Vjerujete li u prijašnje živote??? Vjerujete li da ljubav može preživjeti sve, pa čak i smrt???
Ona nije vjerovala. Nije vjerovala u ništa, zapravo. Smijala bi se kad bi drugi pričali o tome... A ipak, u dubini svoje duše osjećala je nešto neobično i neopisivo. U njoj je vječno postojala ta nepotpunost, praznina... Oduvijek joj je nešto nedostajalo... Jedan dio zbog kojeg nije bila cjelovita. Dio slagalice koji je izgubila i zbog kojeg više nije mogla vidjeti čitavu sliku. Tražila je taj dio. Pola svog dotadašnjeg života provela je u traganju... Ta njena misija vodila ju je na neke daleke puteve i u tajanstvene labirinte... Pitanja je bilo sve više, a odgovora sve manje, dok je praznina postajala sve veća... Osjećaj da nešto nije u redu. Da je nešto veoma važno zaboravljeno. Ponekad bi u snovima sanjala neke daleke zemlje... I sanjala je jedan osjećaj koji nikad nije upoznala u stvarnosti. Osjećaj ljubavi... Nakon takvih snova budila bi se s još većom prazninom i čežnjom... Jednog jutra, još u polusnu, nesvjesna svojih riječi prošaptala je: "Čekat ću te... Koliko god vremena i života trebalo... Čekat ću te..."... No s buđenjem te riječi ostale su u zaboravu...
Oduvijek je volio samo jednu... Tu neobičnu djevojku iz snova... Njegov um govorio mu je da ona zapravo ne postoji, no srce se nikad nije dalo... Govorilo je da će je naći jer ona postoji, diše za njega i čeka ga... I tražio ju je... U toliko lica... Nije je bilo... S vremenom je njezin lik blijedio... Koliko god se trudio, više nije mogao jasno vidjeti linije njezinog tijela ni konture njena lica... Jedino što je ostalo u sjećanju bile su te oči... Jedinstvene... Posve crne, no sa svjetlosti zvijezda u njima... No, sve je više sumnjao u njezino postojanje... Sve dok i zadnje nade nisu bile izbrisane. Sve dok jednog dana nije odlučio zaboraviti na tu svoju prikazu, na crne oči zamišljene djevojke koje su ga posvuda pratile. Prestao se pitati tko je ona, otkud je zna i kako će je naći... Postala je samo fantom...
Jednom je krenuo u šetnju, jedne mirne jesenje večeri... Nije znao zašto, no neka nit vukla ga je... I on krene... Žuto lišće padalo je s krošanja u drvoredu na pločnik, čineći šarenu i veselu sliku usred tog sivila... Zvijezde su sjale... U jednom trenu svrnu pogled na njih... I na prozoru drugog kata jedne zgrade ugleda nju... Stajala je kraj prozora i tužno gledala na ulicu... Odmah je znao tko je ona... Djevojka iz njegovih snova.
Te večeri nakon još jednog sna i osjećaja sjete i nostalgije, stala je do prozora... Gledala je u nebo, a zatim joj se pogled zaustavi na ulici... Ulica je bila prazna, no ona je čekala... Iako nije znala što to zapravo čeka... NIje znala zašto je uopće ondje sve dok ga nije ugledala. Pogledi im se sretnu... Onaj osjećaj koji je znala samo iz sna probudio se... Srce joj brže zakuca... Ali istodobno se u njoj pojavi neki strah, pa se žurno odmakne od prozora... Nije mogla podnijeti sve što je u tom trenu osjećala. U njenoj glavi počele su se javljati slike... Kao deja-vu... Ali tako stvarne...
Gledao je u prozor i dugo nakon što je nestala... Je li uopće bila stvarna??? Ili je svoje snove prelijao u stvarnost???
Sanjali su te noći... Sanjali su neko drugo, prošlo vrijeme i neko drugo mjesto... U početku san je bio lijep... Zatim je uslijedila nesreća... Velika vatra i kuća na kojoj plešu vatreni jezičci... Krikovi...
I on kako nosi ružu na njezin grob... "Opet ćemo biti zajedno" rekao je. "Ne znam kad... Ali hoćemo"... I jedna suza pade na zemlju pod kojoj je počivalo njezino tijelo...
Buđenje im je donijelo toliko pitanja... Je li ono što su sanjali bila stvarnost??? Neki prošli život???
Često se vraćao na mjesto gdje ju je vidio... Nje nije bilo... Bojao se da je samo prenio svoju maštu u stvaran svijet... Dok se ona skrivala... Potajice bi gledala kroz prozor svaki put kad je znala da će proći... No bilo ju je toliko strah... Strah od toga što će doznati bude li srela tog neznanca... Neznanca, a ipak je u samo jednom pogledu doznala sve o njemu... Kao da ga oduvijek zna...
Dugo se iznova vraćao na to mjesto... I jedne večeri odluči da će to biti zadnji put... Da će se okaniti svojih iluzija...
Hodao je njenom ulicom... Zastao je ispod njenog prozora... Čekao je... Nije ni znao koliko je vremena prošlo... Nije se pojavila...
"Bila je samo moja mašta" reče i odluči krenuti dalje... Razočaran, srca ispunjena težinom u bolom krene dalje... Put ga je vodio kroz mali parkić... Bilo je to tek par malenih stabala i nekoliko klupica... Park je bio prazan... Osim tamne siluete na jednoj od klupica... Osoba je gledala u njega... On krene prema toj njoj... Tek kad je došao bliže, mogao je raspoznati tko je to... Bila je to Ona... Crne oči u kojima su se vidjele sve zvijezde ovog svemira gledale su u njega... "Čekala sam te..." tiho mu prošapće... "Pronašao sam te" odgovori joj i zagrli je...
Post je objavljen 08.12.2006. u 22:43 sati.