Zašto me ponovo progone ružni snovi??? Zašto me moja luda mašta ne može pustiti na miru??? Konačno sam u životu točno ondje gdje želim biti... Konačno imam sve ono što želim... Ali moje me sablasti još uvijek progone... Zapravo... Da su noćas barem bile sablasti... Lako je s njima... Mogu se uvjeriti da ne postoje... Da nisu stvarne... Ali ne... Prošle noći sanjala sam mrak... Neko hladno mjesto... Bila sam sputana, prikovana za nešto i nisam se mogla pomicati... Nešto me gledalo iz mraka... Neko jezivo stvorenje koje nisam mogla vidjeti... Čula sam kako diše... Svaki pokret i šum... I otkucaje vlastitog srca... Nisam mogla ništa vidjeti... Dok su šumovi postajali sve glasniji i bliži... Kružilo je oko mene... A ja se nisam mogla micati... Ni probuditi...
Ujutro kao da je nestala sva svjetlost u meni... Iako mi je prva misao išla njemu, mom anđelu, obuzeo me neki osjećaj tjeskobe... Čak ni pomisao na sve lijepe trenutke nije mogla to odagnati... Zašto nije sad tu??? Bilo bi toliko lakše samo da mogu osjetiti njegovo tijelo uz moje... Da ga samo mogu gledati u snu... Ali on je sad negdje daleko... A ja se budim iz noćne more koja mi se još uvijek vrti u glavi... Istodobno s tjeskobom javio se i taj osjećaj čežnje za voljenim... Nisam mogla više disati u toj prostoriji koja se počela smanjivati...
Još uvijek u pidžami izletila sam na balkon u hladno jutro zadnjih dana jeseni... Vidjela sam vlastiti dah... I na rubu drvoreda što vodi u polja oko mog malog sela nekoliko vrana... I one kao da su mene promatrale... Crne ptice perja što sjaji na jutarnjem suncu... Zloguki proroci, rekli bi ljudi...
Čudno... Ali nekako me smirilo njihovo prisustvo...
Vrane... Podsjetile su me na jednu nedjeljnu večer na jednom posebnom mjestu uz rijeku... Tisuće njih vinulo se u nebo... Velika crna masa na večernjem nebu... Ali sve poput jedne... Letjele su posve slobodne... Šarajući po nebu neke tajanstvene figure... Tisuće crnih ptica na nebu u suton...
I poželjela sam da poletim s njima... Jednom rukom držeći svog anđela... Poželjala sam da poletimo zajedno u visine... Da nestanemo... Zajedno... Ali posve slobodni od ovog svijeta...
Na tren vratila sam taj osjećaj... Uspio me smiriti...
Ne znam koliko sam vremena provela na balkonu gledajući u te crne ptice... Nisu se pomaknule... Samo su gledale u mene... Ne znam, možda su i znale da sam im zahvalna što su mi uspjele vratiti lijepu misao...
Pomislih na to zbog čega ih ljudi ne vole ili ih se boje... Njihovi glasovi ponekad mogu zvučati ružno ili zastrašujuće nad praznim poljima opustošenim kasnom jeseni... Ponekad mogu uplašiti, osobito kada su u velikom broju... Njihova boja je boja koju ljudi povezuju s jednom od stvari koje se najviše boje...
No... Ja ih se ne bojim... Čak ih smatram lijepima... Njihovo sjajno, prekrasno perje... Njihove prodorne oči... Smatram ih zanimljivima i na neki način mističnima... Ima nešto tajanstveno u samoj njihovoj pojavi...
Jednom, kad sam bila malena, imala sam vranu... Ranili su je okrutni ljudi... Njezina krila bila su ranjena... I više nije mogla doseći nebo... Bila je to posebna vrana... Rekli bi na prvi pogled da je nalik svim drugim vranama, ali ne, ova je imala nešto jedinstveno... Možda pogled... Ponekad bi me prošli trnci kad bih je pogledala... Bila je... Dostojanstvena... Ponosna... Bila sam tad tek mala djevojčica, ali sam već mogla shvatiti da je to crno biće nešto posebno...
Ptica se brzo oporavljala... U nekoliko navrata kad su joj rane već zacijelile pokušali smo je osloboditi, pustiti je da odleti... Nije... Ne zato jer nije mogla... Nije željela... No jednog dana se ipak vratila svom domu, nebeskim visinama...
Vraćala bi se... Nekoliko godina viđali smo je na jednom stablu kojeg danas više nema... Vraćala bi se svake kasne jeseni... Kao da nam želi iskazati zahvalnost... Nekoliko godina viđali bi je ondje... Jedne jeseni nije je više bilo...
Ne znam zašto sad toliko razmišljam o toj ptici... Možda zato što bih željala biti poput nje... Odletjeti, posve slobodna od svih ružnih misli... Odletjeti negdje visoko iznad oblaka... A možda zato jer mi je misao na te crne ptice u letu odagnala sjećanje na jednu ne baš lijepu noć... Vrane me danas nisu podsjetile na smrt... Ne, nisu bile njeni glasnici... Bile su glasnici života... Glasnici slobode...
Danas sam poželjela da sam jedna crna ptica da na laganim krilima mogu odletjeti kuda god zaželim... Poželjela sam da sam crna ptica pa da mogu sletjeti u njegov dlan... Da me zauvijek čuva... I zauvijek voli...
Post je objavljen 12.12.2006. u 21:32 sati.