Jeka tisine
nedjelja, 03.12.2006.
ZAMIŠLJAM...
Neobičan je to osjećaj... Kada ti se u glavi bez ikakva razloga počnu vrtjeti scene, djelići života... Ničim izazvani... Jednostavno dođu... Bez poziva... Zatvaram oči, a na kapcima mi se strelovito počinju mijenjati slike... Tek sad sam svjesna koliko je stvari ostalo zaboravljeno... Koliko trenutaka sam već potrošila... Prošla kroz ovaj život... Upoznala sladak okus sreće ali i gorčinu tuge...
Sklapam oči... I iz magle počinju izranjati lica... Isprva tek mutne siluete... A zatim obrisi postaju jasniji i razabirem... Čije je to lice ispred mene... Lica osoba koje su mi puno značile... Vidim ih toliko jasno kao da su stvarno tu... Kao da... Slike iz moje mašte prelijevaju se u stvarnost... Odjednom se nalazim sama u praznoj sobi ali prepunoj ljudi... Davno zaboravljeni prijatelji iz djetinjstva... Pamtim ih s dječjim licima i smješkom... Onakve kakvi su bili, a ne ljude koje znam danas... Prve "ljubavi"... Od onih još iz dječjih dana do pubertetskih zatreskanosti... Moje prijateljice... Osobe koje i ne znaju koliko su mi zapravo važne... Nikad im nisam do kraja uspjela izraziti zahvalnost što su uz mene... Moja obitelj... Iako se često baš i ne slažemo, ne poznajemo i ne razumijemo... I na kraju galerije meni dragih ljudi, on... Moj anđeo... Druga polovica mene...
I vidim... Vidim boje... Boje portreta mog života... Moja boja, tajanstvena i mistična ljubičasta... Od svojih najsvjetlijih tonova, nježne i krhke lile do sjetne tamno-purpurne... S njom se miješa jarko žuta, boja koja meni znači prijateljstvo i smijeh... Boja suncokreta u poljima... I narančasta... Boje sunčevih zraka što me bude u rano ljetno jutro... I plava, sanjarska... Boja neba i mora... Boja mojih maštanja... Boja mojih snova... I zelena... Zelena kao livade kojima sam trčala kao dijete i gubila se u visokoj travi... I poput krošanja drveća na čijim sam granama tražila zaklon... Boja prirode, uz smeđu... Smeđa poput zemlje... Poput puteva išaranih lokvama i lokvicama u poljima iza moje kuće... Znam svaki taj malen puteljak... Bijela... Bijela za snijeg i zimu... Bijela za sve ono čisto i dobro... I crna... Crna za noć koju toliko volim... Crna, još jedna tajanstvena boja... Crvena... Crvena poput ljubavi i crvena poput boli... Crvena poput ruža... Crvena... I, nažalost, siva... Siva, boja koju najviše mrzim... Boja koja briše sve ostale boje... Boja koja meni znači tjeskobu i tugu...
Sve to vidim... U svojoj glavi, zatvorenih očiju, ali otvorenog srca...
I vidim svoje davne snove... Sve svoje želje...
I odjednom pomiješano sa svim tim važni događaji u mom životu... Ali i oni koji se čine gotovo beznačajni, a koje sam zauvijek zapamtila... Sve moje sreće i žalosti u samo jednom trenu...
I osjećam se... Kao da sam prošla kroz tisuće života, a ne tek 16 godina, djetinjstvo i dio mladosti samo jednog života... Ponekad se osjetim toliko umorno... Umorno od svega... Umorno od svih problema, svih tuga... Umorno od stalne borbe... Jednostavno umorno...
A ponekad krećem novom danu u susret sa smiješkom, širom otvorenih očiju i sa divljenjem svakoj novo otkrivenoj sitnici...
Danas nije takav dan... Danas postoji ta neka nostalgija... Neodređena sjeta... Ne poput mog d-molla, duboke bezrazložne tuge... Nego jednostavno lagana sjeta...
Sjeta za... Ne znam čim... Jednim davno izgubljenim dijelom negdje davno u prošlosti??? Sjeta zbog toga što je druga polovica mene toliko daleko??? Sjeta za nekim minulim vremenima???
Ne znam...
Ali danas sam se iz nekog razloga prisjetila svega... Svega onog što sam bila... Svega onog što jesam... Svega onog što volim... Svega onog što me određuje i čini ovakvom kakva jesam...
Danas samo zatvaram oči i zamišljam, ponavljam neke prošle scene u glavi... Gledam te nepostojeće slike na kapcima zatvorenih očiju...
Neobičan je to osjećaj... Kad mi se bez ikakvog razloga pred očima počinju mijenjati slike iz mojega života... Neobično je ponovo proživljavati sve ono što sam već jednom prošla... Neobično je to... Samo zamišljati... Miješati ono stvarno i zamišljeno...
| < | prosinac, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.