Ponovo sam zalutala u krivu prostoriju u sebi... Ovog popodneva u šetnji ulicama moga grada... Ponovo prolazim nekim starim ulicama... Prošla sam ovuda već tisuću puta... Grad se kiti svojim blagdanskim ruhom... Pored mene prolazi tisuću ljudi koji i ne slute drama i nemira ispod mog kaputa... Još jedna od tisuću prolaznika... Jedna od tisuću lica... Nesvjesna svojih koraka i ne shvaćam da se vrtim u krug...
Ponovo previše razmišljam... Ali ionako ne slijedim svoj um... Ponovo se osjećam kao marioneta, marioneta vlastitih osjećaja... Svezana, sputana tim nitima koje određuju svaki moj pokret... Voljela bih da ne osjećam toliko... Voljela bih da me to što osjećam prestaje određivati... A sad... Sad me određuje ljubav... Zbunjenost... Strah... Ljutnja zbog stvari koje ne mogu promijeniti... Bespomoćnost...
Nekako me ponovo muči ideja sudbine... Donedavno bih vam rekla da ne vjerujem u sudbinu... Ali sad... Previše "slučajnosti" se dogodilo... Previše tih malih sitnica... Jednostavno previše...
Možda sudbina... Možda se ona uplela u moj mali život... Ali zašto??? I zašto ponovo otvaram ovu Pandorinu kutiju što se zove sjećanje... Iza svake sreće uslijedila je patnja. Svaki sretan tren plaćala sam u suzama... To je moja sudbina, činilo mi se. Moj udes. Moja kob.
A sad, ja, marioneta, ponovo puštam da me moje niti vuku... Lebdim u oblake... Volim više nego ikoga ikad... A dobro znam... Pala sam dovoljno puta da bi konačno bilo vrijeme da naučim... Ako su moji padovi prije boljeli... Pad s ove visine mogao bi biti koban... Jer toliko sam visoko u oblacima... Da više i ne vidim što se događa na zemlji... Još uvijek mi ožiljci nisu zacijelili... Još uvijek me ponekad zabole... A postoji taj rizik, ta mogućnost da zadobijem nove rane i nove boli...
Volim previše... (Je li to moguće???) I previše sam sretna... Ako se moja sudbina ponovi... Ako doživim reprizu svoje priče... Ne... Ne znam hoću li ovaj put biti dovoljno jaka da skupim djeliće sebe i krenem dalje... S koliko ću suza morati platiti ovu sreću??? Hoću li ih imati dovoljno???
Zašto se zamaram ovakvim mislima??? Trebala bih osjećati samo sreću... Jer jesam sretna...
Postoji druga polovica mene ondje negdje... On... Jedini kojeg volim... I za kojeg znam da me voli... Osoba kojoj potpuno vjerujem... Dio mene... Jedno srce, jedna duša, jedno tijelo...
Ali što ako se moje prokletstvo ponovi??? Neće nanijeti bol samo meni... Već i njemu... Zašto sam ga morala ovako zavoljeti??? Sudbina??? Slučajnost???
Ponovo se pitam, iznova i iznova... Odgovori ne dolaze... A znam... Čak i da pronađem sve odgovore na sva pitanja, čak i ako bih sve uspjela shvatiti... Ne bih ni tada slijedila svoj razum... Slijedim srce... A ono zna kome pripada... Moje niti vuku me njemu...
Nekako razmišljam o tome cijelo popodne... I sad je došla još jedna noć... Stojim do prozora, mičem zavjesu i gledam van... Kasna jesen je za sobom ostavila samo pustoš... Vidim... Jedno malo selo u mraku, tek tu i tamo gori neko svjetlo... Prazna, tužna, opustošena polja... Golo drveće i voćke u dvorište što pružaju svoje tanke prste prema nebu... Vidim prazninu... Tjeskobu... Boje su nestale i sve je tako žalosno... Sjene se igraju sa svjetlošću, isprepliću i čine prekrasnu, ali toliko turobnu sliku ispod ulične svjetiljke... Nema zvijezda... Sve je tužno osim vjetra... Jedino on se veseli, pleše i igra... Ostalo je sve tako... Sjetno... Sjećam se šara i čarolije jeseni...
Ako i s nama bude tako...
Ako jednom ta čarolija između nas prođe... Ako nestane onog što smo zvali "ljubavlju"... Ako se sve to izbriše pred prvim maglama i kišama... Izblijedi...
Moja sudbina dosad je bila biti zaboravljena... Sama... Moja kob...
Može li se boriti protiv toga??? Ili smo mi sami ti koji krojimo vlastite priče??? Ispisujemo stranice vlastite povijesti...
U svakom slučaju, živim za svaki lijepi tren... Živim za svaku sekundu s njim... I pružam mu čitavu sebe...
Dosad sam se vrtjela u krug... Ne želim da to više bude tako...
Još uvijek marioneta svojih osjećaja... Na pozornici života igram svoju ulogu najbolje što mogu...
Post je objavljen 01.12.2006. u 22:59 sati.