Jeka tisine

četvrtak, 07.12.2006.

MOZAIK...

"Zar sve što vidimo, il tu
Jesmo, to tek je san u snu?"
Edgar Allan Poe

Ovo što slijedi samo su fragmenti nekih stvari koje sam napisala nekada davno... Tek djelići mene, u nekom drugom vremenu... Tek... Odrazi mog lika, vraćeni u vremeplovu riječi...

Jednom postojala je jedna sanjarka... Sanjarka koja je rekla:
"Kad vam ono imaginarno, ono što ste stvorili u svojoj mašti postane stvarnije od stvarnog, realnog svijeta moći ćete naslutiti kakav život ova sanjarka živi... Kad pustite svojoj imaginaciji da bude slobodna, da živi, možda shvatite gdje se ja u ovom trenu nalazim... U stvarnosti u jednoj maloj (ali meni najmilijoj) sobici za tipkovnicom računala... U mašti... u mašti lebdim negdje daleko, posve nesputana, slobodna... U mašti mogu biti bilo tko, bilo gdje i bilo kad..."

Sanjarka kojoj je mašta bila utočište, njeno sigurno mjesto...
"Kada me umor svlada... Spas nalazim u nekim dalekim, šarenim svjetovima... Gubim se... U svijetu mašte.
Lebdim na tren, zaboravljam sve brige... Ostavljam iza sebe sve ono što me ovih dana mučilo... Sve ono što me progonilo...
Zatvaram oči i nestajem.
I osjećam se sigurno. Zaštićeno... Ovdje nitko ne može do mene... Ovdje me nitko ne može povrijediti... Ni nauditi mi... Negdje daleko od svega... I daleko od svih.
U magli nestaju neki tmurni, sivi putevi i hladne sobe... Nestaju mrzovoljna lica i ružne riječi... Sve to blijedi... Polako se briše... Zaboravljam...
Ne postoji više ništa što bi me vezalo uz ovo tužno mjesto... Uz ovu moju malu tamnicu ispunjenu neispunjivim željama... Ne postoje više obaveze... Ne postoji odgovornost... Nema više sutra. Jedino stvarno je ovaj tren. Sad. I neko zamišljeno "ovdje", neko sretnije mjesto... I neka sretnija ja."

Postojala je djevojka koja je voljela noć... I zvijezde...
"Noć pruža svoje okrilje... Dobar je prijatelj, tiho prošaptane tajne i prigušene suze ona neće otkriti nikomu... Zavit će ih svojim tamnim plaštem... Tako da ih nitko ne vidi i ne čuje..."

"Zaboravila sam na svoje zvijezde... Kako sam mogla zaboraviti!!! Moje prijateljice, koje sam promatrala toliko noći... Još uvijek im se divim... Zvijezdama, tako dalekim i nedostižnim... Iako, ponekad mi se zbog te daljine čine tako hladne... Smiješno, ali čine mi se toliko ravnodušne.. Zvijezde nije briga što se ispod njih događa... One su samo ondje negdje daleko... Zapravo, njihova svjetlost je tamo negdje daleko... Jer ona svijetla točkica na nebu koju u ovom trenu gledam možda je već tisućama godina ugasla... Mrtva... Ipak, dok gledam u zvijezde, i njihov životni vijek uspoređujem s svojim, shvaćam koliko su dugovječne... Zvijezde... Kako da se ne osjećam malo, slabo, krhko i prolazno ispod njih??? I pitam se koliko ljudi sad, u ovom trenu gleda u te iste zvijezde... I razmišlja o istome... I koliko je ljudi u prošlosti to činilo??? Koliko ljudi, pogleda uprtih u zvijezde???"

Postojala je jedna djevojka... Koja je uvijek imala problema s vremenom...
"Znam da vrijeme nije moguće zaustaviti. Zrnca pijeska padaju i padaju, gomilaju se na dnu ogromnog pješčanog sata. Vrijeme je pojava koja ima ružnu naviku da voli bježati... Ponekad ulovim trenutak kad mi se čini da sam ga zaustavila, da taj tren traje u vječnost ("Svi satovi svemira žure, mi imamo vremena...") Al ipak, tren prođe... Nemilosrdno.
Razmišljam koliko je malo vremena jedan ljudski život...Na sve ono što neću imati prilike učiniti... Na sve ono što neću vidjeti..."

...koja je kročila u svijet odraslih...
"Kada sam bila mala, nisam bila ni svjesna koliko vrijeme brzo prolazi... Živjela sam u svom malom, začaranom svijetu... Nesvjesna da postoji nešto poput briga i tuga... Nesvjesna da ondje vani postoji još jedan svijet, koji je međutim, mnogo veći i brži, uzbudljiviji, ali istodobno i opasniji i hladniji."

...bila razočarana tim svijetom... Ali i zadivljena...
"Onaj svijet vani može biti prekrasan... No često smo toliko zaokupljeni brigama da to ne vidimo... Kapljice zaostale nakon kiše na laticama ruža... Smješak meni dragih ljudi... Sigurnost jednog toplog zagrljaja... Prvo žuto jesenje lišće u parku... Okus zrelog grožđa i još zelenih jabuka... Miris magle na selu i njezin dodir... Kaplje kiše koje ispiru s mene sve ono tužno i mračno..."

Djevojka koju su ispunjavali nemiri... Koja je tražila smirenje...
" "Moj mir" napisao je moj djed iznad vratiju podruma naše klijeti... Njega više nema (nikad ga nisam ni upoznala, umro je dvije godine prije nego što sam uopće rođena), ali slova još tamo stoje. Nekako mi se vrte po glavi... Pitam se što uopće jest moj mir..."

"Želim mir, samo mir. Ništa više. Samo to. Pronaći mir, to je moj idući zadatak. Mir??? U ovom velikom i bučnom svijetu u kojem od početka ljudskog postojanja bjesne nemiri i ratovi??? U ovom vremenu užurbanosti i vječnog kretanja??? Ne. Ne tražim mir u ovom svijetu ni u ovom vremenu. Tražim mir na mjestu gdje je manja vjerojatnost da ću ga naći-tražim mir u sebi."

...koja je sanjala o ljubavi...
"Ponovo pribjegavam mašti i sanjarim o ljubavi koja spaja svemire...
Trebala bih spavati, ali ne mogu oka sklopiti... Tamo vani negdje spava moj netko, sanjam. Možda ga još nisam upoznala ni srela... Možda i ne zna da postoji negdje neko drugo biće koje diše baš za njega. Možda... Možda...
Sanjam o jednoj ljubavi dovoljno velikoj da stvara nove svjetove... Ljubavi koja cijeli rane i popravlja nepravde..."

...i našla je...
"Jedan sastanak, više kao upoznavanje... Vrijeme radnje: jedna prekrasna jesenjska večer. Kulise- parkovi i stari dio grada baroka... Na pozornici on i ja... Zvijezde iznad nas, jedna od njih naša... Treba li nam išta više???"

...upoznala tu ljubav... i sve što otad radi, radi zbog te ljubavi...
"Svako novo buđenje...
Svaki novi dah...
Svaki novi korak...
Sve... Sve zbog ljubavi... I zbog njega...
Oslobađam se teških misli... Ponovo lebdim... Moje misli postaju lagane poput pera, lebde k njemu...
I ja lebdim... Negdje iznad ovog oblačnog neba... Iznad zvijezda... Iznad svega...
U svijetu sreće i ljubavi...
Gledam izvana ovaj svijet... Toliko lako mogu pasti...
No puštam brige... Jer znam da postoji moj anđeo čuvar..."

U ovom malom vremeplovu... Čitajući riječi koje sam napisala... Shvaćam... U duši se nikad nisam promijenila... Oduvijek sam bila i uvijek ću biti jedna osoba vječno zagledana u nebo, osoba koja sanja, i, iznad svega, osoba koja voli...

"...jer sav život-to je san, a san su i sami snovi..."
Calderon de la Barca