Jeka tisine
petak, 08.12.2006.
JEDNA MALA ROMANTIČNA PRIČICA PISANA ONAKO USPUT...
Vjerujete li u prijašnje živote??? Vjerujete li da ljubav može preživjeti sve, pa čak i smrt???
Ona nije vjerovala. Nije vjerovala u ništa, zapravo. Smijala bi se kad bi drugi pričali o tome... A ipak, u dubini svoje duše osjećala je nešto neobično i neopisivo. U njoj je vječno postojala ta nepotpunost, praznina... Oduvijek joj je nešto nedostajalo... Jedan dio zbog kojeg nije bila cjelovita. Dio slagalice koji je izgubila i zbog kojeg više nije mogla vidjeti čitavu sliku. Tražila je taj dio. Pola svog dotadašnjeg života provela je u traganju... Ta njena misija vodila ju je na neke daleke puteve i u tajanstvene labirinte... Pitanja je bilo sve više, a odgovora sve manje, dok je praznina postajala sve veća... Osjećaj da nešto nije u redu. Da je nešto veoma važno zaboravljeno. Ponekad bi u snovima sanjala neke daleke zemlje... I sanjala je jedan osjećaj koji nikad nije upoznala u stvarnosti. Osjećaj ljubavi... Nakon takvih snova budila bi se s još većom prazninom i čežnjom... Jednog jutra, još u polusnu, nesvjesna svojih riječi prošaptala je: "Čekat ću te... Koliko god vremena i života trebalo... Čekat ću te..."... No s buđenjem te riječi ostale su u zaboravu...
Oduvijek je volio samo jednu... Tu neobičnu djevojku iz snova... Njegov um govorio mu je da ona zapravo ne postoji, no srce se nikad nije dalo... Govorilo je da će je naći jer ona postoji, diše za njega i čeka ga... I tražio ju je... U toliko lica... Nije je bilo... S vremenom je njezin lik blijedio... Koliko god se trudio, više nije mogao jasno vidjeti linije njezinog tijela ni konture njena lica... Jedino što je ostalo u sjećanju bile su te oči... Jedinstvene... Posve crne, no sa svjetlosti zvijezda u njima... No, sve je više sumnjao u njezino postojanje... Sve dok i zadnje nade nisu bile izbrisane. Sve dok jednog dana nije odlučio zaboraviti na tu svoju prikazu, na crne oči zamišljene djevojke koje su ga posvuda pratile. Prestao se pitati tko je ona, otkud je zna i kako će je naći... Postala je samo fantom...
Jednom je krenuo u šetnju, jedne mirne jesenje večeri... Nije znao zašto, no neka nit vukla ga je... I on krene... Žuto lišće padalo je s krošanja u drvoredu na pločnik, čineći šarenu i veselu sliku usred tog sivila... Zvijezde su sjale... U jednom trenu svrnu pogled na njih... I na prozoru drugog kata jedne zgrade ugleda nju... Stajala je kraj prozora i tužno gledala na ulicu... Odmah je znao tko je ona... Djevojka iz njegovih snova.
Te večeri nakon još jednog sna i osjećaja sjete i nostalgije, stala je do prozora... Gledala je u nebo, a zatim joj se pogled zaustavi na ulici... Ulica je bila prazna, no ona je čekala... Iako nije znala što to zapravo čeka... NIje znala zašto je uopće ondje sve dok ga nije ugledala. Pogledi im se sretnu... Onaj osjećaj koji je znala samo iz sna probudio se... Srce joj brže zakuca... Ali istodobno se u njoj pojavi neki strah, pa se žurno odmakne od prozora... Nije mogla podnijeti sve što je u tom trenu osjećala. U njenoj glavi počele su se javljati slike... Kao deja-vu... Ali tako stvarne...
Gledao je u prozor i dugo nakon što je nestala... Je li uopće bila stvarna??? Ili je svoje snove prelijao u stvarnost???
Sanjali su te noći... Sanjali su neko drugo, prošlo vrijeme i neko drugo mjesto... U početku san je bio lijep... Zatim je uslijedila nesreća... Velika vatra i kuća na kojoj plešu vatreni jezičci... Krikovi...
I on kako nosi ružu na njezin grob... "Opet ćemo biti zajedno" rekao je. "Ne znam kad... Ali hoćemo"... I jedna suza pade na zemlju pod kojoj je počivalo njezino tijelo...
Buđenje im je donijelo toliko pitanja... Je li ono što su sanjali bila stvarnost??? Neki prošli život???
Često se vraćao na mjesto gdje ju je vidio... Nje nije bilo... Bojao se da je samo prenio svoju maštu u stvaran svijet... Dok se ona skrivala... Potajice bi gledala kroz prozor svaki put kad je znala da će proći... No bilo ju je toliko strah... Strah od toga što će doznati bude li srela tog neznanca... Neznanca, a ipak je u samo jednom pogledu doznala sve o njemu... Kao da ga oduvijek zna...
Dugo se iznova vraćao na to mjesto... I jedne večeri odluči da će to biti zadnji put... Da će se okaniti svojih iluzija...
Hodao je njenom ulicom... Zastao je ispod njenog prozora... Čekao je... Nije ni znao koliko je vremena prošlo... Nije se pojavila...
"Bila je samo moja mašta" reče i odluči krenuti dalje... Razočaran, srca ispunjena težinom u bolom krene dalje... Put ga je vodio kroz mali parkić... Bilo je to tek par malenih stabala i nekoliko klupica... Park je bio prazan... Osim tamne siluete na jednoj od klupica... Osoba je gledala u njega... On krene prema toj njoj... Tek kad je došao bliže, mogao je raspoznati tko je to... Bila je to Ona... Crne oči u kojima su se vidjele sve zvijezde ovog svemira gledale su u njega... "Čekala sam te..." tiho mu prošapće... "Pronašao sam te" odgovori joj i zagrli je...
| < | prosinac, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.