Jeka tisine
četvrtak, 14.12.2006.
SEBI DOVOLJNA...
Jednom davno bila sam sebi dovoljna... Samotnjakinja... Meni nije trebao svijet, niti je svijet trebao mene... Mogla sam biti pove sama u prostoriji punoj ljudi... Nekad davno... Mogla sam biti sama za sebe... U svojem svijetu... Zatvoriti se u sebe, sakriti i ne obazirati na sve ono što se događa oko mene... Ali više ne mogu tako... Ili ne želim... Više nisam sama sebi dovoljna...
Razmišljala sam malo danas... I shvatila koje su dvije stvari kojih se bojim najviše... Jedna je samoća... Druga je zaborav...
Prvu dobro poznajem... Samoća... Okusila sam je u ovih 16 godina više nego što je drugi osjete u cijelim svojim životima... Nikad nisam znala s drugim ljudima... Nisam mogla podnijeti neprihvaćanje... Nerazumijevanje... Pa sam se držala podalje... Drugi ljudi su me nekoliko puta povrijedili... Slomili mi krila.
I bila sam odlučna da im to više neću dozvoliti... No... Kad sada razmišljam... Samoća i praznina puno je gora od potencijalne boli...
I razmišljala sam... O jednom starcu što je živio u mom selu... Njega više nema... Živio je sam u ulici što vodi prema rijeci... Ni kuća u kojoj je živio danas više ne postoji... Dugo nakon njega stajala je zapuštena i oronula... Sve dok se naposlijetku nije počela rušiti...
Na sve to toliko dugo nisam pomislila... Iako kročim kraj tog mjesta svakog dana...
Tek sad se sjećam... Bilo je tako davno...
Jedan usamljen i zaboravljen starac... Nije mnogo zalazio među ljude... Tek ponekad vidjela bih ga kako stoji iza ograde i gleda u ulicu... Ne znam je li imao obitelj... Ali činio mi se toliko usamljen... Zaboravljen od svih...
Jednih maškara po običaju moj brat i ja išli smo zamaskirani od kuće do kuće u selu... Imala sam tada nekih 4-5 godina... Pjevali smo i plesali... Njegovu kuću inače nismo posjećivali, no tog dana dočekao nas je kjod ograde i zamolio nas da zapjevamo i zaplešemo i za njega... I jesmo... I iako se više ne mogu sjetiti izgleda tog starca, jasno mi odzvanja njegov smijeh... Uvijek mi je djelovao tužno... No tada kao da se njegova tuga umanjila... Darovao nas je bombonima i narančama... I to je jedino određeno sjećanje koje imam na tog starca...
Mislila sam malo... Jednog dana ne želim tako... Ne želim biti zaboravljena ni svoje dane provoditi u samoći... I da, znam koliko puta sam rekla da me usamljenost ne plaši. Lagala sam...
Jednom sam zaista željela biti zaboravljena od svih... Nestati bez ikakvog traga iza sebe... No više ne...
Bojim se samoće, bojim se usamljenosti i bojim se zaborava... Bojim se da za sobom neću ostaviti ništa... Pa čak ni sjećanja... Bojim se da kad me više ne bude, neće biti više ni nikakva znaka da sam ikad postojala...
Danas, na putu u školu, sjedila sam u autobusu do prozora. Na zamagljeno staklo prozora stavim otisak svog dlana... Moji otisci prstiju... Jedinstveni... Moj trag... Ispod napišem svoje ime... Kao znak da sam bila tu... Da sam prošla tim putem... Iako znam, sve to je toliko lako izbrisati...
Konačno shvaćam koliko kratak je jedan ljudski vijek... I ne želim to vrijeme provesti u samoći, a zatim potonuti u zaboravu kao da me nikad nije ni bilo... Smatram da tek jedna stvar ostaje iza ljudi... Ljubav... I tek sad shvaćam njezinu važnost... Ne samo ljubav o kojoj toliko pišem... Ne samo ona romantična... Ljubav prijatelja, ljubav obitelji... Ljubav prema svijetu... Ljubav prema svim stvarima u kojim uživam... I svim ljudima... Ali ljubav ne može postojati ako se ne pruža i prima... Više nego ikad, svjesna sam, nisam sama sebi dovoljna... I priznajem sama sebi i svima vama drugi ljudi su mi potrebni...
Skidam masku jakosti i udaljenosti... Napuštam ovaj karneval u karnevalu... Znam da postoji toliko ljudi poput mene... Priznajem-trebam voljeti... I priznajem- trebam biti voljena...
I zato se sad želim zahvaliti svima onima koji su me voljeli dosad... Kroz cijeli moj život... Barem malo... Pa čak i ako tu ljubav nisam razumjela i prihvaćala...
I želim zahvaliti svima onima koje volim jer mi ispunjavaju srce... Jer mi toliko znače...
Bila sam u zabludi... Smatrala sam da je potreba za nekim drugim znak slabosti... No nije... To me zapravo čini jačom... Nisam sama sebi dovoljna... I potrudit ću se da se promijenim... Da prestanem biti sama za sebe... Da se potpuno otvorim svijetu...
| < | prosinac, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.