Jeka tisine
petak, 01.12.2006.
MARIONETA...
Ponovo sam zalutala u krivu prostoriju u sebi... Ovog popodneva u šetnji ulicama moga grada... Ponovo prolazim nekim starim ulicama... Prošla sam ovuda već tisuću puta... Grad se kiti svojim blagdanskim ruhom... Pored mene prolazi tisuću ljudi koji i ne slute drama i nemira ispod mog kaputa... Još jedna od tisuću prolaznika... Jedna od tisuću lica... Nesvjesna svojih koraka i ne shvaćam da se vrtim u krug...
Ponovo previše razmišljam... Ali ionako ne slijedim svoj um... Ponovo se osjećam kao marioneta, marioneta vlastitih osjećaja... Svezana, sputana tim nitima koje određuju svaki moj pokret... Voljela bih da ne osjećam toliko... Voljela bih da me to što osjećam prestaje određivati... A sad... Sad me određuje ljubav... Zbunjenost... Strah... Ljutnja zbog stvari koje ne mogu promijeniti... Bespomoćnost...
Nekako me ponovo muči ideja sudbine... Donedavno bih vam rekla da ne vjerujem u sudbinu... Ali sad... Previše "slučajnosti" se dogodilo... Previše tih malih sitnica... Jednostavno previše...
Možda sudbina... Možda se ona uplela u moj mali život... Ali zašto??? I zašto ponovo otvaram ovu Pandorinu kutiju što se zove sjećanje... Iza svake sreće uslijedila je patnja. Svaki sretan tren plaćala sam u suzama... To je moja sudbina, činilo mi se. Moj udes. Moja kob.
A sad, ja, marioneta, ponovo puštam da me moje niti vuku... Lebdim u oblake... Volim više nego ikoga ikad... A dobro znam... Pala sam dovoljno puta da bi konačno bilo vrijeme da naučim... Ako su moji padovi prije boljeli... Pad s ove visine mogao bi biti koban... Jer toliko sam visoko u oblacima... Da više i ne vidim što se događa na zemlji... Još uvijek mi ožiljci nisu zacijelili... Još uvijek me ponekad zabole... A postoji taj rizik, ta mogućnost da zadobijem nove rane i nove boli...
Volim previše... (Je li to moguće???) I previše sam sretna... Ako se moja sudbina ponovi... Ako doživim reprizu svoje priče... Ne... Ne znam hoću li ovaj put biti dovoljno jaka da skupim djeliće sebe i krenem dalje... S koliko ću suza morati platiti ovu sreću??? Hoću li ih imati dovoljno???
Zašto se zamaram ovakvim mislima??? Trebala bih osjećati samo sreću... Jer jesam sretna...
Postoji druga polovica mene ondje negdje... On... Jedini kojeg volim... I za kojeg znam da me voli... Osoba kojoj potpuno vjerujem... Dio mene... Jedno srce, jedna duša, jedno tijelo...
Ali što ako se moje prokletstvo ponovi??? Neće nanijeti bol samo meni... Već i njemu... Zašto sam ga morala ovako zavoljeti??? Sudbina??? Slučajnost???
Ponovo se pitam, iznova i iznova... Odgovori ne dolaze... A znam... Čak i da pronađem sve odgovore na sva pitanja, čak i ako bih sve uspjela shvatiti... Ne bih ni tada slijedila svoj razum... Slijedim srce... A ono zna kome pripada... Moje niti vuku me njemu...
Nekako razmišljam o tome cijelo popodne... I sad je došla još jedna noć... Stojim do prozora, mičem zavjesu i gledam van... Kasna jesen je za sobom ostavila samo pustoš... Vidim... Jedno malo selo u mraku, tek tu i tamo gori neko svjetlo... Prazna, tužna, opustošena polja... Golo drveće i voćke u dvorište što pružaju svoje tanke prste prema nebu... Vidim prazninu... Tjeskobu... Boje su nestale i sve je tako žalosno... Sjene se igraju sa svjetlošću, isprepliću i čine prekrasnu, ali toliko turobnu sliku ispod ulične svjetiljke... Nema zvijezda... Sve je tužno osim vjetra... Jedino on se veseli, pleše i igra... Ostalo je sve tako... Sjetno... Sjećam se šara i čarolije jeseni...
Ako i s nama bude tako...
Ako jednom ta čarolija između nas prođe... Ako nestane onog što smo zvali "ljubavlju"... Ako se sve to izbriše pred prvim maglama i kišama... Izblijedi...
Moja sudbina dosad je bila biti zaboravljena... Sama... Moja kob...
Može li se boriti protiv toga??? Ili smo mi sami ti koji krojimo vlastite priče??? Ispisujemo stranice vlastite povijesti...
U svakom slučaju, živim za svaki lijepi tren... Živim za svaku sekundu s njim... I pružam mu čitavu sebe...
Dosad sam se vrtjela u krug... Ne želim da to više bude tako...
Još uvijek marioneta svojih osjećaja... Na pozornici života igram svoju ulogu najbolje što mogu...
| < | prosinac, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.