisjeća ih se... Isti ukrasi stoje tamo svake godine... I ove...
Djevojčica smeđih očiju se veseli... Raduje se svemu... Majka je drži za jednu ruku, a starija sestra za drugu... Prehlađena je i hladno joj je... Ali svojim velikim očima gleda svijet... Čistom dječjom radošću... Sve je tako lako zadivi... Tu večer ta mala obitelj bila je obitelj...
Zabavljali su se... Jeli su kokice, smijali se... Mama se nervirala jer je tata parkirao daleko od kina... Čekali smo u beskonačnom redu za ulaznice... I bilo je hladno... Ali bilo je lijepo i bili smo obitelj...
Imam osjećaj da to više nismo...
Danas sam prošla ispod istih tih ukrasa... Na putu prema jednom drugom kinu... Držim svog voljenog za ruku... Gotovo trčimo jer kasnim na dogovor s mojima... Idemo u kino pogledati jedan film... On odlazi, ponovo jedan težak rastanak... Moje ruke ne žele ga pustiti, a usne žude za tim da ga obasipaju poljupcima... No moji čekaju...
Još jedna hladna večer, baš poput one... I ponovo moji roditelji i ja u kinu... Gledamo film... Nakon toga šetamo ulicama moga grada... No danas... Imam prema njima taj osjećaj neizmjerne daljine...
Ulice kojima prolazimo ostale su gotovo iste...
No ona djevojčica je odrasla... Sad razmišlja o svojoj ljubavi, o svakodnevnim problemima i o tisućama stvari koje ne može, a zapravo i nema potrebe dijeliti s roditeljima...
Znam da rijetko pišem o svojoj obitelji... Izbjegavam tu temu... Jer istina koju bih napisala boli- oni su meni stranci i ja sam njima strankinja... Jedino što imamo zajedničko je DNA, prezime i adresa... S njima ne dijelim više svoje radosti i tuge... Oni me više ne znaju... Svi smo toliko daleki... Udaljeni... Ne mogu reći da mi nije stalo do njih i da ih ne volim. To je laž. Ali da uopće ne znaju tko sam sad... Da ne znaju tko je osoba s kojom žive... Da ne znaju tko sam postala, u koga sam odrasla... To je činjenica, a ne tek moje mišljenje...
Ta hladnoća i distanciranost vlada među svim članovima obitelji... Ponekad mi se ova kuća čini tako hladnim mjestom... I svake godine što sam starija... Sve je gore...
Imam sestru i brata... Moja sestra... Moja je apsolutna suprotnost... Za nju sam tek ono malo prokletstvo koje joj s vremena na vrijeme kopa po sobi i uzima majice. (Makar ona isto to radi meni.) S bratom imam takav odnos da se ne pozdravimo kad se sretnemo u gradu...
Žalosno, znam... I dijelom moja krivnja...
Ne znam otkud je proizašla ta distanciranost... Možda posljedica odrastanja...
Znam da nije uvijek bilo tako... Nije bilo one večeri... Kad je jedna mala djevojčica izgubljenih smeđih očiju išla s obitelji u kino i bilo joj je lijepo... Osjećala se kao dio nečega... Osjećala se voljeno.
Djevojčica koje je gledala u svjetla šarenih božićnih ukrasa i okićenih izloga...
Gotovo deset godina kasnije... Nje više nema... Nekad je uspijem naći u nekim dubinama sebe...
Mislila sam na nju danas... Gledajući u iste te ukrase, kročeći istim ulicama... I te iste ulice prošla je jedna druga osoba... Zaljubljena djevojka sa svojim dragim... Njezine smeđe oči nisu gledale u ukrase i izloge... Gledale su u osobu koju je nazvala svojom jedinom ljubavi...
Post je objavljen 02.12.2006. u 23:39 sati.