Osjećaji se voze u vlakiću smrti... Vode me u nebo, iznad oblaka i zvijezda... Vode me u neke nepregledne visine... A zatim me bacaju svom svojom silinom na zemlju... Osjećam radost... Da... Smiješim se... No u oku unatoč tomu postoje suze... Iz Raja u Pakao... S neba na zemlju... Lebdim, padam... I više ne mogu pratiti... Ne znam gdje sam sada... Sve je tako... Zbunjujuće...
Misli se okreću poput ringišpila... Beskonačni krugovi... Vode me na isto mjesto s kjojega sam krenula... K njemu... Svi naši sretni trenutci svedeni na slike i osjećaje... Izmjenjuju se sve brže... Ringišpil se ludo okreće... Prebrzo... I cijeli moj život u tom je ringišpilu... 16 mojih godina... Sve moje radosti i tuge... Vidim ih sve... Ponovo ih sve proživljavam... Dok ringišpil ubrzava...
I zalutala sam u sobu sa zrcalima... Više ne vidim put van, samo vlastiti odraz... Krećem prema mjestu gdje bi trebao biti izlaz... No ponovo nailazim na još jedno zrcalo... Moji odrazi su iskrivljeni... Gledam se u zrcalima, ali to nisam ja... Ne prepoznajem tu osobu koja mi uzvraća pogled... Ne prepoznajem je...
Jesam li to uistinu ja??? Ili tek ona osoba koja moram biti, koju glumim u svakodnevnom životu??? Gdje je nestala ona prava ja??? Više ne mogu gledati u to lice... Pa zato zatvaram oči... I u mraku tražim izlaz... Lupam po zrcalima... Okrećem se bezbroj puta... No ne želim otvarati oči... Ne želim više gledati u taj lik što me promatra iz zrcala...
Odjednom se nalazim vani... Čujem vergl... Oko mene počinju se skupljati klaunovi... Njihova strašna, obojana lica... Crvene usne cere se... Taj jeziv smijeh... Vičem im neka me puste na miru i bježim...
Dolazim do nekih vrata... Ulazim... I u tom trenu shvaćam gdje sam... U kući užasa... Svi moji strahovi, sve moje boli i sve ono što sam htjela zaboraviti na jednom mjestu... Vrata se zatvaraju iza mene... Negdje daleko vidim svjetlo... Krećem prema svjetlu, ali iza svakog kuta nailazim na novu sablast... Žele me zastrašiti... Trudim se gledati u svjetlo... Ne odvajam oči od njega... Dok prikaze plešu oko mene...
Izlazim... Jarko sunce udara mi u oči... Od udara svjetlosti više i ne mogu vidjeti gdje sam...
Slaba sam... Slaba i toliko umorna od svega...
Malena, izgubljena djevojčica koju ovo grozno mjesto plaši... Želim doma... A zaboravila sam gdje je moj dom... Želim mir...
Pronalazi me takvu... Skoro slomljenu... Umornu... Uzima me u naručje... I sad znam da će sve biti u redu... Da neće dozvoliti da ponovo ostanem sama na tom strašnom mjestu... Drži me za ruku... Šapće mi da više neće dopustiti da se izgubim...
I ponovo, ali ovaj put s njim prolazim taj lunapark... Više nije tako jeziv, velik i strašan... Smijem se svojim strahovima... Ništa me više ne plaši... Jer moj me anđeo drži za ruku...
Post je objavljen 10.12.2006. u 11:34 sati.