Jeka tisine
utorak, 12.12.2006.
VRANE
Zašto me ponovo progone ružni snovi??? Zašto me moja luda mašta ne može pustiti na miru??? Konačno sam u životu točno ondje gdje želim biti... Konačno imam sve ono što želim... Ali moje me sablasti još uvijek progone... Zapravo... Da su noćas barem bile sablasti... Lako je s njima... Mogu se uvjeriti da ne postoje... Da nisu stvarne... Ali ne... Prošle noći sanjala sam mrak... Neko hladno mjesto... Bila sam sputana, prikovana za nešto i nisam se mogla pomicati... Nešto me gledalo iz mraka... Neko jezivo stvorenje koje nisam mogla vidjeti... Čula sam kako diše... Svaki pokret i šum... I otkucaje vlastitog srca... Nisam mogla ništa vidjeti... Dok su šumovi postajali sve glasniji i bliži... Kružilo je oko mene... A ja se nisam mogla micati... Ni probuditi...
Ujutro kao da je nestala sva svjetlost u meni... Iako mi je prva misao išla njemu, mom anđelu, obuzeo me neki osjećaj tjeskobe... Čak ni pomisao na sve lijepe trenutke nije mogla to odagnati... Zašto nije sad tu??? Bilo bi toliko lakše samo da mogu osjetiti njegovo tijelo uz moje... Da ga samo mogu gledati u snu... Ali on je sad negdje daleko... A ja se budim iz noćne more koja mi se još uvijek vrti u glavi... Istodobno s tjeskobom javio se i taj osjećaj čežnje za voljenim... Nisam mogla više disati u toj prostoriji koja se počela smanjivati...
Još uvijek u pidžami izletila sam na balkon u hladno jutro zadnjih dana jeseni... Vidjela sam vlastiti dah... I na rubu drvoreda što vodi u polja oko mog malog sela nekoliko vrana... I one kao da su mene promatrale... Crne ptice perja što sjaji na jutarnjem suncu... Zloguki proroci, rekli bi ljudi...
Čudno... Ali nekako me smirilo njihovo prisustvo...
Vrane... Podsjetile su me na jednu nedjeljnu večer na jednom posebnom mjestu uz rijeku... Tisuće njih vinulo se u nebo... Velika crna masa na večernjem nebu... Ali sve poput jedne... Letjele su posve slobodne... Šarajući po nebu neke tajanstvene figure... Tisuće crnih ptica na nebu u suton...
I poželjela sam da poletim s njima... Jednom rukom držeći svog anđela... Poželjala sam da poletimo zajedno u visine... Da nestanemo... Zajedno... Ali posve slobodni od ovog svijeta...
Na tren vratila sam taj osjećaj... Uspio me smiriti...
Ne znam koliko sam vremena provela na balkonu gledajući u te crne ptice... Nisu se pomaknule... Samo su gledale u mene... Ne znam, možda su i znale da sam im zahvalna što su mi uspjele vratiti lijepu misao...
Pomislih na to zbog čega ih ljudi ne vole ili ih se boje... Njihovi glasovi ponekad mogu zvučati ružno ili zastrašujuće nad praznim poljima opustošenim kasnom jeseni... Ponekad mogu uplašiti, osobito kada su u velikom broju... Njihova boja je boja koju ljudi povezuju s jednom od stvari koje se najviše boje...
No... Ja ih se ne bojim... Čak ih smatram lijepima... Njihovo sjajno, prekrasno perje... Njihove prodorne oči... Smatram ih zanimljivima i na neki način mističnima... Ima nešto tajanstveno u samoj njihovoj pojavi...
Jednom, kad sam bila malena, imala sam vranu... Ranili su je okrutni ljudi... Njezina krila bila su ranjena... I više nije mogla doseći nebo... Bila je to posebna vrana... Rekli bi na prvi pogled da je nalik svim drugim vranama, ali ne, ova je imala nešto jedinstveno... Možda pogled... Ponekad bi me prošli trnci kad bih je pogledala... Bila je... Dostojanstvena... Ponosna... Bila sam tad tek mala djevojčica, ali sam već mogla shvatiti da je to crno biće nešto posebno...
Ptica se brzo oporavljala... U nekoliko navrata kad su joj rane već zacijelile pokušali smo je osloboditi, pustiti je da odleti... Nije... Ne zato jer nije mogla... Nije željela... No jednog dana se ipak vratila svom domu, nebeskim visinama...
Vraćala bi se... Nekoliko godina viđali smo je na jednom stablu kojeg danas više nema... Vraćala bi se svake kasne jeseni... Kao da nam želi iskazati zahvalnost... Nekoliko godina viđali bi je ondje... Jedne jeseni nije je više bilo...
Ne znam zašto sad toliko razmišljam o toj ptici... Možda zato što bih željala biti poput nje... Odletjeti, posve slobodna od svih ružnih misli... Odletjeti negdje visoko iznad oblaka... A možda zato jer mi je misao na te crne ptice u letu odagnala sjećanje na jednu ne baš lijepu noć... Vrane me danas nisu podsjetile na smrt... Ne, nisu bile njeni glasnici... Bile su glasnici života... Glasnici slobode...
Danas sam poželjela da sam jedna crna ptica da na laganim krilima mogu odletjeti kuda god zaželim... Poželjela sam da sam crna ptica pa da mogu sletjeti u njegov dlan... Da me zauvijek čuva... I zauvijek voli...
| < | prosinac, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.