Danas mi je ponovo uspjelo zaljubiti se u male stvari... Ne znam... Negdje usput izgubila sam svoju očaranost svijetom... Zaboravila sam... Sve one sitnice koje su me nekad radovale... Zaboravila sam kako uživati u njima...
Zadnjih mjeseci bila sam... Ne znam... Izvan sebe. Bila sam... Jako puno nespojivih osoba u jednoj... Sve je postalo tako zbunjujuće... Gotovo da sam ponovo izgubila pravu sebe u brojnim očekivanjima koja su drugi imali od mene. Igrala sam svoje uloge. Savršeno. Bila sam nečija kćer, nečija sestra, prijateljica, cura... Bila sam učenica, blogerica... Čudakinja, knjiški moljac... Bila sam jedna zaljubljena djevojka, možda to i više od svega...
Bila sam Athropa, osoba čije ste riječi čitali sve ovo vrijeme...
Bila sam toliko toga i toliko toga još moram, želim ili trebam biti da sam gotovo i izgubila odraz onog što doista jesam...
Moje ideje još uvijek su zbrkane... Misli bježe... Snovi... Još uvijek se prečesto izgubim u nekim budnim sanjarenjima...
Ali... Toliko vremena nisam pomislila na sve one male užitke koji nas svakodnevno prate... Samo ih moramo naći... Bavila sam se s igranjem svojih uloga najbolje što mogu, stresovima, čežnjom i duhovima iz prošlosti...
I više nisam vidjela... Nisam osjetila... Sve ono što mi je nekad toliko značilo...
Ali danas... Danas mi je ponovo uspjelo zaljubiti se u male stvari... Ne u neke uzvišene ideje... Ne u neke egzotične ljepote...
Danas mi je uspjelo... Ponovo osjećati one malene radosti... Stvari zbog kojih srce ponekad zatitra...
Sjedim za radnim stolom... U ruci držim ljubičasto pero i okrećem ga prema svjetlu... Toliko nijansa meni najdraže boje presijava mi se pred očima... Prelazim prstima po peru... Toliko je lagano i nježno... Danas ponovo želim poletjeti, osjećati potpunu slobodu...
Mirisi u sobi kao da postaju jači kad zatvaram oči... Miris suhih ruža iznad mog kreveta... Miris voska s jedne svijeće na radnom stolu... Miris vanilije i meda na mom tijelu, posljedica jednog dugog tuširanja i šampona od koprive u kosi...
Uživam u tome i...
Uživam u svemu.
Ispod tuša provela sam i više vremena nego što je to uobičajeno... U nečemu toliko svakodnevnom ipak sam našla ljepotu... Stajala sam tako dugo i dopuštala da mi kapljice i pjena ispletu neku predivnu haljinu... Osjet topline i nježan dodir vode... (Gotovo sam mogla zamisliti njegove ruke oko sebe...) Nisam se htjela buditi iz te moje male iluzije... Dopustila sam da para obavije moje tijelo i cijelu prostoriju... Kapljice se kondenziraju na staklu zrcala... Crtaju neku svoju sliku dok klize niz staklo...
Danas sam krenula nekim novim putem... Korak po korak... I prešla sam više nego što sam i toga bila svjesna... Začarao me jedan savršen zalazak sunca iza Ivančice i okolnih brežuljaka... Zadnim snagama, sunce je svojim tankim prstima dodirivalo ogoljele krošnje drveća... Milovalo mi je lice...
I... U hladnoći današnjeg dana uspjela sam naći ono nešto... Mraz je zabijelio livade... Komadići razbijenog leda u lokvama... I moj vlastiti dah... Kao da vidim svoju dušu...
I jedna još ljepša noć... Sa predivnim zvijezdama (našim zvijezdama), toliko tajanstvenim i dalekim... I Mjesecom što je pratio moje korake sa svog stana na nebu...
Danas mi je uspjelo zaljubiti se u sve to... I moja ljubav za sve koje volim (i za mog najdražeg) još je više porasla...
Bio si sa mnom u cijelom ovom danu... U mom dahu ostao je dijelić tvoje duše... U mojim mislima stalno je tvoja slika... U našem srcu... Ti si bio svugdje u mom svemu...
Ali danas... Danas sam se zaljubila u male stvari... Danas sam ponovo otkrila svoje male ljubavi... Danas sam ponovo otkrila sebe.
| < | prosinac, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.

Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.