Neobičan je to osjećaj... Kada ti se u glavi bez ikakva razloga počnu vrtjeti scene, djelići života... Ničim izazvani... Jednostavno dođu... Bez poziva... Zatvaram oči, a na kapcima mi se strelovito počinju mijenjati slike... Tek sad sam svjesna koliko je stvari ostalo zaboravljeno... Koliko trenutaka sam već potrošila... Prošla kroz ovaj život... Upoznala sladak okus sreće ali i gorčinu tuge...
Sklapam oči... I iz magle počinju izranjati lica... Isprva tek mutne siluete... A zatim obrisi postaju jasniji i razabirem... Čije je to lice ispred mene... Lica osoba koje su mi puno značile... Vidim ih toliko jasno kao da su stvarno tu... Kao da... Slike iz moje mašte prelijevaju se u stvarnost... Odjednom se nalazim sama u praznoj sobi ali prepunoj ljudi... Davno zaboravljeni prijatelji iz djetinjstva... Pamtim ih s dječjim licima i smješkom... Onakve kakvi su bili, a ne ljude koje znam danas... Prve "ljubavi"... Od onih još iz dječjih dana do pubertetskih zatreskanosti... Moje prijateljice... Osobe koje i ne znaju koliko su mi zapravo važne... Nikad im nisam do kraja uspjela izraziti zahvalnost što su uz mene... Moja obitelj... Iako se često baš i ne slažemo, ne poznajemo i ne razumijemo... I na kraju galerije meni dragih ljudi, on... Moj anđeo... Druga polovica mene...
I vidim... Vidim boje... Boje portreta mog života... Moja boja, tajanstvena i mistična ljubičasta... Od svojih najsvjetlijih tonova, nježne i krhke lile do sjetne tamno-purpurne... S njom se miješa jarko žuta, boja koja meni znači prijateljstvo i smijeh... Boja suncokreta u poljima... I narančasta... Boje sunčevih zraka što me bude u rano ljetno jutro... I plava, sanjarska... Boja neba i mora... Boja mojih maštanja... Boja mojih snova... I zelena... Zelena kao livade kojima sam trčala kao dijete i gubila se u visokoj travi... I poput krošanja drveća na čijim sam granama tražila zaklon... Boja prirode, uz smeđu... Smeđa poput zemlje... Poput puteva išaranih lokvama i lokvicama u poljima iza moje kuće... Znam svaki taj malen puteljak... Bijela... Bijela za snijeg i zimu... Bijela za sve ono čisto i dobro... I crna... Crna za noć koju toliko volim... Crna, još jedna tajanstvena boja... Crvena... Crvena poput ljubavi i crvena poput boli... Crvena poput ruža... Crvena... I, nažalost, siva... Siva, boja koju najviše mrzim... Boja koja briše sve ostale boje... Boja koja meni znači tjeskobu i tugu...
Sve to vidim... U svojoj glavi, zatvorenih očiju, ali otvorenog srca...
I vidim svoje davne snove... Sve svoje želje...
I odjednom pomiješano sa svim tim važni događaji u mom životu... Ali i oni koji se čine gotovo beznačajni, a koje sam zauvijek zapamtila... Sve moje sreće i žalosti u samo jednom trenu...
I osjećam se... Kao da sam prošla kroz tisuće života, a ne tek 16 godina, djetinjstvo i dio mladosti samo jednog života... Ponekad se osjetim toliko umorno... Umorno od svega... Umorno od svih problema, svih tuga... Umorno od stalne borbe... Jednostavno umorno...
A ponekad krećem novom danu u susret sa smiješkom, širom otvorenih očiju i sa divljenjem svakoj novo otkrivenoj sitnici...
Danas nije takav dan... Danas postoji ta neka nostalgija... Neodređena sjeta... Ne poput mog d-molla, duboke bezrazložne tuge... Nego jednostavno lagana sjeta...
Sjeta za... Ne znam čim... Jednim davno izgubljenim dijelom negdje davno u prošlosti??? Sjeta zbog toga što je druga polovica mene toliko daleko??? Sjeta za nekim minulim vremenima???
Ne znam...
Ali danas sam se iz nekog razloga prisjetila svega... Svega onog što sam bila... Svega onog što jesam... Svega onog što volim... Svega onog što me određuje i čini ovakvom kakva jesam...
Danas samo zatvaram oči i zamišljam, ponavljam neke prošle scene u glavi... Gledam te nepostojeće slike na kapcima zatvorenih očiju...
Neobičan je to osjećaj... Kad mi se bez ikakvog razloga pred očima počinju mijenjati slike iz mojega života... Neobično je ponovo proživljavati sve ono što sam već jednom prošla... Neobično je to... Samo zamišljati... Miješati ono stvarno i zamišljeno...
Post je objavljen 03.12.2006. u 18:44 sati.