Ponovo za svojom tipkovnicom... Nekoliko dana nisam pisalo... Neobično... Ali nedostajalo mi je to... Iako... Nekoliko sam puta pokušala pisati... Riječi nisu htjele krenuti...
I sada... Ponovo to pokušavam... Nadam se da nisam izgubila tu vještinu koja mi se činila gotovo magičnom... Prenošenje misli i osjećaja u riječi... Tkanje sreća i tuga u slova...
I tako ponovo...
Ljubav je još uvijek moja misao vodilja... Još uvijek je moje svjetlo... Mislim da se to nikad neće ni promijeniti... Moje zastave uvijek su iste boje... Na njima ljubav caruje... I... Nije mi bitno što na to misle drugi... Znam ono što je jedino bitno...
Zadnjih dana bila sam u nekom neobičnom stanju... Ponovo su se sreća i neka sjeta ispreplitale pred mojim očima... Ponovo su snovi postali nemirni... A noći toliko duge...
Možda je stres bio taj koji je probudio onaj drugi, tužan dio mene... Možda... Ne znam...
Ali danas sam više nego ikad svjesna da nemam razloga za tugu... Dano mi je u životu možda čak i više nego zaslužujem... Nikomu u životu nije lako... Jer, da je život lak, izgubio bi i izvjesni dio svojih čari... Isto tako je s ljubavi... Da je lako voljeti, svi bi voljeli... Svim svojim srcima...
Nekako razmišljam... Ovih dana su me zaokupljale misli o vlastitoj ograničenosti... O svemu onom što želim, a ne mogu... Ljudska mašta uvijek nadmašuje mogućnosti... Ljudskom srcu uvijek nešto treba... Doista je tako... No... Meni sada treba samo ljubav... Ništa više od toga ne želim...
A ipak, tražim puno... Jer ljubav je ono najviše što čovjek nekom može dati... Ipak, uzvraćam istom mjerom... Barem se nadam da je tako... Jer imam osjećaj da sam se jako udaljila od nekih meni dragih ljudi... Zapravo, ta daljina traje već dugo... Možda i duže nego što sam mislila... Od jednog kišnog ljeta... Pitam se ponekad što radim toliko krivo... Gdje sam učinila pogrešku...
Udaljenost se čini većom jer većinu svoje pažnje posvećujem jednoj posebnoj osobi... Ali... Čak i bez toga... Postojala bi ta distanca između mene i ljudi za koje sam nekad bila sigurna da ćemo zauvijek biti prijatelji... Otvaram oči i shvaćam da ćemo se s vremenom samo još više udaljavati... Životi su nam počeli ići u različitim smjerovima... Misli i osjećaji su nam se počeli toliko razlikovati... Da kad im i želim nešto objasniti, ne mogu...
Užasno mi je zbog toga... A ne znam što da im kažem... Ni kako... Jer uvijek kad pokušam... Ne ide...
I najgore od svega je da znam da ja snosim glavni dio krivnje...
A ipak... Ipak ih volim sve... Ipak mi je stalo...
Možda i previše... Možda sve ponovo prejako doživljavam...
I od obitelji se ponovo osjećam udaljeno... Još jednu večer provodim u svojoj sobi, podalje od svih...
A on, jedini kojeg volim sad je daleko... Ponovo brojim dane do idućeg susreta...
Nešto prije gledala sam svoj odraz u zrcalu... Na tren... Samo na djelić sekunde kao da sam vidjela njegov lik iza sebe... Kako me grli i ljubi... Na tren kao da sam to osjetila... A onda je sve nestalo...
Osvrnula sam se oko sebe... I odjednom se osjećala glupo... Naravno da nije tu...
U zrcalu bio je tek moj odraz... Samo ja... S kosom još uvijek mokrom od tuša... U crnoj majici, hlačama od pidžame i čistim, bijelim čarapama...
Ali na tren kao da su nam se duše ponovo takle... Je li i on pomislio tad na me???
Ovih dana osjećam se zbunjeno... Previše toga osjećam... Previše toga... I umorno... Gotovo preumorno da uopće nastavim živjeti svoj mali život... A ipak živim... I borim se... Još uvijek nisam spremna predati bitku očaju i dati da me svlada...
Sa imenom ljubavi na svojim stjegovima... Ponovo ispisujem nove i nove riječi...
Post je objavljen 18.12.2006. u 21:35 sati.